Žaco u šestoj deceniji uspješno "ganja" medalje na maratonu

09.07.2017. 08:55 / Izvor: Nezavisne novine
Žaco u šestoj deceniji uspješno 'ganja' medalje na maratonu

Žaco je u 40. godini u top formi i pretrčavši ovu stazu za dva sata i 44 minuta postigao je veteranski rekord.

Prema legendi, kada je grčki vojnik Filipides, 490. godine prije nove ere, trčao 42 kilometra od grada Maratona do rodne Atine, kako bi javio da su Grci potukli Persijance, imao je svega 40 godina.

Da li od radosti što su Grci pobijedili moćno Persijsko carstvo, da li od sreće jer je uspješno prenio vijest, da li zbog toga što mu nije godilo trčanje poslije bitke, ili jednostavno što nije bio u kondiciji grčki vojnik je po završetku staze izdahnuo. Međutim, poslije čuvene bitke na Maratonu, a prije svega zahvaljujući Filipidesu, ostalo je ono što se danas zove maratonska trka. One koji pretrče standardizovanih 42 kilometra i 195 metara, stoga, danas nazivamo maratoncima.  Takav je i pedesetšestogodišnji Milovan Stojanović Žaco iz sela Maslovare, kod Kotor Varoša, koji iza sebe ima pretrčanih 38 maratonskih dužina i isto toliko medalja osvojenih na maratonskim trkama.

Za razliku od Filipidesa, Žaco je u 40. godini u top formi i pretrčavši ovu stazu za dva sata i 44 minuta postigao je veteranski rekord. Milovan faktički tek u veteranskom ili predveteranskom dobu i počinje da trči. Prvi maraton, a to je bilo u Beogradu 1997, pretrčao je kada je imao 36 godina. Tada je po sopstvenom priznanju osjetio da neće moći živjeti bez trčanja i odlučio da će se baviti maratonom, disciplinom bogova.

Prije toga Žaco je bio svršeni maturant elektrotehničke škole, konobar u Rijeci i fudbaler u jednom klubu u Istri. Kaže da je imao jak udarac i da je poput Siniše Mihajlovića loptom lomio rebra onima koji bi se usudili stati u živi zid. Niko nije znao otkud u tako sitnom tijelu snaga za takav šut. Pa i danas, kada je duboko zašao u šestu deceniju života, doktori mu kažu da ima srce i tijelo dvadesetogodišnjeg mladića. Imao je sasvim solidan život u Rijeci, ali njegovu idilu prekinuo je rat, nakon kojeg više ništa nije biti isto.

"Upravo u tom nesrećnom vremenu odlučio sam da trčim, kako bi mi duša poslije pakla ostala plemenita", počinje svoju priču za "Nezavisne novine" i prisjeća se svojih trkačkih početaka Milovan Stojanović Žaco.

On kaže da od prvog pretrčanog maratona u Beogradu, gdje se kasnije okitio titulom balkanskog prvaka dobivši zlatni pehar, punih 20 godina održava top formu. Ono na šta se posebno ponosi jeste prvo mjesto na međunarodnom ultramaratonu u Crnoj Gori 2009. godine, kada je 50 kilometara pretrčao za tri sata i 10 minuta. Da bismo Žacine uspjehe nabrojali trebalo bi nam puno više vremena i prostora nego što imamo, ali ono u čemu je fenomen ne možemo da izostavimo. Žaco se, bar tako sam tvrdi, po rezultatima u kategoriji veterana nalazi među prvih 10 u svijetu, a za maratonsku trku, što je rijetkost u njegovim godinama, bude spreman za svega 15 dana.

"Postao sam najizdržljiviji sportista na Balkanu, kada sam u sedam dana istrčao dva najzahtjevnija i najteža maratona: novoosnovani planinski maraton 'Stazama Branka Ćopića', gdje sam osvojio prvo mjesto, nakon kojeg sam samo sedam dana kasnije na Plitvicama bio u top deset", priča nam Stojanović, ispovijedajući se kako su mu Hrvati na Plitvicama tada kazali da je fenomen, dok mu oni koji dolaze iz zapadne Evrope često govore da, da živi tamo, ne bi znao šta će s parama. 

Ipak, danas i ovdje sa stanjem u državi kakvo jeste, Milovan Stojanović Žaco ne uspijeva čak ni da se prijavi za Svjetsko prvenstvo za veterane. Sponzori ga, kako nam otkriva, vješto izbjegavaju, a da nije bilo tako svih ovih godina tvrdi da bi do sada pretrčao 70 maratona. 

"Da bi došao do cilja čovjek ne može s jednom rukom, treba imati pet ruku ispod sebe, medicinare, trenere, sponzore, propisanu hranu, itd", kaže Žaco, otkrivajući kako nikad nije otišao na visinske pripreme na Zlatibor, Taru ili bar Kneževo onoliko vremena koliko bi trebalo da tamo provede jedan sportista kao što to rade njegove profesionalne kolege Olivera Jeftić i Darko Živanović.

Milovan trenira uglavnom na Gradskom stadionu u Banjaluci ili trči od rodnih Maslovara do Zalužana i nazad, udišući otrovne gasove iz automobila. Žaco jednostavno nema novca, ne radi nigdje i živi od pomoći brata. Ministarstvo omladine i sporta Republike Srpske, kako kaže, u posljednje četiri godine doniralo mu je svega 500 KM. Velika je borba i za adekvatnu opremu, ispovijeda se Žaco, kamoli za nešto više.

"Možda sam do sada uvijek kucao na pogrešna vrata", ističe ovaj maratonac, dodajući da svoju koncentraciju ne troši na traženje sponzora, nego da se kroz godine prakse bazira na mišiće, disanje i da uvijek gleda bez obzira na uslove da nastavi dalje. U maratonu nema odustajanja, isključiv je Žaco. Ono što ga čeka poslije ljetne pauze i gluve sezone jeste septembarski maraton u Umagu, gdje očekuje 39. i krajem oktobra maraton u Ljubljanu, gdje se nada jubilarnoj 40. medalji.

"Želio bih tamo da reklamiram sponzore iz Republike Srpske i volio bih da ostvarim dobre rezultate. Za tako nešto, naravno, trebalo bi da imam dobre pripreme i zato bih bio zahvalan svima koji bi mi pomogli", zaključio je svoju priču za naš list ovaj sportista, tvrdeći da ćemo još pisati o njemu jer, kako uvjereno govori, najbolje rezultate još nije ostvario.

Upornost, i to ona tvrdoglava u najpozitivnijem smislu te riječi, nešto je što Milovanu Stojanoviću Žaci nikako ne nedostaje, a da li će nas o svojim najvećim pobjedama tek izvijestiti ostaje nam da vidimo. Na kraju smo ga savjetovali samo da to ne uradi poput Filipidesa, te da se poslije trka, s novim odličjima i medaljama, u rodne Maslovare vraća autobusom.

 

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti