Dubravka Zrnčić- Kulenović: Dramaturginja i rediteljica

Jedanaestog jula 2013. godine u Sarajevskom ratnom teatru održana je performansa pod nazivom “Ostavi trag u njihova sjećanja”, povodom Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, a jedan od inicijatora ovoga važnog umjetničkog događaja bila je i dramaturginja i rediteljica Dubravka Zrnčić-Kulenović. Ova performansa predstavlja samo dio jedne bogate karijere, koju, svako malo, ukrašavaju nova priznanja i nagrade, a jedna od posljednjih je plaketa “Zlatna anima”, koja joj je uručena za doprinos razvoju lutkarstva u Bosni i Hercegovini. Kako kaže u intervjuu za Novo vrijeme, upravo je ovakva priznanja tjeraju da nastavi dalje.

Bili ste u organizacijskom timu performanse “Ostavi trag u njihova sjećanja”. Šta Vama, lično, emotivno i profesionalno, znači to iskustvo?

Kada sam pogledala samo nekoliko videozapisa o sjećanjima onih koji su preživjeli Srebrenicu, bila sam emotivno uznemirena, ljudski zgrožena nad činjenicom šta čovjek čovjeku može uraditi, bešćutno to, i nakon osamnaest godina, negirajući, patriotski zapitana hoćemo li mi u Bosni i Hercegovini ikada početi učiti na svojim greškama i konačno spoznati koliko nam historijska istina treba biti bitna da bismo postali bolji ljudi. Ne možemo šutjeti o zločinu i genocidu, trebamo reagirati, svi naglas vrisnuti, kao društvo i svako pojedinačno, suprotstaviti se političkim, nacionalnim i ostalim manipulacijama, bez obzira na to s koje strane dolazile, tragati za istinom, kako žrtva ne bi ostala uzaludna.

I zato, zajedno sa svojim kolegama iz SARTR-a i u saradnji s Fondacijom Cinema for Peace, započeli smo osmišljavati umjetnički koncept koji će biti naša reakcija na dokument, na sjećanja preživjelih zabilježena na videomaterijalima. Zatim, projekt smo otvorili i pozvali prvenstveno mlade stvaraoce, likovne umjetnike, muzičare, pisce, koji su doprinijeli tome da se artikulira Soba sjećanja, mjesto u kojem će se interaktivno odvijati performansa “Ostavi trag u njihova sjećanja”.

Profesionalno, ne mogu da ne kažem da sam uživala, zajedno s glumcima, profesorima i studentima sarajevskih umjetničkih akademija, piscima i muzičarima, u traganju za takvim konceptom koji je umjetnički provokativan, društveno angažiran, a koji na dostojanstven način progovara o žrtvi. I 10. jula u Potočarima, kao i 11. jula u SARTR-u, zajedno sa svakim posjetiocem, bio je to naš umjetnički i ljudski vrisak, emotivno snažan, za mnoge i katarzičan. Cilj projekta jeste da nastavi, razvija i okuplja umjetnike iz regije i šire. Imamo kvalitetnu osnovu, ali jesmo li u stanju kao društvo to iskoristiti?

Je li ta performansa najbolji primjer društveno angažiranog teatra, koji, osim što predstavlja, poziva na odgovornost i reakciju?

Nijedno umjetničko djelo ne nudi rješenja, već postavlja pitanja, često i provokativna, i to je onda mogućnost svakome da traga za odgovorima. I performansa je samo jedan od načina da se umjetnički angažirano, putem forme korespondentnosti različitih umjetničkih izraza, postave takva pitanja, koja su upućena ne samo publici već i savjesti svih učesnika.

Kakva je trenutna uloga teatra u Bosni i Hercegovini? Može li danas teatar zaista izazvati reakciju?

U vremenu kada se zatvaraju umjetničke institucije, posebno one koje su krovni čuvari naše bosanskohercegovačke kulture i baštine, ne treba nas čuditi to što je i teatar marginaliziran i prepušten samo onima koji ga stvaraju. Kao i općenito u cijelom društvu, teatar pobuđuje širu pažnju samo onda kada postane dio javnog trača ili incidenta. To stanje traje isuviše dugo, tako da se svojevrsna apatija uvukla i među teatarske radnike, što se neizbježno odražava i na repertoar i kompletan angažman. Danas teatri djeluju u brojkama (koliko premijera, koliko repriza…), a kvalitet izvedbi, umjetnički dosezi, više se nikoga ne tiču. No, ne treba odustajati, jer naša publika to ne zaslužuje. Vitalnost teatra održavaju i čine predstave koje su angažirane i u dosluhu s vremenom u kojem živimo.

Dobitnica ste plakete “Zlatna anima”, za doprinos razvoju lutkarstva u Bosni i Hercegovini. Dakle, Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je radila na očuvanju postojanja ovog segmenta teatarske umjetnosti. U kakvom stanju ostavljate umjetničku poziciju lutkarstva budućim generacija u BiH?

Kako da teatar ostvari svoju funkciju ako nije namijenjen publici koja živi uz njega? A danas, u Sarajevu, mnogi građani su jednom, ili nisu nijednom, ušli u neko od postojeća četiri pozorišta. Po mjestima i gDubravka Zrnčić-Kulenović rođena je u Karlovcu 1954. godine, a od 1965. godine živi u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za teatrologiju i komparativnu književnost, diplomirala je 1976. godine. Od 15. novembra 1976. godine bila je uposlena na mjestu dramaturga u tadašnjem Pozorištu lutaka, a nakon integracije dva teatra postaje dramaturg Lutkarske scene Pozorišta mladih. Od 1982. godine imenovana je i dramaturgom Dramske scene Pozorišta mladih, a na tom mjestu ostaje do aprila 1992. godine. U periodu agresije dobija status slobodnog umjetnika u Hrvatskoj. U januaru 1996. godine vraća se u Sarajevo i od 1. septembra zvanično postaje član Sarajevskog ratnog teatra, u kojem obavlja dužnost dramaturga. S grupom umjetnika, 1997. godine osniva Studio lutkarstva Sarajevo, kao prvu nezavisnu i neformalnu školu u Bosni i Hercegovini namijenjenu mladim umjetnicima i djeci, gdje djeluje i kao pedagog. Kao dramaturg je radila na preko stotinu predstava, a velik broj njih je i režirala.radovima u BiH rijetko koji teatar gostuje; lokalne zajednice od svih kulturnih dešavanja organiziraju koncerte, uglavnom turbo-folk muzike, nema kina, galerija, muzeja… A lutkarske predstave i teatari namijenjeni djeci bili su u funkciji obrazovanja naše publike. No, nakon rata, lutkarstvo je gotovo zamrlo, tako da sam, zajedno sa svojim kolegama (Markom Kovačevićem, Safetom Plakalom, Muhamedom Nametkom i Ljubicom Ostojić), pokušala napraviti program koji će revitalizirati lutkarski teatar.

Za ostvarenje tog programa neophodni su kadrovi (glumci lutkari, kreatori lutaka, scenografi, pisci), tako da smo prvo organizirali edukaciju i specijalistički usavršavali mlade umjetnike, te onda krenuli i s produkcijom i organizacijom gostovanja u što većem broju gradova i mjesta po Bosni i Hercegovini. Da ne dužim, jer sam umorna od te priče, uspjeli smo i na Akademiji scenskih umjetnosti uvesti lutkarstvo kao predmet, tako da je ove godine izašla i druga generacija glumaca koji znaju šta je lutkarstvo i kakve su njegove mogućnosti. Saradnja s Likovnom akademijom i dalje postoji, tako da se već artikulirao prepoznatljiv lutkarski izraz, a sve to potvrđuju i nagrade na mnogim festivalima. Samo što ta priznanja ovdje nemaju nikakvu vrijednost, te je i kontinuitet daljeg razvoja upitan.

Pokazuju li nove generacije studenata glume, režije, dramaturgije, interesovanje za bavljenje lutkarstvom?

Dakako da pokazuju, no imaju li kreativnog prostora da se bave ovakvim teatarskim oblikom? Istina, nemaju. U Pozorištu mladih nekada je djelovala Lutkarska scena, za vrijeme rata je ukinuta, a danas rijetko kada na repertoaru ima nova lutkarska predstava. I kada se desi, autorski tim čine stranci, kao i u Pozorištu lutaka u Mostaru i Dječijem pozorištu iz Banje Luke.

Pokazuje li društvo interesovanje?

Društvo da, ali vlast ne! Kako nema strategije razvoja kulture, sudbina svih teatara, pa tako i lutkarskih, stvar je pojedinaca. Kako dođe novi ministar kulture, tako se mijenjaju pravila i prioriteti, često zasnovani na njihovim ličnim kriterijima, koji postaju mjerilo vrijednosti. Pa, ako vam je ministar još “polupismen”, šta onda očekivati?

Osvojili ste nagradu za dramatizaciju predstave “Bio je lijep i sunčan dan”, na 12. festivalu bh. drame u Zenici. Šta je to što ovaj tekst i predstavu čini specifičnim, potrebnim, umjetnički važnim dokumentima teatra koji je nastao u ratu i kojeg ime obavezuje da se bavi i ratnom tematikom?

Sarajevski ratni teatar bavi se traganjem za istinom; i kada je osnovan (17. maj 1992. godine) ideja je bila da govori, ne o ratu, već o čovjeku koji i u takvim okolnostima traži nadu i mogućnost da ostane čovjek, i kao glumac i kao gledalac. Predstava “Bio je lijep i sunčan dan” za mene je bila nova umjetnička provokacija, da se dokument od sedamdeset osam sjećanja Sarajki i Sarajlija iskoristi kao tekstualni predložak za takav teatarski čin koji će afirmirati upravo tu stranu ljudskosti; ne da govori o strahotama i mržnji, već o drami ljudi koji su postali zatočenici i žrtve opsade Sarajeva. Ta predstava je pokrenula kompletan teatar, ja sam, zajedno s rediteljicom Tanjom Miletić-Oručević, radila na scenariju koji je bio i svojevrsno propitivanje mojih ličnih sjećanja i sjećanja ansambla. I to traganje za dokumentom otvorilo je jedan novi prostor, u kojem intimni doživljaj utječe i na strukturiranje same predstave.

Nedavno ste u medijima izjavili da se povlačite iz svijeta umjetnosti? Znači li to da odustajete?

Ma ne, taj naslov je izvučen iz konteksta. Veoma sam umorna, to je činjenica, jer nakon trideset sedam godina profesionalnog bavljenja teatrom, još uvijek se borim s vjetrenjačama koje pokreću naše vlasti, čas na jednu, čas na drugu stranu. Kada pomislite da je dosta, tada vas sustigne neko priznanje od struke, dakle od kolega koji prepoznaju i valoriziraju vaš rad, upornost i idealizam, te jednostavno morate nastaviti dalje.

Mislite li da će kultura i umjetnost odustati u Bosni i Hercegovini?

To jeste tendencija, a hoće li se ostvariti zavisi i od nas koji se bavimo tim poslom. Neophodno je reorganizirati postojeće institucije kulture, jer, ovakve kakve su sada, preveliko su opterećenje za budžete. Potrebno je učiniti ih operativnijima a produkcijski ih osnažiti, i na osnovu preciznih kriterija ih valorizirati i podupirati. Također, smatram da se treba omogućiti razvijanje neformalnih scena, koje bi, zasigurno, utjecale i na progresivniji razvoj teatarske umjetnosti, kao i na njenu popularizaciju i disperzivnost. Veliki je broj mladih i izuzetno talentiranih umjetnika u BiH i šteta je za cijelo društvo što se njihova energija, znanje i kreativnost ne koriste i ne podstiču.