Mirza Tanović, bh. glumac: Nastoj sebi i drugima uljepšati život

Mirza Tanović ostvario je uloge u mnogim televizijskim serijama i filmovima s prostora bivše Jugoslavije. U posljednje vrijeme u javnosti ima zapažen nastup na privatnoj Face televiziji kod Senada Hadžifejzovića. Svake subote ovaj glumac na humorističan način pripremi prilog u Centralnom dnevniku u rubrici CIA. Trenutno radi u Pozorištu mladih Sarajevo.

Glumite, nastupate, pišete, sarkastično komentirate našu društvenu zbilju…

(Smijeh) A tako počinjemo, dobro.

Ma ja, nego recite nam šta je to što danas može probuditi Vašu znatiželju?

Kao i svakog socijalno angažiranog čovjeka i građanina, eto, meni, možda spletom okolnosti, moja profesija i možda neki prateći talenti daju mogućnosti da to izrazim na ovoj privatnoj televiziji… Hoćemo li spominjati, možemo li?

Možete slobodno.

…Kod gospodina Senada Hadžifejzovića, u njegovom dnevniku na Face TV-u. A inače kao čovjek moraš pratiti šta se dešava. Niko ne smije kazati da je u ovim groznim vremenima apolitičan, a sada je to već i stvar – da ne budem onako grub – stvar gluposti itd. Ljudi kažu kao “mene politika ne zanima u vrijeme i u zemlji u kojoj jesmo”. To je stvarno teško i komentirati.

Eto u tim nastupima – a na moje zadovoljstvo – kažu da ima puno duhovitosti koja nije napravljena za šire narodne mase, kako se to eufemistički govori, nego je to napravljeno kroz, recimo, moj diskurs sa Senadom, naravno u dogovoru. Doživljavamo stvarno nevjerovatne komplimente i, pravo da vam kažem, uživamo u tome. Prema reakcijama koje dobijamo, direktnim i indirektnim, ljudima je taj moj angažman poput mehlema. Velika mi je to životna satisfakcija.

Dobro, a šta Vas to motivira?

Pošto nisam ni u kakvom slučaju politička stranka niti mi je padalo na pamet da se ikada aktivno politički angažiram, mogu tvrditi da sam u tom kontekstu čisto biće. I moja profesija također implicira čistoću jer radim u Pozorištu mladih gdje imamo i dječije predstave. I kada ti takav kažeš nešto, ljudi to onda prepoznaju jer znaju da to nije tamo neki nekakav koji to kaže u ime nekoga ili nečega, nego je to kazao neko ko ima slobode. Ako ništa, uvijek mogu na jedan takav način ljudima olakšati dušu. Kada vam priđu stariji ljudi i kažu: “Hvala vam, poslije vašeg nastupa ljepše zaspim”, veći kompliment normalnom čovjeku od toga ne treba.

Ne smije biti angažman samo zbog, ne daj Bože, materijalnog bogatstva, nego on treba biti ljudski, treba nailaziti na odobravanje većine. Na Face TV-u nastupam samo subotom, a kolega Almir Kurt nastupa petkom. To je ustvari neka relaksacija od strašnih tema s kojima smo svi u svakodnevnici opterećeni.

Čekajte, koji je ustvari Vaš odnos spram medija? Od kojih medijskih sadržaja obavezno apstinirate?

(Smijeh) Reality šou programe ne gledam ni za živu glavu. Evo, tu je moj trinaestogodišnji sin, mi apsolutno ni sekunde to ne gledamo kao ni cijela obitelj, i mogu vam reći da je malo takvih sretnika. Jer, te stvari gledati i da me to ugrožava, pa to je nedostojno, što bi rekao veliki Miroslav Krleža, “to je nedostojno prijezira”. Inače, ne dozvoljam sebi te sadržaje u kojima me maltretiraju frazama i više volim relaksirajuće stvari.

Pa, kako se relaksirate?

Recimo volim muziku i biti u prirodi. Kada sam sam slušam malo ozbiljniju muziku poput džeza; inače sklon sam i rokenrolu. To je moj izbor.

A dođe li katkad vrijeme kada je umjetniku bolje da šuti?

Pa za umjetnike nikad, ne, ne.

Ali znate ono kada pametan zašuti, a budala…

Ne, ne, slažem se ja tu sa Andrićem da su to ta vremena, mislim da su umjetnici izvan tog konteksta. Mi glumci smo čak i u ratu kroz taj umjetnički izričaj prenosili kakvo je stanje bilo u Bosni i Hercegovini, koji su bili uzroci rata, ko nas napada itd. Umjetnici kroz čin ličnog angažmana moraju doprinositi društvu, a za to ti ne treba ništa više od dobrog odgoja, obraza i morala. I naravno, kroz predstave su naši glumci pokazivali bh. kulturu strancima pa i u vremenima rata kada nisu imali šta jesti, a ipak su bili na daskama i borili se.

Sudbina velikih glumaca u malim zemljama? Moraju li se i glumci radi vlastite egzistencije ili možda radi profesije politički angažirati?

Ne znam je li baš to motiv tim glumcima. Moguće je da ih ima i da se angažiraju zbog nekih materijalnih ili ideoloških razloga. Lično ne bih mogao prihvatiti politički angažman. Ali tužno je to sve. Strašne su to slike da kolege iz Banje Luke, Sarajeva i Mostara ne mogu komunicirati upravo iz tih političkih razloga. To je samo po sebi tuga, a gdje je tek Zagreb i Beograd i ono čemu mi težimo? Strašno je to rascjepkavanje i sve kolege iz Beograda i Zagreba isto kukaju, jer je nama tu bezveze sužen prostor djelovanja i to je ono što je besmisleno…

Koliko su glumci dobri političari i koliko su političari dobri glumci?

Pa, dobro u američkom smislu neki intelektualci uvijek uzimaju predsjednika SAD-a Ronalda Reagana kao primjer nekoga ko je napravio puno i kao glumac i kao državnik. Ali, to ne možemo uspoređivati s nama i ne mislim da je to neka pametna opcija kod nas.

A ovi političari, koliko oni dobro glume?

Pa meni su oni skoro svi više-manje smiješni. Jer, gledam načine na koji oni saopćavaju stvari, govor njihovog tijela, pauze koje prave dok pričaju… Mi glumci to prepoznajemo malo bolje, znaš…

A šta govore svojim tijelima?

Pa oni se sami odaju.

Čime se odaju? Kako znate da lažu?

Pa fino. Nekad je dovoljno da pomakne kravatu, kragnu, ili pravi pauze između riječi i tako odugovlači vrijeme. Recimo kaže: “Ja vam, o tome, želim reći..ˮ, pravi tu strašnu patetiku, a ništa ne kaže.

A dok govore možete li vidjeti da je neko od političara iskren?

Teško. Ustvari ne znam Moram reći da sam najsretniji kada glumim u predstavama koje se igraju u sarajevskom Pozorištu mladih. Tamo sam se i zaposlio, taj iskreni smijeh koji tamo doživiš na kraju predstave, to je nešto što je neprevaziđeno, znaš da je to TO. Zbog toga sam sebi i drugima uvijek nastojao uljepšati životsmijem li? Ima jedan iskren i potpuno tako djeluje.

Pa koji je?

Pa, nedavno je osnovao svoju stranku. Mada ja njega ne znam niti sam s njim ikada popio kahvu.

I ministar nauke, obrazovanja i mladih Kantona Sarajevo Damir Marjanović koji je podnio ostavku pristupio je toj stranci?

E i on djeluje iskreno. Eto još jedan. Ni njega ne znam čak ni za zdravo. Evo i Emir Suljagić mi djeluje potpuno iskren. Ali, eto kako je završio? Isto kao i Damir.

Sigurno nećete postati političar?

Ma nikako. Ja ću samo raditi opušteno s ljudima.

Igrali ste mnoge uloge. Koju biste izdvojili kao najbitniju i zašto?

Pa, ne znam. Teško mi je na to pitanje odgovoriti s obzirom na to da sam uradio još neke stvari u ranoj mladosti, po svom umjetničkom i ljudskom habitusu. Posebna mi je ona uloga u jednoj seriji koja je bila prije mnogo godina na televiziji, a zvala se “Teversenove bajkeˮ (emitirana prije 37 godina, tačnije 1976.) i koja je bila replika na engleski humor, tj. na onu seriju “Leteći cirkus Montyja Pythonaˮ.

Ta serija je čak i danas za mene nešto najbolje. Mi smo napravili jednu repliku koja je tada bila senzacija u cijeloj Jugoslaviji. Iz te će serije kasnije izaći inspiracija za “Top listu nadrealistaˮ koja je, opet na jedan drukčiji način, bila prilagođena za široki krug publike. Da je bilo mogućnosti i da su okolnosti bile drukčije, kao glumac bih se stalno bavio takvim stvarima kroz razne forme. Ali, vidjevši kakva je tadašnja sredina i učmalost, jednostavno sam izgubio volju za tu vrstu umjetnosti.

Draga mi je i ona mala uloga koja je obilježila film “Ničija zemlja”, reditelja Danisa Tanovića koji je dobio Oskara. Ostala je ona fraza da mi ljudi i danas stalno ponavljaju: “Odoh ja u štab”.

Kakav je život pozorišnih glumaca?

Težak, i uvijek su se oni nalazili na nekoj margini. Uvijek se zna za nekoliko najpoznatijih glumaca koji se ponekad čak i bezobrazno forsiraju u javnosti. To vam je kao u nogometu: svi se zakače za stotinjak najboljih i najuspješnijih fudbalera, a gdje su hiljade drugih koji nisu “uspješniˮ? Ima tu i tragičnih sudbina, a i glumci gube respekt. Možda su i sami krivi za to jer spuštaju kriterije, ili ih uopće nemaju. Vrlo je teška situacija kao, uostalom, i u cijelom društvu.

Znamo da ste strastveni navijač Sarajeva.

Jeste, u Bosni i Hercegovini, i navijač sam Liverpoola iz Engleske.

Idete li u Brazil?

Uh, stvarno dobro pitanje, ali to nije ni Sarajevo ni Liverpool. (Smijeh) Rado bih išao pratiti reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ko zna vidjet ćemo, ali naravno da bih volio otići. Evo sad su i špekulacije da bi golman Asmir Begović mogao otići u Liverpool. Daj Bože da on pređe tamo i da se proslavi i u Liverpoolu i u Brazilu.

Spomenuli ste taj engleski humor. Kakav je humor u Bosni i Hercegovini?

Meni je uvijek odgovarao engleski humor i gdje god je bilo prilike ja sam ga pokušavao producirati kroz svoj život. Ljudi koji su glumili u seriji “Leteći cirkus Montyja Pythonaˮ nisu bili samo glumci, oni su bili obrazovani ljudi, a neki su završili i Oksford univerzitet (Leteći cirkus Montyja Pythona BBC-eva je humoristična serija britanske komičarske skupine Monty Python. Serija je poznata po nadrealističnom, netipičnom humoru temeljenom na asocijacijama, vizualnim gegovima i skečevima bez riječi. Op. autora). Međutim, ovdje to nije tako. Ovdje je humor, ako ćemo već o tome, na jednoj – da budem pristojan – malo nižoj razini koja meni ne odgovara.

Kritika. Svi kritiziraju situaciju u kojoj se nalazimo, a malo ljudi daje rješenja. Neki ljudi i za Vaš nastup na televiziji kažu da kritizirate a da ne nudite nikakvo rješenje?

Pa dobro, moje je da kroz jedan glas, kroz jedan koncept koji je tako zamišljen ukažem ljudima na ono što je bitno. Ne vidim razlog zašto bi to ljudima smetalo, a i dosad smo imali pozitivna iskustva i saznanja da se ljudi uz naše nastupe na televiziji relaksiraju. Kamo sreće da te riječi koje mi govorimo imaju snage da mogu promijeniti nešto i u osobi koja ih sluša i da se kod nje javi reakcija. Gledam i ovu realnost u kojoj mladi ljudi s onim “tupavim facama” sjede i gledaju kako pored njih prolaze uništeni radnici, možda njihovi rođaci, prijatelji ili majke i očevi njihovih jarana, a da oni samo piju i gledaju bez ikakve reakcije. To me užasava.

Kad smo već kod ovoga, šta mislite o omladinskom aktivizmu?

Ma ne mislim ništa! Ne znam zašto su toliko ubijeni. Ne znam šta im se to treba događati u životu pa da se probude. Vide situaciju, osjećaju i čuju šta se događa i ništa se ne bune. To mi apsolutno nije jasno. Ako ćemo govoriti o stanju u regionu, pa tamo se nešto dešava, tamo se mladost budi, ovdje ništa.

Znači niste sigurni da znate šta je uzrok pasivnosti omladine?

Ma ne mogu da provalim šta je. Kad im vidim takve face, samo me uhvati nervoza.

Evo posljednje pitanje, recite koliko teatar može utjecati na naše živote?

Uh, četiri sata je. E moram ići. Ali evo, tragično je da ljudi slabo idu u teatar. Teatar bi itekako mogao utjecati na ljudske živote kad bi ljudi imali naviku da idu gledati predstave. Kod nas nema te kritične mase. Da je sreće da više idu u pozorište i da čuju lijepu poruku.