Radno mjesto ne može čekati pred šalterom

Kolumna

Radno mjesto ne može čekati pred šalterom

27.10.2020. 09:36 / Piše: Adnan Delić za Akta.ba

Interne prednosti i slabosti te eksterne povoljne prilike i prijetnje četiri su stuba na kojima počiva analiza svake ozbiljnije kompanije. Bez duboke analize unutrašnjih i vanjskih faktora teško je precizno znati u kojem smjeru bismo trebali razvijati firmu.

Riječ je, naravno, o SWOT analizi (Strenghts, Weaknesses, Opportunities, Threats). Ona polazi od toga da naš biznis egzistira u određenim uslovima okoline i tržišta rada. Pronaći tržišnu nišu u kojoj možemo potpuno iskoristiti naše prednosti i minimizirati slabosti polazna je, najsigurnija i najprofitabilnija tačka poslovanja.

Suprotno tome, pogrešno usmjerene godine dovode do tržišne nekonkurentnosti, što je u biznisu pogubno.

Zanimljiva je činjenica da je čak 88 posto kompanija na Fortune listi 500 najprofitabilnijih firmi iz 1955. godine bankrotiralo, postalo dijelom većih igrača ili izgubilo mjesto među najboljima. Blockbuster je na svom vrhuncu zapošljavao čak 84.300 ljudi u 9.094 prodavnice širom svijeta, pa je nakon samo šest godina proglasio bankrot jer nije na vrijeme izvršio tranziciju ka digitalnom modelu poslovanja. Više od stotinu godina proizvodnje vozila nije bio garant General Motorsu da izbjegne bankrot, koji je uslijedio zbog neulaganja u kvalitet svojih automobila, neslušanja potreba korisnika i neulaganja u nove tehnologije. Kodak, nekadašnja prva kompanija na svijetu u proizvodnji fotoaparata, i Polaroid, također jedan od vodećih proizvođača kamera i fotoaparata, nisu na vrijeme prepoznali važnost digitalizacije.

U strahu od promjena i kanibaliziranja proizvodnih linija, propustili su priliku da istraže nove teritorije, slušaju inovatore i izađu izvan trenutno profitabilnih, ali kratkoročno destruirajućih konzervativnih odabira. Malo je poznato da je Kodak svojevremeno kupio Ofoto, web-stranicu za dijeljenje fotografija. Ali umjesto da bude preteča današnjeg Instagrama, oni su takav sajt koristili da potaknu ljude da štampaju digitalne slike. Historijski promašaj. Prije dvije godine Instagram je, prema Bloombergu, vrijedio 100 milijardi dolara! I da ne zaboravim svima nama poznatu Nokiju, čiji je telefone 2007. u ruci držao svaki drugi korisnik na svijetu. A onda pad sa pedeset posto udjela na tržištu na ispod pet posto. Razlog? Oslanjanje na epitet prvog u industriji, percepcija konzervativnog proizvođača, neadaptiranje na promjene i izostanak strateškog plana.

Zvuči li nam ovo isuviše poznato?

Strah od digitaliziranih, pametnih gradova. Kanibaliziranje ljudskih i materijalnih resursa. Zazor od mladosti kao generatora inovativnih promjena. Predugo stajanje u bari konzervativnosti. Katastar propuštenih prilika. Izostanak standarda u radu. Neefikasnost uprave. Epitet prvog koji gubi tlo pred kopitama savremenosti. Jezik nad kojim se zblažnjava knjiga.

Sve su ovo odavno kočnice našeg društva, prvenstveno našeg političkog vašara. Zapitam se nekad kako smo s pozicije respektabilnog igrača na evropskom elektroenergetskom, građevinskom ili tržištu namjenske industrije i organizatora Olimpijskih igara dospjeli do otvarača trotoara i kontejnera. Kolika je devalvacija stručnosti i etike morala nastupiti da nam to postane vijest, a popravljena fasada ili zamijenjena sijalica narativ uspješne vlasti? Kada smo i zašto spustili ljestvicu s mogućnosti digitalizirane administracije, dokumentacije, saobraćaja i sigurnosti, uvezanih u internet stvari, na srednji vijek pečata i papira? Umjesto investicijske potentnosti, za koju bi se otimali ulagači zbog kvalitetne radne snage, zauzeli smo 183. mjesto od 190. zemalja po vremenu potrebnom za otvaranje firme. Da bi investitor pokrenuo biznis, potreban mu je 81 dan i čak 13 različitih procedura. Iza nas je u tome samo sedam zemalja na svijetu: Kambodža, Čad, Somalija... A postoje države gdje se firma može otvoriti za pola dana! Da bude bliže, u Sloveniji za samo osam, bez ikakvih troškova.

Šta nam je onda potrebno?

Stvaranje proizvoda i usluga. Naš čovjek mora početi stvarati lako, kompetitivno, kvalitetno i brzo. To je preduslov konkurentnosti.

Prvo: Da bi to mogao, administrativne mu se prepreke moraju ukloniti s puta. Otvoriti one-stop shop sistem, gdje će na jednom mjestu u lokalnoj samoupravi poduzetnik završiti sve. Radno mjesto ne smije čekati pred šalterom. Vrijeme, novac i inovacije ne smiju robovati nefunkcionalnom aparatu. Sva se administracija mora digitalizirati i ubrzati. Papirologija je anahrona i treba biti tamo gdje i pripada – u prošlosti.

Drugo: Ne stavljati ljudima dodatne namete na već ogromne koje moraju trpiti. Isisavati kapital od pokretača malog biznisa je skupo. Ne postoji metrika kojom se može izmjeriti novac izgubljen od odustajanja i neinvestiranja. Štaviše, sufinansirati hrabre. Reinvestirati u ljude. Vratiti im dio njihovog novca kako bi se otvorilo što više radnih mjesta. Šta god je potrebno, administracija mora biti tu kao servis.

Treće: Svim načinima suprotstaviti se zloupotrebama i korupciji. Svi poduzetnici moraju imati jednake prilike da dobiju posao finansiran javnim sredstvima. Za to su potrebni javno dostupni servisi. Automatizacija i transparentnost su ključevi za ostvarenje toga. Svaki tender mora biti javan, svaki dodijeljeni dinar dostupan na uvid svakoj firmi. Potpuna transparentnost otvorit će vrata konkurentnosti. Ponuđači će se natjecati da udovolje postavljenim kriterijima i ponude bolju cijenu. Time će se optimizirati troškovi i ostvariti željeni kvalitet. Zadobit će se povjerenje investitora, a to je krucijalno.

Četvrto: Nema investicija bez znanja. Kome treba zemljište ili objekat ako nema kvalificiranih radnika koje može zaposliti? Hitno moramo početi ulagati u znanja tražena u savremenom svijetu. Samo se čovjek nesvjestan svijeta i vremena u kojem živi može pohvaliti otvaranjem tržnog centra gdje plate ne mogu pokriti ni mjesečnu potrošačku korpu. Uspjeh je kreirati bazu visokokvalificiranih stručnjaka za odlično plaćene poslove: stručnjaka za vještačku inteligenciju, inžinjera za robotiku, Full Stack razvojnih inžinjera, cyber sigurnosnih eksperata, podatkovnih naučnika, back-end programera, CNC tehničara, 3D dizajnera, pa sve do traženih i dobro plaćenih majstorskih zanimanja: električara, zidara, bravara itd. Da bi se to postiglo, mora se istovremeno raditi na više nivoa. Prvi je škola. Djeca u školama koje nemaju učionicu opremljenu STEM učilima već su zakasnila na savremeno tržište rada. Takve učionice morale su se opremiti još jučer. Sadašnji kurikulumi se moraju pod hitno reformisati, kao i svako malo prilagođavati za buduća tržišta u kojem će naša djeca raditi i djelovati, jer mnoga zanimanja koja danas postoje možda već sutra neće biti aktuelna niti tražena. Ako se plan i program ne prilagodi potražnji, i dalje ćemo tapkati u “znamo svašta i ništa” mjestu. Zatim sufinansirati stipendije za fakultete koje će djecu usmjeriti u tražena zanimanja. I na kraju – prekvalifikacija. Osposobiti edukacijski centar, dovesti stručnjake iz navedenih oblasti i osposobljavati što više ljudi. Nezaposlene naučiti prijeko potrebnim vještinama. To će dovesti do kritičnog nivoa znanja i vještina koji će napraviti eksploziju na lokalnom nivou. Epitet jeftine postat će glas kvalitetne radne snage.

Peto: Privredne zone. Otvoriti, privući, grupirati. Koncentrirati poduzetnike po industrijama. Osavremeniti prostor, izgraditi infrastrukturu, uvesti nove tehnologije i visok stepen zaštite. Poslovne zone mogu biti odličan generator razvoja. Pristupiti i gradnji multifunkcionalnog privredno-sajamskog centra, koji bi trebao osigurati poslovnu infrastrukturu te podignuti ukupnu privrednu vidljivost. U centralnoj zoni izgraditi objekat za akceleratorske programe, poslovni inkubator, IT akademiju.

Šesto: Slušati poduzetnike. Osnovati poslovne savjete po industrijama i zapisivati njihove potrebe i savjete. Objediniti zahtjeve poslodavaca u jedan glas i raditi na tome. Uvesti ih u proces odlučivanja. Tražiti konsultantske usluge od međunarodnih fondova i biznis-klubova. Otići vani po uspješne prakse. Pogledati koje su modele saradnje s kompanijama uvele uspješne evropske lokalne zajednice, prepisati i po potrebi prilagoditi. Komunikacija mora biti dvosmjerna, inače ćemo graditi osrednje veliku kongresnu dvoranu, koja nije dovoljna ni za manji poslovni sajam.

Zato, kada me pitaju o SWOT analizi, uvijek kažem: naš najveći resurs i prednost su ljudi. To je naš kapitalni projekat. Ukoliko uložimo u ljude, povećamo im znanje, osposobimo ih za savremeno tržište rada, otvorimo im prostor višestruko većih plata, olakšamo pokretanje biznisa, širom otvorenih ruku dočekamo buduće inovatore i poslodavce – možemo postati kompetitivna zemlja, privlačna za investitore. Jedino će nova politika znanja i inovacija zadržati naše stručnjake i nastaviti tamo gdje smo prije dvadeset godina stali.

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ostale vijesti iz rubrike

Kolumna