al
Šta ćemo raditi i od čega ćemo živjeti za 10 godina?​

Kolumna

Šta ćemo raditi i od čega ćemo živjeti za 10 godina?​

13.04.2018. 11:47 / Piše: Damir Delić Đuljić za Akta.ba

Često se gorko šalim i kažem da je moja generacija vrlo nesretna u odnosu na generaciju naših očeva. Oni su imali sigurnost, siguran zdravstveni sistem i sigurne poslove, doživotne ugovore. E sad, to što je devedesetih svega toga nestalo i što su i mnogi oni ostali na bosanskim vrletima za koje nisu mogli znati da će ih ikad i vidjeti, to nema veze. Oni su imali osjećaj sigurnosti i osjećaj da učestvuju u svjetskim tokovima i svjetskoj ekonomiji.

Moja generacija tog osjećaja nema. I ide u nekakvih pet osnovnih pravaca: prvi pate za tim osjećajem i "čekaju posao", drugi rade šta stignu, tako su odgojeni, bolje išta nego ništa, treći odlaze nekamo vani, četvrti su već zaposjeli nekakve „sigurne poslove“ i peti lete, tragaju, prodaju, preduzimaju, patetično bismo rekli: "bore se".

Formalno gledano, vrlo smo visoko obrazovani. 25 od 30 mojih srednjoškolskih drugara i drugarica imaju visoki stepen obrazovanja. Tačno kao u prethodnom paragrafu, odabrali su po nešto od ovih pet opcija. Mahom smo prošli i prve poslove i prva poslovna iskustva, pa se sada, kao, dalje usmjeravamo.

Ima tu profesorica engleskog jezika, psihologinja, diplomiranih ekonomista i inžinjera. Ono što nam nisu rekli onda kada smo se durili birajući profesionalnu orijentaciju jeste to da fakultet nije profesionalna orijentacija. Studij je staza prema nekoj novoj realnosti. Prema potrebama tržišta, od kojih će zavisiti naša efikasnost, pa i isplativost, pa i naplativost.

ŠTA STE PO ZANIMANJU?

Za razliku od profesionalne orijentacije koja, sad to zvuči paradoksalno, nema veze sa zanimanjima, radimo svašta. Ono što treba. Većinom smo nekakvi menadžeri. Projekt menadžer, projekt koordinator, računovođa, ki akaunt menadžer, marketing menadžer. To zvuči dobro, i posve je nevjerodostojno. Više puta su me pitali: a šta da ti napišemo na vizitku? Nemam pojma, ono šta mislite da treba.

Najveći bh. izvoznici danas, 2018.godine su Aluminij Mostar, Željezara Zenica i niz srednjih preduzeća iz metalskog, tekstilnog i drvoprerađivačkog sektora. Značajan procent zaposlenih je u sektoru prehrane, kojom uglavnom hranimo građane Bosne i Hercegovine. Ponešto hrane ode i preko granice, ali nedovoljno za bilo kakav razvoj. Vrlo su poželjni poslovi u IT sektoru, u kojem uglavnom radimo za vanjske kupce, pa i naplata i poslovni procesi čuvaju mir u kući. No, nivo inovacije i inovativnosti u čitavoj ovoj slici je na čistom minimumu. U vremenu u kojem je zvanična politika vlada najvećih zemalja i Evropske Unije duboko naklonjena inovativnosti, prepoznatoj ključnim faktorom preživljavanja i ključnom investicijom za budućnost. Mali smo, ne možemo mi to, tako nam kažu.

U svemu tome je vrlo malo menadžerskog funkcionisanja i odlučivanja u Bosni i Hercegovini. U svemu tome, radeći svašta i ništa, postajemo stručnjaci za ovo drugo, i u svemu tome – zanimanje nam je raditi ono što nam kažu. Majstor postaje majstor majstorskim treningom, a ne "šutanjem lopte". Prostora za majstorske treninge je malo, koliko i pitanja: šta ćemo raditi i od čega ćemo živjeti za 10 godina?

GLOBALNI KADA UVOZIMO, LOKALNI KADA IZVOZIMO

Bosna i Hercegovina je dio modernog svijeta i dom velikih svjetskih brendova, onda kada uvozimo. Onda kada izvozimo, mnogo je problema da dosegnemo standarde koji tobože ne postoje kao alat tržišne borbe protiv malih, nego kao metod čuvanja sigurnosti i kriterija kvaliteta. Vidite, Vispak ne može proizvoditi hranu po standardima po kojim je proizvodi Nestle, a nema pravo biti u favorizovanoj poziciji u odnosu na Nestle. Mi smo dio globalne porodice, i Nestle piše pravila.

Iz lične perspektive jednog mladog tehnologa, ekonomiste ili menadžera, jedini alat za borbu protiv takvog okruženja je sposobnost prilagođavanja. Sposobnost brzog učenja kako rješavati tuđe probleme bolje, brže i jeftinije nego što ih rješava konkurencija.

Automehaničari bi morali pola radnog vremena učiti nove motore i nove tehnologije, prodavci hrane bi morali znati sve o marketingu i tržišnom pozicioniranju i još puno o prodaji, inžinjeri bi morali dvije trećine radnog vremena misliti o tome šta će biti sutra, stomatolozi bi morali pola godišnjeg prihoda investirati u putovanja i edukacije širom Evrope a ne u vikendicu na Vlašiću, a mudri NVO aktivisti koji koriste novac za razvoj Bosne i Hercegovine bi morali znati da moraju biti odgovorni, jer Francuzi, Slovenci pa i Hrvati u njihovim cipelama će biti odgovorni i dosljedni, jer oni moraju.

No, jok. Automehaničari nemaju vremena za učenje (da su htjeli učiti, vjerovatno ne bi ni bili automehaničari), prodavci guraju koliko mogu (sve su okolo talovi, teško to ide), inžinjerima se ne da špekulisati (uglavnom vole staru školu), stomatolozi svakako dobro rade (zašto izazivati đavola?), a mudri NVO aktivisti mudro rade najmanje što moraju, ali će se pohvaliti da ih donatori ne kritikuju, stoga, svaka briga je samo sujeta i zavist.

PROFESIJE NESTAJU, PREŽIVLJAVA SAMO PRILAGOĐAVANJE​

Profesije poštara, šivača/šivačica (koliko porodica u BiH danas živi od ovog posla?), kuhara u fast foodovima, malih poljoprivrednika (koliko porodica u BiH danas živi od ovog posla?), ljudi zaposlenih na unosu podataka, prodavača novina, tehničara za sklapanje uređaja, kompjuterskih operatera nestaju, a potražnja za prevodiocima, lektorima, menadžerima restorana, tehničarima za pripremu štampe je drastično smanjena, piše magazin Forbes.

Pitanje je gdje će svi ti ljudi raditi, svi ljudi koji danas u Bosni i Hercegovini žive od poslova koje će pojesti velike kompanije ili zamijeniti roboti? Prema istom izvoru, u pitanju su u velikoj mjeri statične ili slične, jednolične aktivnosti, i profesionalna preorijentacija je veliki izazov.

Ako je Amerikancima veliki izazov, onda će nas doslovno poubijati.

Vrijeme sretne jugoslovenske porodice u kojoj je otac mašinski inžinjer a majka doktorica, u kojoj dobiju trosoban stan uz rođenje drugog djeteta, i mirno žive dok ih rat ne uznemiri, toga više nema. Kapitalizam nije jednako nemilosrdan prema radnicima i vlasnicima kapitala, prema vlasnicima kapitala je daleko nemilosrdniji.

Oni nemaju prostor da "čuvaju" u firmi nekoga čije radno mjesto nije opravdano.

Kako moje radno mjesto doprinosi organizaciji u kojoj radim i koliko donosim, a koliko uzimam od te organizacije? To je pravo pitanje za danas, pitanje za ljude koji čitaju ovaj tekst.

Specijalizacija, uski krug nečega u čemu smo najbolji, i kontinuirani rad na unapređenju vještina i rezultata na tom polju, uz spremnost da sutra, na toj platformi i osnovi, radimo nešto sasvim novo. To je, kako vidim stvari, jedini ali jedini način da kao profesionalci preživimo narednih 10 godina. 

Damir Delić Đuljić

Damir Delić Đuljić je specijalista za istraživanja, konsultant i autor više od 100 kolumni iz oblasti marketinga, odnosa s javnošću, menadžmenta i porodičnih firmi. Vodio je brojna istraživanja u oblasti menadžmenta i porodičnih firmi, a radi u konsultantskoj kući Targer Engineering & Consulting. 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ostale vijesti iz rubrike

Kolumna