al
Stres – posljedica komunikacije sa budalama ili budalom?

Kolumna

Stres – posljedica komunikacije sa budalama ili budalom?

09.10.2018. 14:54 / Piše: Damir Delić Đuljić za Akta.ba

Američko udruženje psihologa svake godine istražuje nivo stresa kod zaposlenih u različitim granama industrije i uticaj stresa na funkcionisanje zaposlenih na njihovim radnim mjestima. Rezultati dubinskih istraživanja ukazuju na kontinuirani rast stresa koji ispitanici opisuju najvišim ponuđenim ocjenama (od 1 do 10), a pričaju i o uzrocima, fizičkim simptomima, manifestacijama i posljedicama stresa. Amerikance stres dovodi do ljutnje (42 %), umora (37 %), pomanjkanja interesa i motivacije (35 %), glavobolje (32 %), ali i do drugih posljedica kao što su umanjeni apetit (17 %) i seksualni problemi (11 %).

Zanimljivo je da je u presjeku petogodišnjih istraživanja svake godine novac prvi, posao drugi, a porodica četvrti najčešći navedeni uzročnik stresa. Svjetska zdravstvena organizacija povećani nivo percepcije o stresu i stresa obilježava terminom "zdravstvena epidemija 21. veka", a Richmond Hypnosis Center navodi podatak da svake dvije sekunde sedam ljudi u svijetu umre od posljedica stresa. 110 miliona ljudi godišnje. Američki Nacionalni institut za bezbjednost na poslu i zdravlje takođe tvrdi da je posao najveći uzročnik stresa. Prema njihovim istraživanjima, 80 % zaposlenih osjeća određeni nivo stresa na poslu, a 26 % tvrdi da su često pod žestokim pritiskom stresa.

     "Kada je u pitanju uticaj stresa na funkcionisanje zaposlenih na radnim mjestima, štete su direktne i teško mjerljive, ali procjene su da stres koji najčešće izazivaju naporni saradnici, mlade galamdžije, bezobrazni kupci i rizični uslovi poslovnih ugovora kontinuirano uništava poslovnu energiju i kontinuirano šteti privredi".

Jedna budala s posla… 

Da je u pitanju bilo kakav izazov savladiv kompjuterskom aplikacijom, preračunavanjem ili potrebom za drugačijom poslovnom strategijom, davno bi bio riješen. Međutim, muči nas nešto drugo, "jedna budala s posla". Tako će vam prijatelj opisati promijenjeno raspoloženje izazvano kratkim telefonskim razgovorom, premda niste ni pitali ko je to bio.

Ta "budala s posla" je sve ovo o čemu Amerikanci pričaju nadugo i naširoko, nastojeći da utiču na efekte koje odnosi sa „budalama“ čine na naš posao i posljedice koje utiču i na zdravlje i na posao. To je kod nas jednostavno, otkazi se uvijek daju zbog "jedne budale s posla", premda su odnosi sa ostatkom tima bili uredni. Ko bi trpeo budalu, ako ima imalo izbora da pobjegne?

I ta budala zbog koje pametni gube razum (u „Ich formi“, svi su ljudi na svijetu pametni), i ta budala ima svoju budalu, koja će joj začinjavati radno mjesto i radne pobjede, pa će i ta budala jednom zbog te svoje budale željeti da je nema, a možda neko od lanca budala padne u onu crnu brojku od 110 miliona godišnje koji su umrli od stresa koji je najčešće došao od posla. Novac i posao, dakle, to su motivi stresa koje ne amortizuju ljubav i porodica, koje ne uspjeva da otkloni strast prema sportskim takmičenjima, meditacija ili kafanski program relaksiranja. Baš šteta, zar baš toliko ljudi mora umrijeti zbog jedne od budala iz lanca budala?

On brine i o nama i o firmi        

Realitetna terapija Williama Glassera tvrdi da su u suštini ljudskog postojanja sljedeće potrebe:

  1. Potreba za preživljavanjem
  2. Potreba za ljubavlju i pripadanjem
  3. Potreba za moći
  4. Potreba za slobodom i
  5. Potreba za zabavom

Radno mjesto obuhvata, kod različitih ljudi u različitim procentima, sve ove potrebe. Kada hoćemo da kažemo da nekoga jako volimo, onda kažemo da bismo život dali za tu osobu. Toliko, dakle, ispunjava, naše ostale potrebe, na primjer, potrebu za ljubavlju i slobodom, da smo do te mjere slatkorečivi da bismo mu poklonili potrebu za preživljavanjem. Ako 40 i više sati nedjeljno provodite sa kolegom ili koleginicom, onda motivacijska konekcija za posao ne može biti samo zadovoljenje potrebe za platom, za preživljavanjem. U tom okruženju ljudi zadovoljavaju i ostale potrebe, neki potrebu za moći, neki potrebe za slobodom ili zabavom, a neki i potrebu za maženjem i pripadanjem. Što je takođe dozvoljeno, ako nije zabranjeno.

Kada pričaju o dobrim šefovima i dobrim poslovnim iskustvima, ljudi obično kažu da su u pitanju saradnici i šefovi koji su znali da brinu o ljudima i firmi. Tim redosljedom. U takvim razgovorima nema priče o stresu i o budalama. Ili, ako ima, onda su budale puno manje nego u razgovorima obilježenim stresom. Reći će vam: "Ima budala, ali budala ima svuda…". Sklad između poslovnog fokusa i brige o ljudima predstavlja mjesto u kojem nema mjesta stresu i budalama i čitavom nizu tragičnih posljedica. Međutim, kako ga učiti? Kako ga primjenjivati?

Uspjeh otklanja glad, sreća otklanja žeđ       

Stres, nesumnjivo, ima mnogo veze sa budalama. Trčanje za poslom i novcem i stres novca i posla je potraga za uspjehom, potraga za cipelama koje nam nisu potrebne i zaostavštinom djeci koja će možda otići od nas, dok mi budemo trčali za njihovom tobožnjom srećom. Uspjeh, novac, u pitanju su varljive varijable koje zadovoljavaju glad, Frojd bi razjasnio koju frustraciju i koju boljku iz kolevke. Uspjeh zadovoljava glad, ali ne i žeđ. "Kako si", to bi moralo da bude pitanje koje zadovoljava sve potrebe i otklanja svaki stres, ali prečesto na to pitanje odgovorimo: "A", "A šta ja znam", "A jebiga, dobro je".

Budala iz priče o stresu je budala koja se ujutro pogledala u ogledalo, zapljusnula hladnom vodom i odlučila provesti dan ratujući sa budalom. Zašto? Zato što nam ne odgovara nečija energija? Anksioznost i gorčina ima opravdanje – ako i samo ako vam je "budala s posla" i verenik ili supružnik. Ako ste i u vezi – nije problem. Da se to bezbolno raskinuti. Gorčina svega ostalog je suluda.

S druge strane, pitanje "da li sam sretan" mora biti važniji kriterijum godišnjeg razgovora sa samim sobom od bilo koje brojke koja će opravdavati trenutni angažman. Svi smo mi svoji i krojimo svoje sudbine. Pitanje je da li smo došli na posao da bismo preživljavali, da bismo se mazili, rasipali moć, živjeli slobodu ili se zabavljali. Ne može se zauvijek glumiti. Jedan hrvatski pozorišni genije kaže da je tuga pozorišta u tome da publika 30 godina gleda neke ljude – i ne zna ništa o njima. Raspakovati sopstvene potrebe, raspakovati sopstvene motive, razjasniti osobenost, razbistriti šta to želimo od posla, a onda brinuti o ljudima i o firmi. Komplikovano? Ne. Nije jednostavno, ali ni komplikovano. Nego taman.

Svi  smo mi sretni ili nesretni zbog toga što smo mi sami. A budala kojom se opravdavamo je izmišljeni lik koji skriva jednu drugu budalu. Onu koju smo, dok smo se umivali, na tren oka vidjeli u ogledalu. Pa pobjegli, i odlučili misliti o drugim budalama.

Djeluje da je tako lakše, ali od toga se, znate, umire.

 

Damir Delić Đuljić  

Damir Delić Đuljić je specijalista za istraživanja, konsultant i autor više od 100 kolumni iz oblasti marketinga, odnosa s javnošću, menadžmenta i porodičnih firmi. Vodio je brojna istraživanja u oblasti menadžmenta i porodičnih firmi, a radi u konsultantskoj kući Targer Engineering & Consulting. 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ostale vijesti iz rubrike

Kolumna