Ahmed Burić: Prezirem ljude koji se udvaraju vremenu u kojem žive

Prva asocijacija na ime Ahmeda Burića je je novinarstvo, pa onda poezija, književnost a u zadnjih godinu i muzika. Za ono za što bi drugima trebao i po koji klon, Ahmed Burić (Sarajevo 1967), živi i radi paralelno – piše novinske tekstove, objavljuje poeziju, prevodi knjige sa slovenskog i već više od godinu dio je benda „Kablovi“. I dok odgovara na pitanja o različitim interesima u životu, Ahmed se mijenja i uvijek je poseban. Iako ga većina javnog mnijenja zna kao novinara BH Dana ili kolumnistu portala radiosarajevo.ba Burić se upisao u antologije bh. poezije sa do sada objavljene tri zbirke. No, ipak se na kraju vratio i muzici koja je njegova prva ljubav, ne odričući se pri tome ni profesija kojima je postao poznat široj javnosti.

Od nedavno se na radio stanicama vrti demo navijačka pjesma čiji ste Vi autor, a interpretiraju je „Kablovi“. Odkuda Vi u muzici?

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, osnovali smo u Sarajevu nekoliko bendova od kojih nije ostalo ništa. Jedino  su iz te raje ostali oni komercijalniji bendovi Plavi orkestar i Crvena jabuka. Pored toga bilo je alternativnih bendova, koji su drndali onako po podrumima i domovima kulture. I onda kada im je puklo prvo pojačalo raspali su se. To ti je bio slučaj sa nama. Bili su to bendovi koji su se zvali Uzalud kajanje, Strider, Izopačeni mehaničari, Živčano labilni, Depresija… Uglavnom smo imali ta neka pankerska imena. Ideja je bila da se svira taj neki novi val koji je u to vrijeme bio zahvatio sve. Ili smo mi tako mislili.  Onda se to nekako zaboravilo. Sada su ti ljudi na različitim stranama svijeta i rade različite, uglavnom dobre, stvari. Imaš ih u rasponu od velikih svjetskih pisaca do veletrgovaca vinom i programera. Svaka generacija ima tu svoju scenu koja je propala. Kablovi su se, nekako, probrali iz više generacija: imaš Amara Ćesića (svirao sa bendom Sarajevska ruža), tu je  Dino Bajramović koji dolazi iz naslijeđa bendova formiranih u nekadašnjoj JNA (gdje si morao znati sve žanrove da ostaneš živ), pa bubnjara Maria Iličića (koji  jedini od nas ima snimljene albume), Edina Spahića (uz Likovnu akademiju mladost posvetio Stonesima). Vrlo je to šarena skupina. Mi smo se skupili prije jedno desetak godina ne bi li svirali na nekoj proslavi Slobodne Bosne. Međutim, to je trajalo jednu probu i početni entuzijazam je splasnuo. Sada smo prije godinu i po-dvije «zadužili» instrumente i sve iz početka. Ovdje u podrumu u Skenderiji – dole blato, drvene palete – gajbe da ne gacaš po vodi, i udri… Sve ono što smo ostavili našlo nas je tačno na onoj tački na kojoj smo ostavili, tako je to u životu. Onda smo sve to morali mi izvježbati, i bla-bla… I raja je to sasvim fino prihvatila. A nama dobro. Onda je za 6. april bio koncert Partibrejkersa u Slogi. Razmišljali smo, hajde da sviramo kao njihova predgrupa… Nama je to dalo krila. Kad sam vidio sretna lica u publici, procvjetao sam.  Nakon toga smo išli svirati koncert u Studiju 1, na Pofalićima. Tada je bila utakmica Bosna- Litvanija. Kako je raja bila vesela zbog rezultata pod tim dojmom sam došao kući, zapisao sam stihove, pogledao ih sljedećeg jutra i rekao da tu ne teba ništa dirati. Onda smo otišili u Mostar i tamo za jedan dan napravili u osnovi demo snimku koja se  tu i tamo pojavi na radiju. I sad imaš pjesmu koja se zove „Strana na kojoj lete zmajevi“.

Ipak je pjesma drugačija od onoga to inače svirate.

I jeste i nije (smijeh). Nikad ne znaš šta te čeka. Očekivalo bi se da mi sviramo neki art-rock,  a riječ je o navijačkoj pjesmi koju kao da sviraju Partibejkersi sa Mišom Kovačem.

Kada će „Kablovi“ svirati svoje tekstove/pjesme?

Ide to sada polako. Sklapamo. To je ta sarajevska mana, sve ide polako. Nije sada da se nešto poredim, ali mi smo ipak ljudi rođeni u šezdesetim i sedamdesetim, i kod nas je ostalo nešto od onoga što su imali, recimo Indexi. Njihove su pjesme najbolje, ali ih nema puno. Bude li zdravlja, malo ću se potruditi oko toga, jer rock and roll je moja prva ljubav, tako da sve što budem imao viška energije uložit ću u to.

Otkuda ime „Kablovi“?

Uvijek nam je falilo kablova kada se sastanemo. Uvijek je „imaš li kabl?“, „daj mi onaj kabl”… Nekada je postojala i fabrika, i bokserski klub koji su se zvali – „Kablovi“.

Više nigdje se ne mogu osjećati "domaćim"

Da li je i to stav, to ime – u jednom smislu to pretpostavlja da je to muzika lumpenproletarijata, a ne elite?

Tako je. Mi u Jugoslaviji smo nekako krivo shvatili da je rock and roll muzika elite i možda smo zato i na*ebali. Muzika elite je kad ideš na koncerte savremene muzike, muzika etablirane, pa i lažne elite je da ideš na Filharmoniju i u Operu, i unutar tog svijeta pratiš i znaš sve izvedbe i onda ih porediš uz čašu najskupljeg šampanjca. Kako kod nas toga nema, mislim da bi bilo nekako ljudski pošteno da imamo nešto što je naše viđenje svakidašnjice. Ili kosmosa. Svi mi iz benda živimo s tekstovima i slikama iz publicistike, iz novinarstva. Ako nešto od toga što upijemo sa svih strana, deriviramo i prošvercujemo kroz muziku, možda može biti dobro. A i ako ne bude, opet je dobro. 

Ono što je Vaš posao od kojeg živite je novinarstvo koje je danas drugačije od onog “jučer“.  Mi se u regionu srećemo sa pojeftinjenjem svega pa i tekstova ali i njihovog kvaliteta…

U medijima danas je 90 posto istog sadržaja i deset posto drugačijih informacija  za koje moram priznati da ih ne razumijem. One bi, kao, trebale biti korisne tom vrlo malom broju ljudi koju upravljaju kapitalom. Kod nas ljudi koji upravljaju kapitalom, uglavnom, ništa i ne čitaju, tako da smo opet nigdje. O svemu tome nemam neko do kraja definirano mišljenje, osim onoga da je učinjena prevara prema ljudima koji bi trebali konzumirati medije. Ti si njima u trci za klikove i promjenu kanala na daljinskom dao neke šarene laže. Stalno varaš ljude nekim poluinformacijama da bi sakrio suštinu onoga što se događa. A imamo situaciju u kojoj ljudi sagrade poslovni centar za kraće vrijeme od onog koje je građanima potrebno da dobiju ličnu kartu! U tom smislu je ovo ničija zemlja i mediji su samo ogledalo onoga što se dešava u društvu. Pritom je tu problem ležanja i čekanja da ti neko napravi red u državi, koji se ovdje proteže još od Otomanske imperije.

U jednoj svojoj kolumni ste napisali pismo drugu u kojem pokušavate opisati sve što se dogodilo u ove dvije decenije. Spominjem taj tekst jer je pun emocija, to je nešto čemu se čitatelj stalno može vraćati.

Računam ovako: u prošlom ratu, osim što sam izgubio drage ljude, izgubio sam pojam o tome da je važno materijalno posjedovanje. I mislim da je to veliki dobitak. Dobro je da mi neko veliko materijalno dobro nije važno, nikakve skupe kuće i auta. Ne mogu se praviti da mi je to bitno, kad nije. To što živim u drugačijem okruženju, u okruženju tipova koji bi izdali osnovne ljudske principe zbog nekakvih “par” desetina hiljada nečega, ni na koji me način ne obavezuje da živim u skladu s njihovim mjerilima. Nije ovo nikakva moralka: ne zanima me nikakva umjetnost 21. stoljeća ukoliko njezin cilj nije čovjek. Nedavno sam pisao o Selmanu Selmanagiću i Bauhausu, fasciniran sam tom njegovom pričom. I shvatio sam da je veliki izvor njegove frustracije – a čovjek je bio arhitekt kojeg su poštovali na svim stranama svijeta – bio to što je svugdje bio stranac. Na kraju je ostao u Istočnoj Njemačkoj, jednom od najrigidnijih oblika iskrivljenog komunizma, jer je tamo imao dom i vjerovao je u neke svoje ideale. To je vjerovatno bilo najgore moguće mjesto za njega od svih onih koje je mogao izabrati – mogao je živjeti u Zapadnoj Njemačkoj ili u Americi, možda bi izdržao i da je ostao u Jerusalemu, ali došao je u grad svog formiranja, Berlin i tu ostao. Umoran od puteva, stalne trke za egzistencijom i života u kojem on zapravo nikada nije imao solidne papire ostao je u DDR-u. Možda naivno tražim analogiju, ali evo je, za nekoga u mojim godinama i sa mojim svjetonazorom, današnje Sarajevo možda i nije idealno mjesto, ali valja se izboriti i s time. I biti čovjek.

Sad bi neko ko Vas ne zna pomislio da ste stranac. Često volite naglasiti kako imate hercegovačke korijene. Jeste li činjenice da ste stranac do kraja postali svjesni životom u Sloveniji?

Nisam. Uvijek sam se jednim jednim dijelom osjećao strancem. Slovenija je tu stvar samo malo rasvijetlila. Pomogla u smislu da se više nigdje ne mogu osjećati „domaćim“, osim kad sjednem negdje uz vodu, a to su Neretva i more, i pogledam u nebo. To bi mogla biti neka moja domovina.

Jezik i muzika su prava čuda, ostalo je moguće montirati

Tu je pitanje i jezika koji nekako djeluje na nas da se i u vlastitom osjetimo strancima. Dugo niste koristili znanje slovenskog, tek, zapravo, odnedavno koristite i to znanje, prevodite knjige. Zašto?

Možda zato što na pravi način progovaraš o stvarima tek kad ih počneš zaboravljati. Nekako se ne držim do kraja tog principa da je jezik moja domovina. Jezik je prije moje utočište.

Pa, koji je onda maternji jezik?

Ono što zovemo srpskohrvatski, odnosno bosanski učio sam u školi, i nisam siguran da sam ga savladao osobito dobro. Jezik mojih predaka je vrlo blizu jeziku narodnih pjesama koje je Vuk Karadžić skupio, pa odnio Jerneju Kopitaru u Beč, da bi se od toga napravio neki standard. Moj maternji jezik je nekako bliži mediteransko – montanjarskom izrazu, nego nekoj standardnoj štokavskoj varijanti. To je nekakav jazz u kojem neko u jednom momentu svira pikolo, pa zurna, pa kontrabas. Moja prva zbirka poezije „Bog tranzicije“, objavljena je u Zagrebu, i tamo uredno piše da je to hrvatski jezik. Nemam ništa protiv, ali nisam najsigurniji da oni koji definiraju ime jezika do kraja znaju šta je sadržaj svega toga. Jezik je temelj kulture i nije nešto što možeš podijeliti, pogotovo ne po nacionalnom principu. Naša je nesreća što smo svoju kulturu pokušali crpiti iz religije. Da smo uzeli jezik kao ishodište, mislim da bi bilo bolje, davno bi se dogovorili da taj jezik može imati četiri imena, varijante, ali da je njegov sadržaj – jedinstven. Da ne kažem jedan, jer sve na svijetu mora imati alternativu.

Prevodite knjige sa slovenskog. Da li birate knjige autora koji su Vam bliski po senzibilitetu?

Naravno. Pored poezije Esada Babačića i Vlade Kreslina, tu je Goran Vojnović čiji se roman „Čefurji raus“ nekako slaže s mojim svjetonazorom i biografijom. Živio sam na Fužinama, gdje se događa taj roman, znam te finese i te stvari se ne mogu prevoditi putem nekakve standardne sheme, nego moraš znati pronaći jezik iz nekog dijela grada gdje stoje neki koševi i neki klinci koji pokušavaju da naprave nešto od svog života ili ne naprave ništa. To je pisano jezikom ulice, iako govori o univerzalnim stvarima, i onda ga tako treba i prevoditi. Naš problem i jeste u tome što neko proglasi nešto standardom i onda se kao treba držati toga. Ne treba. Nikad u životu, niti hoću, nisam rekao „četverica“, pa neću tako ni napisati, taman da iza toga stoje bog zna kakve velike mudrolije, ili stav ne znam kakvih akademskih „autoriteta“. Prezirem ljude koji se udvaraju vremenu u kojem žive, bilo preko jezika, bilo preko političkih ideja. Nažalost, takvi su danas većina.

Objavili ste tri zbirke poezije i sve su potpuno različite.

Hvala. Drugačije gledaš stvari sa trideset godina, a drugačije sa skoro pedeset. Ono što mene zanima je promjena, a ne status quo u kojem si ti sad neki tip koji kao nešto zna, pa onda izigravaš velikana, gledajući kako se to radi negdje drugdje. Ne. Ime mog zanimanja ne smije biti prepreka da se to zanimanje stalno razvija. Ono što ja zaista želim da živim jeste jezik slobode. Mene ne zanimaju ni gotove forme ni sadržaji. Tako bi bilo i da sam slikar, ili inženjer. Mada, neke stvari u smislu alata moraju ostati iste, jer što kaže Umberto Eco, čekić ništa nije zamijenilo, a smišljene su tolike stvari tokom razvoja civilizacije. Na isti način na koji je jezik kuća bitka, on može biti i opsjena. Jezik i muzika su prava čuda, ostalo je moguće montirati.

I moram Vas na kraju još ovo pitati: zašto bježite od proze?

Ne bježim, jednostavno nisam našao dovoljno vremena i mira da napišem nešto čime bih bio do kraja zadovoljan, iako su neke pripovijetke vrlo dobro primljene kod čitatelja. A možda i zato što negdje u podsvijesti slušam mudraca koji kaže da čovjek do pedesete ne bi ništa trebao pisati, a do šezdesete objavljivati. I još uvijek se držim onog  da proza vrijedi onoliko koliko poezije ima u sebi.

Napomena: Tekst je preuzet sa portala urbanmagazin.ba