Damir Nikšić, konceptualni umjetnik: Muzeji bi trebali biti jedan veliki Google

21.01.2012. 10:57 / Izvor: Dnevni list

Damir Nikšić, konceptualni umjetnik koji živi na relaciji Stockholm - Sarajevo, poznat je po brojnim radovima, među kojima i po 83 dana dugoj performansi "Ocuppay Gallery" kojom je pokušao skrenuti pozornost na zatvaranje Umjetničke galerije BiH.

Nedavno je novom performansom ispred Zemaljskog muzeja još jednom reagirao na činjenicu da se kulturne institucije ove zemlje jedna po jedna zatvaraju jer njihov pravni status godinama nije riješen.
Tada je među stećcima izveo performansu pod nazivom "I scream, you scream, we all scream for ice cream!" Poruku o tome da se institucije kulture tope poput kugli snijega popratio je bluesom za spas muzeja, stihovima "Ne mijenjaj dnevno za drevno". Jedan je od onih umjetnika čiju vrijednost BiH tek treba shvatiti.
“Umjetnost ima slobodu od cenzure, bar u slobodnom svijetu. Sada je samo pitanje koliko smo mi slobodan svijet”, kaže, između ostalog, Nikšić u razgovoru za Dnevni list.


Kako biste objasnili što je konceptualna umjetnost?

Pojam konceptualna umjetnost se javlja od kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a danas je već zastario. Konceptualna umjetnost je zapravo angažirana umjetnost. Koncept i dalje ostaje kao nešto što definira ovu vrstu umjetnosti u smislu da medij te umjetnosti jest ideja ili poruka koju želim poslati. Ideja i poruka mogu biti u obliku postera, videorada, glazbe, performanse, crteža, ali nije toliko naglasak na radu, na trudu koji je uložen da se to ostvari u smislu tehničke izvedbe, nego je osnova upravo poruka koja se teži poslati. Dakle, želim publiku usmjeriti prema ideji koja je izražena kroz neki koncept. Nekada namjerno apstrahiram i karikiram stvari da ideja bude vidljivija i zbog toga se služim i različitim vidovima izražavanja. U ovom smislu možemo govoriti da je to konceptualna umjetnost, jer ona nije samo umjetnost radi umjetnosti, kao lijepa umjetnost i kao umjetnost koja ovisi o materijalu.

Koliko je konceptualna umjetnost u BiH razvijena i koliko poruke koje šaljete bivaju shvaćene?

Apstraktnu umjetnost svatko može shvatiti, jer je ona apstraktna. Elitističkom označavamo ne onu umjetnost koju ne možemo shvatiti, nego onu o kojoj ne možemo pričati. Naravno da postoje ljudi koje zovemo kulturnom elitom i koji posjeduju rječnik potreban da se o umjetnosti može govoriti. Ostali, obični ljudi, ne mislim da je ne shvaćanju, ali kako ne mogu izraziti neke apstraktne doživljaje, ne mogu ni govoriti o apstraktnoj umjetnosti. Stoga se samo čini da određenu umjetnost ljudi više shvaćaju, zato što je popularna, ali zapravo se događa to da je ona popularna zato što o njoj možemo lakše pričati. Činjenica da mi o nekoj umjetnosti ne govorimo, ne znači da je ona neshvaćena, ali ne trebamo biti toliko nesmotreni da mislimo da netko ne shvaća apstraktnu umjetnost samo zato što o njoj ne može govoriti. Što se tiče poruka koje ja želim poslati, vrlo važan čimbenik je edukacija. Na početku 20. stoljeća Marcel Duchamp okrenuo je pisoar i, naravno, našao na negativne kritike, ali sada, nakon 100 godina, njega se proučava u školama. Stvari su se dogodile i moramo ih prihvatiti. Povijest se dogodila i ona ide dalje, a ako je ne želiš naučiti, onda je to tvoj problem. Treba prihvatiti da se nešto dogodilo između slikanja mrtve prirode i 2012. godine. Ljudi samo to trebaju shvatiti. I moja baka može reći da ne shvaća neku moju performansu, ali to nije mjerilo. Mjerilo je znanje, povijest umjetnosti. Postoje ljudi koji ne govore ni riječ njemačkog, ali to ne znači da su Nijemci nijemi.

Smatrate li da je bit umjetnosti da potiče na (r)evoluciju?

Umjetnost je odraz svog vremena, ona je reakcija na stvari koje su se dogodile. Nakon srednjeg vijeka umjetnost sve više postaje autorska, a umjetnici postaju osobe koje inspiriraju na revoluciju. Primjerice, u Francuskoj revoluciji imamo umjetnike koji su bili vrlo angažirani. Umjetnost nije stvarnost, ona je ogledalo stvarnosti, ali bez tog ogledala, ona ne bi mogla vidjeti kakva je. Nama i cijelom društvu treba ogledalo. Možda i ogledalo koje će malo karikirati, dramatizirati, glorificirati, romantizirati ili demonizirati. Kao društvo, kao čovječanstvo, nismo se pomaknuli toliko daleko i danas imamo isto rastojanje gdje postoje autoriteti na jednoj strani, i neka kolektivna svijest ili nesvijest na drugoj. Jedna od važnijih stvari u umjetnosti jest potreba da se ona potpuno odvoji od svega ovoga i da stvori svoj svijet i svoj sustav. Umjetnost je prva sloboda govora, ali ako mi kao društvo ne jamčimo pojedincu slobodu govora, onda nismo daleko od srednjeg vijeka. Umjetnost ima slobodu od cenzure, bar u slobodnom svijetu. Sada je samo pitanje koliko smo mi slobodan svijet. Umjetnost u BiH je siroče, ovdje imamo vrlo bogate ljude koji su bez ukusa koji kupuju umjetnička djela ne od umjetnika nego od kmetova koji su također bez ukusa.

Koliko je šok bitan za poruke koje šaljete?

Kada sam pravio neka djela kasnije okarakterizirana kao šokantna, nisam u glavi imao prosječnu baku, prosječnog čovjeka. Pitanja kojima se bavim i način na koji se bavim njima za nekoga jesu šokantna, ali ona nisu šokantna za krug ljudi u kojem ja živim i djelujem. Zapravo, i ne razmišljam toliko populistički, ne razmišljam toliko kome želim poslati poruku nego samo imam potrebu da se obratim. To netko mora reći i ako ja to ne uradim, uradit će netko drugi. Svijet evoluira i odvajamo se od nepotrebnih i stvari koje te sputavaju. Kada netko ode na vrh planine, on napravi fotografiju da pokaže ljudima taj veličanstveni pogled; isto je tako u umjetnosti. Ako kroz umjetnost dođeš do određene točke slobode, to, naravno, želiš i pokazati.

Primjećuje se da Vaše radove i performanse prožima ironija, sarkazam i komedija i na taj način se bavite i temama nacionalizma?

Kroz život stječeš iskustva na koja poželiš reagirati. Tu se uglavnom radi o odnosu sloboda-ograda, o odnosu slobode i kontrole. Počinješ se pitati tko su ljudi koji te kontroliraju i koji je u tome njihov interes. Tada shvatiš kako se radi o konstrukciji, odnosno produkciji. Nacionalizam se nije samo stvorio, on je konstruiran i za to su uloženi veliki novci i mnogo godina truda. Ne kažem da je nacionalni identitet po podrazumijevanju loš, međutim, u nacionalizmu koji je baziran na rasi, etnosu, na genu, imamo konstrukciju rasizma, a ne nacionalizma. Samim time se počinjemo baviti rasizmom, a ne nacionalizmom, a jedini način kojim možemo rasizmu suditi jest da pokažemo koliko on nije dosljedan sebi. To se onda zove dekonstrukcija. Samom dekonstrukcijom kojom pokušavaš razlagati te nedosljednosti shvaćaš koliko je to sve smiješno. Sarkazam dolazi upravo od dekonstrukcije određenog problema i pokazuje nam koliko ne poznajemo vlastite ideje. Uživam u tome takve ideje izvrnuti i pokazati kako one ne drže vodu.

U performansama dotičete puno različitih problema - uplitanje religije u državne poslove, kriza u kulturi, nacionalni identitet...?

Postoje određeni problemi koji su odredili moj život i život moje generacije u ovom gradu. Govorim o netrpeljivosti, mi je nazivamo nacionalna, ali ona nema veze s nacijom, nego s rasom: diskriminacija i rasizam prema tuđoj religiji, kulturi, jeziku, rasi, narodu. Znam kako život može biti lijep onda kada se na to ne obraća pozornost, kada ove opne popucaju i podjele više ne postoje. Naravno, onda da me posebno iznerviraju oni koji nisu adaptirani na urbani i kozmopolitski način života i koji nisu nikada osjetili kako je živjeti u zajednici bez predrasuda i diskriminacije. Ova isključivost mi smeta i reagiram na tu isključivost. Jedino što želim pokazati kako su to idiotske i normalne kategorije.

Koliko su umjetnici danas aktivni, koliko dižu svoj glas?

Umjetnici i dalje puno pričaju, a malo rade. Oni često nisu ono što žele, nego što moraju biti. Pola onih koji su ušli u povijest umjetnosti nisu htjeli raditi ono po čemu su ostali zapamćeni, nego su to napravili da bi nešto dokazali. Razlika je u tome što su oni zaista puno radili i proizveli na stotine djela. Ljudi u BiH ne dižu dovoljno svoj glas. Moramo izložiti svoje vrijednosti. Mnogi moji prijatelji i poznanici, mlađi umjetnici, nisu imali ovu priliku pa se sada bore s problemima koje sam ja prošao dok sam živio u inozemstvu. U svakoj sredini imaš duhovno siromaštvo i ljude koji smatraju da su muzeji i kultura nepotrebni. Ovo je mišljenje provincije i ono se neće naći kod uspješnijih ljudi.

Imali ste performansu kojom ste reagirali na zatvaranje Umjetničke galerije u Sarajevu, isto ste radili i u Zemaljskom muzeju. Možemo li očekivati Vaše reakcije i na zatvaranje Historijskog muzeja i krizu koje druge institucije kulture prolaze?
Performansa "Occupy national gallery" trajao je 83 dana i stalno sam angažiran u ovom problemu. Sve ipak ovisi o organizaciji. U BiH nije dobro ništa najavljivati unaprijed jer je ovo mahalska sredina gdje svi samo čekaju da ti nešto ne uspije. Ideja za performansu u Zemaljskom muzeju u Sarajevu je također došla sasvim spontano. Ona je, doduše, postojala već duže vremena, ali nije postojala produkcija. U jednom danu smo spontano uspjeli riješiti produkciju pa je performansa i izveden. Postoji kriza u kulturi, ali i problem što svi reagiraju dok stvari ne dođu do krajnjih granica. Tada tek krene reakcija i lavina. Osnovni problem je što sarajevsko Sveučilište nije istraživački bazirano. Kada je osnova na predavanju, a ne istraživanju i tome da studente šalješ u muzeje gdje će sami istraživati i učiti, naravno da dolazi do atrofiranja kulturnih institucija i onda se čini da nemaju uporabnu funkciju. Znanje koje se predaje i uči napamet, ne ostaje. Najjače se lijepe informacije za koje misliš da si ih sam pronašao. Muzej bi trebao biti jedan veliki Google u koji student ulazi, istražuje, uspoređuje i kroz koji uči. Stoga moramo imati istraživačko sveučilište i tek onda muzeji ne bi poput kulisa samo stajali, nego bi bili funkcionalni i imali uporabnu vrijednost.

Blic upitnik
Politika i kultura?

Nedostaje kulturna politika.

Sekularno društvo?

Nedostaje sloboda pojedinca.

Obnavljanje Sarajevskog salona?

Jest pozitivno, samo sam protiv Udruženja likovnih umjetnika Sarajevske županije (ULUKS) i za Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Ovo je balkaniziranje. Umjetnici se moraju ujedinjavati, a balkanizirati se jer to vodi do osnivanja likovnih udruženja općine Stari Grad. Sve je to super, ali to je onda kao kulturno-umjetničko društvo, to nije ništa ozbiljno.

Sarajevo kulturna prijestolnica Europe?

Trebalo bi mnogo novca i morali bismo se mnogo zadužiti. Ako se potrudimo, dokažemo, počevši prvo od rješenja statusa kulturnih institucija, da smo stasali i spremni za promjene, realna šansa postoji.

O Nikšiću

Damir Nikšić je rođen u Brezovom Polju kod Brčkog, a studirao je u Sarajevu, Milanu i Bologni. Diplomirao slikarstvo je na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti 2000. godine, a od 2000. do 2004. godine studirao na poslijediplomskom studiju na University of Arizona u SAD-u. Predavao je na Northwestern University u Evanstonu u SAD-u i bio član grupe Maximum. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine i član je Sarajevo Jazz Guerille. Iza sebe ima više od 100 izložbi.

Foto: Radio Sarajevo

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti