Ličnosti / KULTURA I SPORT

Dr. Socrates - nogometaš, liječnik, revolucionar, filozof, alkoholičar

04.05.2020. 08:15 / Izvor: Akta.ba

Završnica prvenstva Brazila 2011. godine pamti se kao jedna od najuzbudljivijih. Nekoliko kola prije kraja čak šest momčadi bilo je u konkurenciji za naslov: Corinthians, Vasco da Gama, Sao Paulo, Flamengo, Internacional i Fluminense. Do posljednje runde ostala su dva pretendenta na prijestolje - Vasco i Corinthians. Corinthians ima dva boda prednosti i susret kod kuće protiv velikog suparnika Palmeirasa, dok Vasco da Gama dočekuje Flamengo i nada se kiksu lidera.

Danima uoči odlučujućih 90 minuta čitavu zemlju zahvatila je neopisiva euforija kakvu samo Brazilci znaju napraviti. Četiri momčadi o kojima sve ovisi u posljednjem kolu imaju gotovo 100.000.000 navijača. Sasvim je normalno što je nacija na nogama...

Noć prije utakmice ni sve sivilo Sao Paula nije izgledalo toliko ružno. Ulice su preplavili navijači, zastave, pjesma... A onda je u ranim jutarnjim satovima sve je odjednom utihnulo. Jedna tužna vijest proširila se kao munja i odjeknula poput bombe.

Umro je doktor Socrates!

Nije bilo više gungule, uobičajene za grad od 20.000.000 stanovnika, samo žamor navijača iz barova, onih koji nisu mogli nabaviti ulaznicu za susret odluke.

Nekoliko sati prije nego što će početi utakmice posljednjeg kola, predsjednica Brazila Dilma Rousseff priopćila je naciji:

"Brazil je izgubio jednog od najvoljenijih sinova. On je na terenu svojim talentom i sofisticiranim potezima postajao genij. Izvan nogometnog borilišta bio je politički aktivan i brinuo se o svom narodu i svojoj zemlji.“

Bila je nedjelja, 4. prosinca 2011.

Jedne druge nedjelje, gotovo trideset godina unazad, kad je proglašen za najboljeg igrača Južne Amerike, Socrates je govorio o svojim željama. Još tada je rekao da bi volio umrijeti u nedjelju i da Corinthians postane prvak Brazila...

Najstariji sin siromašnog oca, koji se divio drevnoj grčkoj filozofiji (otuda i ime Socrates - Sokrat), rođen je 19. veljače 1954. u Belemu na obali Amazone. U sportu u kome se mozak većine igrača čim kroče na zeleni pravokutnik "spusti" u kopačke i tu zauvijek ostane začahuren, on je govorio o Van Goghu, Lennonu, Che Guevari, kubanskoj povijesti...

Odmalena je bio zaljubljen u medicinu i zabrinut za demokraciju. Darovit do ekstrema, ali bez ikakve želje da se usavršava kroz trening... Bez obzira na to nitko nije mogao poreći da je njegova igra često imala dodir s genijalnošću.

Socrates se nikako nije uklapao u ondašnju šablonu nogometaša. Sa svojih 1,93 i jedva 70 kilograma (zbog čega će u mladosti dobiti nadimak Magrao - Mršavko) nije se moglo dogoditi da ne bude u središtu pozornosti. Duga kovrčava kosa i velika brada samo su pojačavale dojam, da bi kasnije to postalo njegov zaštitni znak.

Po vlastitom priznanju, nikad nije planirao postati profesionalni nogometaš. To se jednostavno dogodilo. A kada je već bilo tako, onda tu čarobnu igru nije želio shvatiti nikako drukčije nego kao jednu vrstu umjetnosti, prkoseći mnogim stereotipima.

"Prvo dolazi ljepota. Pobjeda je sekundarna. Ono što je bitno je radost igre.“

To je bila njegova životna maksima. Igraš, plešeš i ne gledaš u semafor. Rezultat nije bitan. Zahvaljujući njoj, postao je možda i jedini nogometaš svjetske klase koji je karijeru završio bez ijednog velikog trofeja. Nije osvojio čak ni Kup Brazila.

Sretnici koji su imali priliku vidjeti ga na djelu kažu da nikad u karijeri nije "ubacio u drugu". Imao je jednu brzinu, ali i ona je bila dovoljna da vještinom opčini nogometne romantike. Elegancija gazele u dugom koraku, matematički precizno čitanje igre, moćan i precizan udarac s obje noge, na kojima nikada nije bilo mjesta za kostobrane, a sve to uz visoko podignuto čelo u gracioznom osvajanju terena. I psihologija vođe. Bio je avangardni nogometni vojvoda.

"Nemate pojma koliko je jednostavno igrati sa Socratesom“, rekao je jednom prilikom Zico, po mnogima najbolji igrač brazilske generacije koja je 1982. u Španjolskoj začarala svijet.

Kasnije će taj nogometni pravac nazvati 'Joga Bonito'.

"Bez dvojbe najveći as s kojim sam igrao“, pričao je Zico na oproštaju od svog velikog prijatelja.

Neslućenu popularnost koju je dosegao igrajući nogomet, Socrates je koristio u političkoj borbi za demokraciju u svojoj zemlji i ljutio se na svakoga tko je imao mogućnosti, a nije se želio uključiti u društvene tokove. Čak i na Pelea.

"Democracia Corinthiana", koju je početkom osamdesetih uspostavio u svom Corinthiansu - dok je u državi red zavodila vojna hunta – ostat će kao ostavština brazilskom narodu za sva vremena. Ideja je bila jednostavna. Jedan nogometni mudrac, iako tek u tridesetima, nije želio dopustiti da njegovi zemljaci i dalje budu ovce, htio je da postanu pastiri. Zahvaljujući svemu tome, Socrates će postati kultna figura svjetskog nogometa...

"Imao sam samo 10 godina, ali dobro pamtim 1964. i vojni udar. Moj je otac imao veliku biblioteku, tada smo se već preselili u Ribeirao Preto... Na taj dan, sjećam se, otac je iz tog brda knjiga izvukao knjigu o boljševicima i zapalio je. Tada sam se prvi put zainteresirao za politiku. Nogomet je došao sasvim slučajno. Bio sam dijete diktature i više sam mislio na neke druge stvari.“

Socrates je počeo igrati u lokalnom Botafogu. Kada je došlo vrijeme da potpiše prvi profesionalni ugovor, a bilo mu je već 20 godina, tražio je da se obavezno ubaci klauzula po kojoj će uvijek moći da izostajati s treninga i utakmica kad ima ispit. Tada je uveliko studirao medicinu. Ubrzo će diplomirati u roku i sasvim logično, drugi nadimak došao je sam od sebe. Doktor na terenu - pravi doktor izvan njega.

Za četiri godine u Botafogu iz Ribeirao Preta (1974-1978) Socrates je odigrao 269 utakmica i postigao 101 gol. Za veznjaka više nego dobar učinak. U 24. godini dobio je poziv iz Sao Paula. Ponudu koja se ne odbija. Iako je još 1978. bio na širem popisu kandidata za SP u Meksiku (ubrzo ispao iz konkurencije jer je baš u to vrijeme pripremao doktorat na katedri za pedijatriju), Magrao je ozbiljnu karijeru započeo tek nakon što je potpisao za Corinthians.

Doktor Socrates za sebe nikad nije govorio da je vrhunski sportaš, ali ljudima iz Corinthiansa to nije smetalo. "Čudovište uništavanja" javilo se u geniju još u ranoj mladosti. Pušio je od 13. godine je pušio, od 15. je počeo piti - i nikada nije prestao. Alkoholičari bolest obično priznaju kada već bude kasno. On je nije priznao do kraja života...

"Cigarete i alkohol nikad nisu utjecali na moju igru. Nisam ovisnik o alkoholu, moj odnos s njim je kao s partnericom. Prilično pijem, ali nemam simptome alkoholizma.“

Život je za njega bio mnogo više od nogometa.

"Utakmica traje 90 minuta, a život se nastavlja i nakon toga.“

Kada je govorio o strahovima, bilo je to na pomalo filozofski način. Bojao se velikog broja ljudi na jednom mjestu među kojima nitko nema što pametno za reći. Čavrljanje i piće s društvom doživljavao je kao hobi i nikad nije želio priznati da je nesportski način života razlog zbog kojeg uvijek traži izmjenu u 75. minuti. Utakmice koje je odigrao od prve do posljednje minute mogu se izbrojiti na prste. No, zaljubljenici u lik i djelo Doktora Socratesa reći će da je i to bilo dovoljno za čaroliju.

“Imao je tu apsurdnu sposobnost da konzumira alkohol u golemim količinama, da pije, pije, pije i da se ne napije“, prisjećao se Juca Kfouri, jedan od najpoznatijih brazilskih kolumnista i Magraov "mokri brat" dok je ovaj "trošio" posljednje dane u bolničkoj postelji s kateterom u jetri.

Mnogima se nije svidjelo kako Doktor živi – dvije kutije Marlbora i pivo za doručak, ručak i večeru - pa ipak, dok je na terenu bio pravi, nije bilo većih problema. U njegovu zaštitu stao je i veliki Pele:

"Socrates bi bio bolji od mnogih i da trči natraške.“

Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. njegova je zvijezda zasijala je punim sjajem. Počelo je kao bajka, završilo kao La tragedia del Sarrià, ali u međuvremenu svijet je imao prilike upoznati se s platonskim idealom igre u režiji nogometnog Sokrata. U tih 30 dana na Pirenejima oživjela je zaboravljena romantika i hrabro se namjerila na moćni talijanski realizam.

Bilo je to 'surovo ubojstvo nogometa', kako je nakon posljednje utakmice druge faze - Brazilu je bio dovoljan bod za polufinale - sa suzama u očima jedva izustio Zico. Nemilosrdni Paolo Rossi, trostruki strijelac za Azzurre, uništio je čaroliju.

Tko je jednom vidio tu sliku, sigurno ne zaboravlja: Leandro izvodi aut na svojoj polovici, svi Talijani su četrdesetak metara od svog gola... Socrates se vratio primiti loptu i povesti akciju. Bila je 12. minuta i 1:0 za Italiju. Doktor loptu iz auta prima onako šmekerski, gornjim dijelom stopala – na taj način nakon njega primao ju je još samo Zinedine Zidane - i u koraku je lijepi za travu. U "leru", neometan stiže do sredine terena, nekih desetak koraka, a onda pas u dubinu. Slijedi Zicova čarolija, Gentile i Cabrini više ne znaju gdje se nalaze, pas u prostor, a tamo niotkuda stiže Socrates i iz naizgled, i za mnoge, preteške pozicije šalje loptu iza leđa Dine Zoffa. Gol! Nezaboravan, jedinstven, neponovljiv.

Točno, Rossi je tog popodneva na stadionu Espanola tri puta zatresao mrežu nesretnog Waldira Peresa, postao junak, ali sjeća li se itko tih njegovih pogodaka?

Brazilci su igrali tako da će u povijesti njihova tragedija postati važnija od trijumfa Talijana.

Pamti se i Socratesov gol protiv Sovjeta nekoliko dana ranije. Dva lažnjaka, pa bomba sa 25 metara u rašlje Rinata Dasajeva.

Jedan od najljepših pogodaka otkako je svjetskih prvenstava. Postigao je Selecao ukupno 15 golova u Španjolskoj, a bar 10 bilo je za divljenje. Uzalud. Zico je nakon Italije lio suze, a Doktor na svoj dobro poznat način objasnio ono što se dogodilo...

"To je nogomet, igra. Netko mora pobijediti, netko izgubiti. Često dobiva onaj koji manje griješi i to je tako. Optuživati nekog drugog za naš poraz bilo bi ravno ludilu. Mi smo pokazali fantaziju i idilu, a oni efikasnost. Bar smo izgubili boreći se za svoje ideale.“

Socrates se nikada nije volio vraćati na ono što se dogodilo u Španjolskoj 1982. Često su ga pitali o toj slavnoj utakmici, a on je premotavao film i prisjećao se nekih marginalnih stvari.

"Što najbolje pamtim s tog prvenstva? Pjevanje nacionalne himne prije prve utakmice. Bio sam kapetan, otac 200 milijuna Brazilaca. To je najvažniji trenutak u mom životu. Pele ili Maradona?, to je ono što me ljudi često pitaju. Prvog sam gledao, protiv drugog igrao u Španjolskoj 1982. i pobijedio ga 3:1.“

Igračka karijera Doktora Socratesa nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj kreće silaznom putanjom, ali zato njegov politički utjecaj postaje sve veći. Za sve što je napravio 1982. početkom sljedeće godine biva proglašen za najboljeg nogometaša Južne Amerike.

Trenutak najveće slave koristi da kaže ono što ima. Zajedno s još jednim suigračem osniva "Democraciju Corinthianu". Stadion Corinthiansa postao je jedini bastion demokratskog razmišljanja. To je podrazumijevalo da nogometaši imaju jednaka prava kao i klupska uprava. O svemu se odlučivalo glasanjem. Počevši od toga gdje će biti obavljene pripreme, koji hotel biti odabran prilikom gostovanja, do toga tko dolazi i odlazi iz momčadi. Socrates se čak izborio da na dresovima bude ispisana poruka "Hoću glasovati za predsjednika". Aktualna vlada upozorila je čelnike Corinthiansa na preveliko miješanje u politička pitanja, ali prvi koraci revolucije već su bili napravljeni.

Već sljedeće godine Doktor je na jednom političkom skupu govorio pred dva milijuna ljudi. Kao najomiljeniji nogometaš u zemlji javno je zaprijetio da će otići iz Brazila ako Kongres ne usvoji zakon po kome će se na slobodnim i demokratskim izborima glasovati za predsjednika. Prvi napad nekako je odbijen i Socrates je bijesan prihvatio prvu ponudu koju je dobio iz Europe. Otišao je u Fiorentinu.

Bilo je lako vidljivo da nogomet koji se igra s druge strane Atlantika nije za njega. Nije mogao prihvatiti europski profesionalizam, izbjegavao je treninge i jedva čekao povratak u Brazil da dovrši započeto. Za godinu dana u Firenci odigrao je 25 utakmica i postigao 11 golova. Dovoljno da kupi probirljivu talijansku publiku i premalo da bi Viola napravila veći rezultat u Calciu. Trogodišnji ugovor vrijedan dva milijuna dolara raskinut je sporazumno nakon prve sezone...

"Život u Europi je tako organiziran. Nije kao u Brazilu, gdje je sve spontano. To mi nije pasalo“, izjavio je po povratku u domovinu.

Igrajući za veliki Flamengo Socrates je izborio mjesto u reprezentaciji i za Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. Brazilci nisu odstupili od svoje filozofije i ponovo nisu dogurali ni do polufinala. Ispali su od Francuza nakon izvođenja jedanaesteraca, a Magrao je kao kapetan promašio prvi. Joël Bats obranio je njegov udarac i praktički ga poslao u mirovinu.

Taj antologijski susret s Francuzima ostat će upamćen i po vrpci koju je Doktor imao oko glave. Često je na zalasku karijere nosio vrpce na kojima su bile ispisane razne političke poruke. Toga dana na njoj je pisalo "Reagan je terorist".

Socrates je u mirovinu definitivno otišao 1989, kada su, nakon 35 godina, u Brazilu održani prvi demokratski izbori. Iako je bio vrhunski sportaš, taj dan smatrao je najvećom pobjedom u karijeri.

Kada je završio s aktivnim igranjem, postao je glavni kritičar brazilske reprezentacije i društvene situacije u zemlji. Otvorio je privatnu ordinaciju, liječio djecu u Sao Paulu, a u slobodno vrijeme studirao filozofiju. I na tom polju zaslužio je doktorsku diplomu.

Za ono što je Brazil igrao 1990. u Italiji nije imao razumijevanja...

"Gadi mi se gledati brazilsku reprezentaciju. Naš je nogomet u dubokom zimskom snu. Oni koji ga vode, potpuno su se otuđili od naše sportske kulture. Brazil je zaista nepodnošljivo gledati. Sve je uniformirano i apsolutno konzervativno“, izjavio je nekoliko mjeseci prije smrti.

Jetra Doktora Socratesa bila je teško oštećena posljednjih godina njegova života. U kolovozu 2011. prvi je put završio u bolnici zbog unutrašnjeg krvarenja. Rečeno mu je da mora na transplantaciju. Nije želio ići preko reda, iako je imao mogućnosti za to. Bio je svjestan što će se dogoditi i da su mu dani odbrojani. Zadržao je dostojanstvo i u tim trenucima...

"Ne, ne želim posebne uvjete zato što sam u jednom trenutku bio najbolji nogometaš na svijetu.“

Nedugo zatim, negdje u rujnu, jetra mu je otkazala i drugi put, a onda i treći, kobni. Službeno, Socrates je doživio septički šok.

Preminuo je 4. prosinca u 4.30 u Bolnici Albert Einstein u Sao Paulu. Bila je rana zora. Samo nekoliko sati kasnije počet će utakmice posljednjeg kola prvenstva Brazila.

Na stadionu je više od 50.000 navijača Corinthiansa. Devedeset minuta susreta odluke protiv Palmeirasa prošlo je gotovo u tišini. Vatre nije nedostajalo, ali golova jest. Utakmica je završena 0:0, a kada se začuo posljednji sudački zvižduk, svih 50.000 ljudi visoko je podiglo desnu ruku, savinutu u šaku. Tako je Doktor slavio svaki svoj gol. Neodlučeno je i u Riju, na utakmici Vasco da Gama - Flamengo. Nedjelja je navečer. Magrao više ne diše. Corinthians je prvak Brazila!

Negdje u isto vrijeme, nekoliko tisuća kilometara dalje, na tribinama Artemio Franchija u Firenci, dominira golem transparent: "Doktor Socrates otišao je na nebo pozdraviti Boga".

JA PIJEM, PUŠIM I MISLIM

Za vrijeme igračke karijere, ali i kasnije, kada se umirovio, Socrates je često privlačio pozornost istupima u tisku i na televiziji. Bilo je tu filozofskih misli, ali i bombastičnih izjava tipičnih za njegov buntovni duh.

Ovo se neke od njih:

"Na Svjetskom prvenstvu 1970. brazilski nogometaši trčali su u prosjeku četiri kilometra po utakmici. Danas je ta brojka povećana na deset. To znači da je prostor na terenu u velikoj mjeri sužen. Ugušena je kreativnost jer nitko nema loptu dovoljno vremena u nogama. S obzirom na tu promjenu, mislim da bi pravila trebala biti promijenjena na način da u momčadima bude po devet igrača. Samo tako će se vratiti duh ovoj igri...“

"U finalu Svjetskog prvenstva 2010. vidjeli smo elemente suvremenog nogometa: malo igre, mnoštvo nasilja, nekoliko šansi za gol, velike stanke i nezainteresiranost igrača da naprave spektakl. Oba sastava (Španjolska i Nizozemska) imala su apsurdni strah od poraza, a samim tim i od pobjede...“

"Nijedan igrač ne napušta nogomet, već nogomet napušta njega...“

"Pišem roman o Svjetskom prvenstvu 2014. U finalu će igrati Brazil i Argentina. Pobijedit će Argentinci 2:0, a oba gola dat će Messi.

(izjava iz 2010. godine. Inače, uoči SP u SAD-u 1994. pogodio je da će u finalu igrati Italija i Brazil te da se Selecao postati prvak svijeta)“

"Ja pijem, pušim i mislim...“

"Imam samo tri poroka: žene, duhan i pivo. Ako bih koristio kokain, morao bih ga zamijeniti s jednim od prva tri.“

(na pitanje novinara je li ikada probao kokain)

"Život u Brazilu nije kao u Europi. Mi ne znamo što ćemo raditi za 15 minuta.“

"Zico je kralj! Bio je mnogo bolji od svih ostalih. Kada postoji kralj, nastupi borba ostalih da mu budu što bliže. Kada nema kralja, svi gube pravac...“

"Ne želim oživljavati tu utakmicu. To je dio moje prošlosti, a ja živim u sadašnjosti. Ne sjećam se ni sinova lica kada se rodio...“

(jedan od posljednjih odgovora na pitanje o utakmici s Italijom 1982. u Španjolskoj)

"Dajte moje golove nekoj boljoj zemlji...“

(ljutita poruka prije napuštanje Brazila i odlaska u Italiju)

"Više ne postoji tržište za našu nogometnu umjetnost...“

(nakon poraza od Italije na SP 1982)

"Svjetsko prvenstvo 1982? Bilo je to 30 najgore potraćenih dana u mom životu...“

DVODNEVNI TULUM U UDINAMA I PIVO ZBOG KIŠE NA SJEVEROISTOKU

Socrates je teško preživljavao godinu provedenu u Italiji. Dobro raspoloženje nekako je održavao družeći se sa Zicom, koji je u tom razdoblju igrao za Udinese. Nakon jednog gostovanja Fiorentine u Udinama zadržao se kod prijatelja. Zico je organizirao roštilj u vrtu svoje kuće. Doktor je kao po pravilu bio najveseliji. Ostao je prenoćiti s idejom da sutradan krene put Firence. Zico je ustao ujutro, otišao na trening, a kada se vratio, u kući je zatekao isto društvo od prethodne večeri. Socrates je organizirao "reprizu". Nije mu padalo na pamet da dan nakon utakmice trenira...

Jedna anegdota vezana je za gostovanje u Riju prije nego što će se Magrao otisnuti na Stari kontinent. Corinthians je odsjeo u istom hotelu gdje i protivnička momčad.

"Ne sjećam se s kim smo igrali, ali pamtim koliko su se iznenadili“, uz osmijeh se prisjećao Socrates.

Kada su igrači suparničkog sastava sišli na doručak, a bilo je sedam ujutro, u hotelskom baru zatekli su gotovo cijelu momčad Corinthiansa. Na "zagrijavanju" za utakmicu pili su pivo. Doktor im je džentlmenski ponudio da sjednu za njihov stol:

"Padala je kiša na sjeveroistoku! Slavimo! Pridružite nam se.“

Rezultata se također nije mogao, ili možda nije želio sjetiti...

 

Piše: Predrag Dučić/MozzartSport

 

 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti