Ličnosti / PRIVREDA I POLITIKA

Džan Karajica, magistar arhitekture: Dajem sto posto od sebe!

Talentirani magistar arhitekture, Džan Karajica, došao je iz Manchestera u Sarajevo, kako bi u svojoj domovini započeo karijeru. Ljubav prema arhitekturi naslijedio je od svoga djeda, čuvenoga arhitekte Halida Muhasilovića, koji je projektovao sarajevsku Skenderiju.

15.01.2013. 23:16 / Izvor: eKapija.ba

Džan KarajicaZa razliku od većine mladih koji alternativu životu i radu u BiH vide isključivo u odlasku u inostranstvo, talentirani magistar arhitekture, dvadesetčetverogodišnji  Džan Karajica, došao je iz Manchestera u Sarajevo, kako bi u svojoj domovini  započeo karijeru. Ljubav prema arhitekturi naslijedio je od svoga djeda, čuvenog  arhitekte Halida Muhasilovića, koji je projektovao sarajevsku Skenderiju, kao i majke Lejle Karajica, koja je prije ratnih dešavanja u našoj državi, radila kao asistent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Životna sudbina je uspješnog Karajicu, još kao dječaka, odvela iz Sarajeva u Bahrein, gdje je završio englesku srednju školu, a potom u Veliku Britaniju, gdje je magistrirao sa najvišim ocjenama na Školi arhitekture na Manchester University i Manchester Metropolitan University.

"Sam studij arhitekture, a poslije i magistarski, kao logičan slijed, za mene je predstavljao krasno iskustvo, jer su mi na oba ova Univerziteta u Manchesteru bila dostupna zaista sva najnovija saznanja i dešavanja u oblasti svjetske arhitekture. Sve do aprila  ove godine sam vjerovao da ću ostati u Engleskoj, ali me je nostalgija povukla u rodni grad. Svojim povratkom sam izazvao iznenađujuće reakcije prijatelja, jer ovde, kako su govorili, nije nimalo zavidna ekonomska situacija. No, činjenica je da je tzv. “duplo dno” recesije pogodilo oblast arhitekture i u Engleskoj, te se nisam mnogo dvoumio između Manchestera i Sarajeva. Svakako da sam svojim radovima ostavio širom otvorena vrata nekih arhitektonskih kompanija i u Engleskoj te još kao student stekao riječi hvale čuvenog engleskog arhitekte Normana Fostera. Bio sam oduševljen kada mi je taj ugledni dobitnik Pritzerkove nagrade u oblasti arhitekture, koja je u rangu Nobelove nagrade,  rekao da mu pošaljem svoj CV kakao bi me imali u vidu kada budu zapošljavali mladi kadar", veli Karajica.  

Znači, između ostalog, i posljedice recesije su bile presudne da se vratite u svoj rodni grad i ovdje započnete karijeru?

Pa tek sam završio studij i odlučio sam početi tamo gdje sam rođen. Ništa me nije vuklo ni da se vratim nazad na Bliski Istok, gdje su mi ostali majka, koja predaje arhitekturu na Univerzitetu u Bahreinu  i očuh, također arhitekta, porijeklom iz Libanona, koji je direktor dizajna u jednoj poznatoj arhitektonskoj kompaniji u Bahreinu, za koju sam na četvrtoj  godini studija radio projekte za arhitektonsku praksu. Odlučio sam da se vratim u Sarajevo, svoj rodni grad, gdje se najljepše osjećam i gdje imam dosta prijatelja, gdje mi je porodica. U razgovoru s njima, došao sam do zaključka da u svojoj zemlji imam više šanse da uspijem i napredujem u karijeri.  Pogotovo, jer sam još kao student u Manchesteru, radio manje idejne  projekte za renomiranu kompaniju "Saraj Inženjering" iz Sarajeva.

Trenutno ste uposleni u “Saraj Inženjering” d.o.o. Sarajevo. O kakvoj je kompaniji riječ?  

Zadovoljstvo mi je što sam zadnjih nekoliko mjeseca dio tima ove uspješne kompanije koja postoji već 16 godina i bavi se poslovima  u oblasti niskogradnje u cijeloj BiH. Firma ima zavidno iskustvo u sferi projektovanja, izradi studija, kao i stručno tehničkom nadzoru građenja. U toku cijelog perioda poslovanje bili smo uspješni u izvršavanju bilo kojeg ugovora za projektovanje, reviziju kao i za tehnički nadzor izvođenja radova.  Zahvaljujući sjajnom rukovodstvu ove kompanije, koji su zadovoljni mojim radom, povjeren mi je posao nadzornog organa na izgradnji  naselja u Pionirskoj dolini i još nekoliko drugih objekta, što nosi veliku odgovornost.  

Takva vrsta posla obično se povjerava  iskusnim inženjerima sa dugim radnim iskustvom. Koliko to zapravo predstavlja odgovornost za Vas i kako uspjevate raditi pod tolikim pritiskom?

To je zaista velika odgovornost za mladog čovjeka, ali moram reći da puno bolje radim pod pritiskom. Znao sam i prije nego što sam počeo da radim za „Saraj Inžinjering“, da baš neću imati mnogo starijih kolega inženjera koji su iskusniji od mene u arhitekturi i koji bi me mogli posavjetovati. Obzirom da dosta  odluka ovisi o meni, moram  zaista sve dobro da isplaniram i uradim, da ne bi došlo do greške. Kao nadzorni organ bio sam angažovan tri mjeseca i u Bahreinu, na jednom velikom projektu  gradnje 11 modernih  nebodera. Tamo sam također radio i  dizajn  na zgradi Skupštine Bahreina, kao i jedan  plutajući paviljon  u  hotelu  sa sedam  zvjezdica u Abu Dhabiju. Dok sam bio na magistraskom studiju, zajendo s kolegama  sam radio dio projekta  aerodroma   u Lydd-u,  blizu Londona, za koji smo dobili i nekoliko nagrada. Radi se o projektu u kome je primjenjena najsavremenija tehnologija, da bi se izbjeglo čekiranje putnika i stvaranje nepotrebnih redova, te  skratile sigurnosne provjere.   

Iako nemate veliko radno iskustvo u BiH, možete li uporediti odlike engleske škole arhitekture i domaće?

Iskreno, meni se engleska arhitektura ne sviđa. Iako teži modernizmu, za moj ukus je previše konzervativna. Većina njihovih  stručnjaka nije spremna eksperimentirati, unositi  inovacije u arhitekturi, za razliku, na primjer, od arhitekata u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Skandinaviji. Mada, u poređenju sa bosanskom, engleska arhitektura jeste nešto modernija i inovativnija. Jedina od novih zgrada koje su izgrađene u Sarajevu, a koja se meni sviđa je zgrada Importanne Centra, gdje se očituje kreativnost i inovativnost. Ostale nove zgrade  uglavnom imaju istu formu staklene kocke, koje mi se ne sviđaju. Nije riješenje sve obložiti u staklo. Takva je na primjer zgrada Moje Banke ili zgrada Avaz twist tornja. Za razliku od njih, zgrada  Istorijskog  muzeja BiH, iako je davno rađena i u ruševnom je stanju, ima „dušu“ i  dizajn joj je bolje osmišljen i savremeniji, nego kod bilo koje druge novogradnje.  Prije nekoliko  sedmica sam  putovao za Posušje, preko Blidinja, gdje sam se oduševio  dizajnom male crkvice od nekih desetak kvadrata, a koja je zaista izvanredno projektovana. Iskreno, mislim da je dizajn većine novogradnje u Sarajevu mogao biti bolje riješen. Recimo dizajn zgrade BBI centra je zaista među boljima, što se tiče estetike, a kad je u pitanju gradnja novog  Sarajevo City Centra na Marin Dvoru, nisam baš siguran da ovom gradu sa pola miliona stanovnika treba deseti po redu shoping centar. Žalosno je da Olimpijski muzej BiH stoji već toliko godina, a da niko ništa ne poduzima povodom toga. Kulturnu baštinu niko više i ne gleda, a ne prave se ni ogromne sportske infrastrukture.

Sudeći po svemu, izgleda da je zlatno doba arhitekture u Sarajevu, bilo upravo u vrijeme kada je Vaš djed , čuveni  arhitekta Halid Muhasilović projektovao, pored ostalih, i  remek - djelo, poznatu   Skenderiju?

Zaista je poražavajuće da ovdje u većoj mjeri nema gradnje neke monumentalne kulturne arhitekture, kao što je to nekada bila recimo Skenderija, koju je projektovao moj djed. Ona je u cjelokupnoj arhitektonskoj ljepoti i jednostavnosti  aktuelna i danas. I na Zapadu, ova nova arhitektura ide u tom pravcu minimalizma i monolitne gradnje, slično Istorijskom  muzeju BiH i Skenderiji. Koliko sam imao prilike da vidim, ovdje  stambeni objekti i enterijeri kafana dominiraju. Takvo stanje me podsjeti na riječi poznatog arhitekta David Chipperfield koji je nedavno izjavio na „London Design Festival-u“: ''Jedna od stvari koja me baš deprimira je da mi sada samo pričamo o "lifestyle-u". Kada ste na velikom brodu i nemate nikakve kontrole od kuda ide postajete više i više zainteresirani u izmještanju namještaja-pričom o lifestyl-u. Moja briga je što je dizajn sada palijativ“. Pa i ta komercijalna arhitektura, po mom mišljenju bi se mogla puno bolje izvesti, nego što se sada dizajnira. Ne znam da li je to do arhitekata ili do investitira ili je možda problem u obje strane.

Kakav je dojam na Vas ostavio novoizgrađeni most  kod Likovne akademije u Sarajevu?

Džan Karajica

Ova sredina je još uvijek pod jakim konzervat

ivnim uticajem koji se možda reflektuje i u arhitekturi. Možda domaći arhitekti u nekim stvarima još uvijek nisu spremni za radikalne zahvate ili  kontraverzna riješenja i ideje, nego uglavnom  „idu na sigurno“. Međutim, arhitekta koji je projektovao ovaj most, zaista je ušao u rizik, koji se, po mom mišljenju, isplatio i lično mi se sviđa ovo riješenje. Mada, nekima bi bilo draže da je napravljen u stilu arhitekture iz 19. vijeka. Mislim da ovaj most, koji je nazvan "Pohiti-polako" predstavlja vrhunac jednostavnosti i moderne arhitekture, koju između ostalog odlikuje i kontraverznost dizajna, te opominje da je vrijeme, da se ta vrsta dizajna i arhitekture počne ovdje primjenjivati.

U kolikoj mjeri ćete neke od odlika manchesterske škole arhitekture, pa i ta kontroverznost u dizajnu, nastojati  primjeniti  u svojim projektima u BiH ?

Projektovat ću kako sam studirao i kako su me naučili da projektujem i držaću se toga, a to je da svaku liniju koju povučemo, moramo arhitektonski opravdati, a ne zato što je to funkiconalno ili zato što "lijepo izgleda". Naravno, mora biti i kompromisa sa investitorima, ali najposlije moja je dužnost da ubijedim investitora i gledam stvari iz svoje perspektive. No, sretan sam da u BiH ima investitora, koji su spremni da primjene moje projektantske ideje, pa i te inovacije, koje odlikuju kotroverzna ili hajdemo reći savremena riješanja.

Kako arhitekti u Vašoj porodici, djed i majka, gledaju na ta nova kontroverzna riješenja u arhitektonskom dizajnu? Imate li njihovu podršku u idejama?

Arhitektura je moja ljubav od malena. Rastao sam u svijetu arhitekture, a povukao sam tu "umjetničku žicu"  iz svoje porodice. Bilo je logično da će moja karijera krenuti u tom smjeru. Zaista, moji roditelji nisu vršili pritisak na mene ni kad je trebalo da odaberem studije, pa tako ni sada, kada su u pitanju arhitektonska riješenja.

Šta za Vas predstavlja izazov u arhitekturi i namjeravate li krenuti stopama svoje majke, te se okušati i u profesorskoj karijeri na Univerzitetu u Sarajevu?

Možda jednog dana da se posvetim i profesorskoj karijeri,  ali sada mi to ne predstavlja izazov. Moja preokupacija sada je da projektujem i radim u firmi „Saraj- inženjering“ , u kojoj su mi  dali puno povjerenje i odgovornost, kao inženjeru. A izazov u arhitekturi mi predstavlja, između ostalog, projektovanje stambenih naselja ili kuća na više etaža za privatne investitore,  koje treba na najbolji način uklopiti u okolinu. Naravno, pri tome primjenjujem nova i savremena arhitektonska riješenja.

Osim arhitekata u Vašoj porodici, ko su Vam još bili uzori u arhitekturi?

To je Norman Foster, koga sam ranije spomenuo, a  uzor mi je  i čuveni bh. arhitekta Juraj Neidhart, koji više nije među živima.  Imam jednu njegovu knjigu “Put u savremenosti“ o teoriji bosansko-hercegovačke arhitekture, koju veoma volim. Također, uvijek su me fascinirala i djela poznatog arhitekte Bogdana Bogdanovića iz Beograda.  

Osim arhitekture, aktivno se  bavite i ragbijem. Kako ragbi i arhitektura "idu pod ruku"?

Ragbijem se bavim od malena i jako ga volim, jer je timski sport. Ovdje sam počeo igrati za ragbi klub "Čelik" no trenutno pauziram zbog ozlijede koju sam nedavno zadobio na treningu. Ragbi nema senzibilnost kao arhitektura, ali to su te suprotnosti, koje mi pomažu da održim neki balans u životu. To je najbolji timski sport na svijetu, gdje se ništa ne može postići,  ukoliko svi u timu ne funkcioniraju kako treba. Zato svi u timu moraju dati svoj maksimum sto posto. Mislim da se ta sličnost timskog rada u ragbiju, može prevesti i na timski rad na nekom projektu u arhitekturi, gdje bez uigrane ekipe nema dobrih rezultate.

Gdje se vidite za desetak godina?

Ako budem projektovao, a nadam se da hoću i da ću biti sretan u svom poslu, onda se želim ostvariti u BiH, a možda i u regionu.

Student prestižne škole arhitekture

- Manchester School of Architecture rezultat je integracije škola arhitekture Manchester Univeristy i Manchester Metropolitan University što je kategoriziralo kao jednu od najboljih među svih 46 škola arhitekture, koliko ih ima u Velikoj Britaniji. U vrijeme Džanovog studiranja, tačnije 2006. godine ova škola je dobila najvišu ocjenu za profesorski kadar koji nesebično prenosi znanje mlađim generacijama. Ovu čuvenu englesku školu arhitekture krase brojne nagrade i priznanja, poput "The Guardian University Guide 2006", zatim Norman Foster (Pritzker 99 i Sterling nagrade 1998 i 2004) , Stepher Hodder (Stirling nagrada 1996), Dalibor Vesely (RIBA nagrada 2006) i Michael Starling (predsjednik arhitektonskog odbora Velike Britanije).

Napomena: Tekst preuzet iz magazina Expert

Foto: Amer M.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti