Enver Marić - više od sporta i svake igre

Piše: Josip Muselimović

Biti velik, a pri tom skroman i jednostavan, to je najteže postići.

Ivo Andrić, nobelovac

Čekao sam priliku za ovaj razgovor. Znao sam da je o toj ljudskoj i sportskoj gromadi, o vrataru Veleža, njemačkog Schalkea, jugoslavenske reprezentacije, zamislite - i najbolje europske i svjetske nogometne vrste! Sve napisano i sve rečeno. Ipak, iz oceana jedne blistave sportske karijere - mislio sam - uvijek se može nešto novo čuti, pa, ako hoćete, mnogi ponešto i naučiti mogu.

Prije svega, treba znati da je Enver Marić u zvjezdanim trenutcima svoje nogometne karijere bio znak raspoznavanja, gotovo religijska vrijednost, simbol i idol generacija svih uzrasta, nešto puno više od svake igre i svakog nadmetanja. Upravo stoga odlučio sam pisati i progovoriti o njegovoj bogatoj igračkoj i trenerskoj karijeri, prisjetiti se njegovih uspona i padova, prijatelja i protivnika, odlučio sam kroz priču o izvanserijskom nogometašu i čovjeku progovoriti i o jednom naraštaju, jednom gradu, pa, na koncu, i o jednoj zemlji. Zemlji čiji je on neimenovani i nerezidentni, ali najbolji veleposlanik, punih pedeset godina.

Pamtimo da se u, trenucima društvenog mira i nedjeljnog odmora, na stadione na kojima je nastupao slavni BWV, kao i na koncerte Bijelog dugmeta, odlazilo svojevrsnim hodočasničkim obredom. Serija ovih razgovora bit će zatvorena nakon susreta s trećim članom slavnog terceta, s legendarnim Franjom Vladićem, ili, kako najbolji poznavatelji nogometnih vještina kažu - s “kompjutorom u kopačkama”.

Nakon telefonskog dogovora, pošli smo iz naše ulice - iz Ulice Stjepana Radića. Na putu do raskošnog vrta hotela Bevanda, udaljenog nekoliko stotina metara, morali smo svladati brojne "prepreke".

Prolaznici s lijeve i desne strane ulice, konobari iz susjednih kafića, vozači iz vozila, prodavačice iz prizemnih prodavaonica, mahali su i pozdravljali legendarnog MARU, očito sretni što je opet među nama.

Mara je uljudno pozdravljao i koračao tihim, skromnim korakom kao da ni zemlju kojom hodi ne želi opteretiti. U vrtu hotela Bevanda ljubaznom osoblju i znatiželjnim gostima pokazao je kako sve treba svesti na mjeru koja je primjerena vremenu, a prije svega razlogu našeg dolaska. Poznajemo se, prijateljujemo, i sudbinu iste ulice dijelimo više od pola stoljeća.

Nakon pića dobrodošlice pomislio sam - vjerojatno i bio u pravu - da bi Mara najradije pristao na tišinu i šutnju, na promatranje Radobolje koja je nemirno skakutala ispod umjetno sagrađenih mostova i odmicala prema Neretvi, na štap i mlat, i iščekivao rezultate ribarskog zamaha. U trenutku kada progovori uglađenim i gospodskim manirima, uvest će vas na travnjake velikih stadiona, u velika natjecanja i pobjede, u vremena kada ga ni Gerd Mueller s jedanaest metara nije mogao savladati. U ugodnom razgovoru doživjet ćete atmosferu Oimpijskih igara, svjetskih prvenstava, uvest će vas u sportsku karijeru koja traje - ni manje ni više nego pedeset i dvije godine. U vrtu hotela Bevanda, na platou ispred ulaznih vrata, dočekao nas je uredno serviran stol i dva "mladića" puni uspomena iz prvih razreda osnovne škole.

Marijan Matun Kvesić, nogometaš i direktor Veleža, i legendarni fotograf Stojan Stole Lasić započeli su priče iz davnih vremena, prvih lektira, prvih emocija, glazbenih dogodovština, "i upada" u tuđe voćnjake. Rudnik, njihovo naselje, i za njih same ostao je nedovršena i neispričana priča.

Do našeg stola došao je Krešo Bevanda, vlasnik istoimenog hotela, a malo zatim i gradonačelnik Ljubo Bešlić, koji je muku mučio s američkim veleposlanikom objašnjavajući mu i ono što ovaj nikada neće shvatiti.

A tko zna koliko ga i zanima sudbina grada i nevolje ovog naroda! Nakon kurtoaznih pozdrava i telefonskog razgovora s Duškom Bajevićem, prepustili smo se ljubaznim konobarima, dalmatinskim delicijama i u miru započeli zanimljive priče.

Vaša sportska karijera započela je davne 1960. godine. U nogometne vode uplovili ste u svojoj dvanaestoj godini. Bilo bi zanimljivo čuti sjećanje na ta vremena i na sve ono što bi čitatelje moglo zanimati, a do sada nisu imali priliku čuti .

S roditeljima i starijim bratom stanovao sam u Ulici Stjepana Radića, u zgradi koja se nalazi preko puta Đačkog doma. Ulica je bila dobro osvijetljena, u predvečerje nije bilo prometa, prošao bi tek poneki dokoni biciklist. Tu smo postavljali golove i započinjalinogometna natjecanja. Atmosfera je bila navijačka, sa svim elementima brazilske Copacabane.

U istoj ulici stanovao je Ivica Ćurković, legendarni vratar Veleža, beogradskog Partizana, francuskog St. Etiennea i reprezentacije bivše države. Njegovom pojavom bio sam opčinjen, opčinjen u pravom smislu riječi. On je za mene bio pravo čudo, izvanzemaljac.

Promatrao sam ga kako izlazi iz zgrade, kako uzima bicikl i odlazi prema stadionu. Za njim sam, sa svojim vršnjacima, trčao da bih ga dodirnuo, da bih mu, ako ništa drugo, bicikl dotaknuo. Sjećam se boje njegovog bicikla, mrežica koje su kao ukras stajale oko zadnjeg kotača, pamtim i zvuk zvonca kojim je upozoravao na svoj nailazak. Ivica je prema nama bio ljubazan. U trenucima kada bi nam podijelio sličice svojih suigrača, našoj radosti nije bilo kraja. Bilo su to slatke dječje radosti. Pamtim ih! U uličnim natjecanjima uklizavao sam, bacao se po asfaltu, radio i nemoguće stvari. Vjerovao sam da moje pokrete i poteze gleda i procjenjuje on - moj nogometni idol. U dječačkoj mašti stvorio sam iluziju da jednog dana moram biti veliki vratar kao što je Ivica Ćurković.

Na prvoj stepenici uspona dočekala me očeva odlučnost. I danas mi negdje u uhu stoji njegova naredba:

- Nećeš više trenirati! Škola je prije svega i iznad svega, to upamti i o tome, u ovoj kući, neće više biti govora!

Ne znam kako, ali usprotivio sam se ocu i odlučno rekao - ako mi zabranite igrati na ulici, na Ćavarovim livadama i trenirati u Veležu, ništa drugo neću raditi. Uzavrelu atmosferu primirila je moja plemenita majka Đulsa, obiteljska atmosfera ostala je nenarušena. Tako sam se, s puno odlučnosti i nadanja, našao među omladincima - mladim Veležovim nogometašima.

Kako su počeli prvi treninzi i prvi nastupi?

U omladinskom pogonu zatekao sam skupinu darovitih i talentiranih nogometaša. Među nama isticao se Duško Bajević i odmah se vidjelo da će to biti nogometni dragulj. Na jednoj utakmici mogao je dati i po deset golova. Njegovim načinom igranja, vještinom driblinga, a napose igranja glavom, trener je bio oduševljen. Zapravo, svi smo bili oduševljeni. Tada, u tim prvim počecima, utemeljeno je naše prijateljstvo i ono traje do današnjeg dana.

Moj nogometni učitelj bio je Žara Barbarić, legendarni vratar Veleža. On me prihvatio kao svoje dijete i nastojao iz moje upornosti i talenta izvući što je god moguće više. Nekada nisam ni shvaćao što od mene traži.

Ja bih probao i ponavljao neku vježbu i govorio:

- Ne mogu to uraditi!

Tihim i mirnim glasom Žara mi je uzvraćao: - Envere, ovo je danas dobro, sutra ćemo nastaviti, sve će doći na svoje mjesto. Tako je i bilo. Danas, kada je nogometna karijera okončana, moram, a i želim reći da svoje uspjehe vežem uz ime Žare Barbarića. Zato i ove retke poklanjam sjenama njegovog čestitog života.

U drugoj polovici prošlog stoljeća, u kontinuitetu i bez prekida, u Mostaru su se iznjedrila četiri velika nogometna vratara: Žarko Barbarić, Gordan Irović, Ivica Ćurković i Enver Marić. Kako to objašnjavate?

Mostar je mala sredina i teško je to objasniti. Žara Barbarić, s razlogom i pokrićem, uspoređivan je sa svevremenim Vladimirom Bearom, Gordan Irović vladao je zagrebačkom i njemačkom nogometnom scenom, Ivica Ćurković vitez je francuskog sporta. Eto, i ja sam nešto uradio, bio sam reprezentativni vratar, pa na koncu i vratar izabrane europske, svjetske nogometne vrste.

Ovdje žive okretni, ustrajni i daroviti ljudi. Možda i to skakanje po pećinama i Neretvi u čovjeka ugradi mehanizme koji ga mogu lansirati do vrha neke sportske discipline.

Sjećate li se debija za prvi tim Veleža?

Tko to može zaboraviti? Igrali smo u Beogradu protiv Crvene zvezde i u prvom poluvremenu gubili 3:0. Katastrofa je bila na pomolu. Alfons Horvatić, tada prvi vratar, nije želio nastaviti utakmicu. Po mene je došao Leo Hrvić, tada tehniko kluba i rekao:

- Mara, skidaj se, branit ćeš!

Tako je i bilo. Primio sam jedan gol i, po općem sudu, potvrdio svoj status prvog vratara tada solidnog Veleža. Bilo je to davne 1967. godine.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Vaša nogometna karijera bila je na svom vrhuncu.

Tako je. Postao sam reprezentativni vratar, debitirao na utakmici protiv SSSR-a. Branio sam na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Godine 1972. osnovao sam sretnu bračnu zajednicu i sa svojom Mirelom dobio dva zlatna sina: Tea i Lea. Godine 1973. proglašen sam za najboljeg nogometaša bivše države i doživio nešto što i dan-danas grije moju dušu

I naši čitatelji voljeli bi čuti tu priču.

Devetog svibnja 1973. godine igrali smo protiv Njemačke, protiv svjetskog nogometnog prvaka. Sudac je svirao penal i ja sam se našao oči u oči s njemačkim bombarderom Gerdom Muellerom, čovjekom pred kojim su vratari cijelog svijeta strepili kao mala djeca. U mojoj glavi proradila su sjećanja na Žaru Barbarića, na Neretvu i pećine, na moju raju, koncentrirao sam se i - obranio. Na toj istoj utakmici sudac je svirao penal i za našu reprezentaciju. Gledam, Duško uzima loptu, a ja, ponovno, na isti način strepim. Koju sekundu kasnije slavlju nije bilo kraja. Slavni Sep Meier nije ni vidio kako je Duško “pocijepao” njegovu mrežu. Našem slavlju nije bilo kraja: ja obranio, a Duško dao gol. Kome? Moćnom Deutschlandu! To je priča za sva vremena.

Za velike rezultate potrebno su odricanje i napor, potrebni su dobri učitelji i izvrsna organizacija...

Kada je u pitanju Nogometni klub Velež, ne mogu ne spomenuti Josipa Jolu Musu, legendarnog igrača i velikog predsjednika. On je živio s nama i za nas, za klub i naš grad. Tu je i Sula Rebac, veliki igrač i neponovljivi učitelj. Jedno vrijeme reprezentaciju su vodili Rajko Mitić i Vujadin Boškov. U nogometnu igru puno novina unio je Miljan Miljanić. Bio je to stručan, elokventan i obrazovan čovjek. Nije čudo što je jedno vrijeme vodio i trenirao kraljevski Real iz Madrida. I Tomislav Ivić, nogometni zanesenjak, unio je renesansu u igru splitskog Hajduka. Mi smo tada igrali najljepši nogomet, ali opet nismo uspjeli postati državni prvaci. Primat prvog mjesta bilo je teško oduzeti tzv. velikoj četvorci Crvenoj zvezdi, Partizanu, Dinamu i Hajduku. Mostarska nogometna i ina “infrastruktura” nije se mogla suprotstaviti interesima Beograda, Zagreba i Splita.

Godine 1976. otišli ste u Njemačku, u nogometni klub Schalke. Ponovno početak i ponovno sportsko dokazivanje.

Dolaskom u Njemačku sve se promijenilo. Sve, sve je bilo drukčije - drukčiji treninzi, čelična disciplina i odgovornost. Hijerarhija na svakoj stepenici. Predsjednik kluba otpustio je vratara koji je bio rezervni vratar nacionalnog tima, a njegovi suigrači nisu to mogli prihvatiti. Zatekao sam nekakvo nepovjerenje i suzdržanost. S vremenom sve je došlo na svoje mjesto. Ja sam odlično branio, Schalke se borio za vrh njemačke nogometne lige. U njemačkim prilikama nije to mala stvar.

Jedno vrijeme bili ste sportski direktor nogometnog kluba Velež, a posljednjih godina i trener vratara njemačkog prvoligaša - berlinske Herte.

Za boravak u Berlinu i rad u nogometnom klubu Herta vežu me najljepše uspomene. Bilo je i drugih stvari. U Berlinu sam doživio ozbiljne zdravstvene probleme. Na sreću, na tamošnjoj Kardiovaskularnoj klinici jednoj od najvećih i najpoznatijih na svijetu, radili su naši liječnici dr. Sejo Mulahasanović i dr. Miralem Pašić. Tko nije vidio tu kliniku, ne može imati predstavu o čemu se radi, ne može shvatiti kakav ugled uživaju ovi liječnici. Sada dobro oporavljenog zdravlja mogu reći da ove dane i sve one koji će uslijediti do kraja života dugujem dr. Seji Mulahasanoviću. Bez njega, njegovog angažmana i dodatnih konzultacija s drugim svjetskim centrima, mi danas ne bi bili ovdje i ne bi razgovarali. Ja bih bio negdje drugo, na nekom drugom beskrajnom, nepovratnom “putovanju”. Ja i moja obitelj beskrajno smo mu zahvalni.

Mome ozdravljenju silno su pridonijeli supruga Mirela i sin Teo. Svakodnevno su putovali pedesetak kilometara do klinike, a ja sam se njihovim dolascima radovao kao malo dijete. Sin Leo živi u Americi, naravno, i on je bio s nama u svakodnevnoj vezi. Osjetio sam njihovu silnu ljubav i odanost pa sam sebi zapovjedio:

- Mara, i ovo moraš pobijediti! Moraš se vratiti svojoj Mireli i svojim sinovima! Hvala Bogu, tako je i bilo.

Vijest o Vašoj bolesti uznemirila je građane Mostara. Zlatko Serdarević, neumorni kroničar vremena i značajnih događaja, priredio je izložbu posvećenu Vama. U Centru za kulturu skupilo se i staro i mlado. Da je te večeri netko zatražio referendumsko izjašnjavanje o tome - hoćemo li jednu ulicu ili jedan trg nazvati imenom Envera Marića, uvjeren sam da nitko ne bi bio protiv, da nitko ne bi ostao suzdržan. Takva je bila atmosfera u noći strepnje i prijateljske potpore.

O tom događaju pričao mi je sin Teo. Dirnut pažnjom sugrađana, prikovan uz krevet i veliku neizvjesnost, zaplakao sam kao nikada u svom životu.

U prošloj i ovoj godini dodijeljena su Vam dva velika priznanja. U Berlinu ste proglašeni za čovjeka godine u nogometnom klubu Herta, a u Vašem rodnom gradu dodijeljena vam je Plaketa za životno djelo.

Nogometni klub Herta ima svoja stroga pravila. Prilikom odlučivanja o tome kome će se dodijeliti priznanje Osobe godine, pita se Uprava, igrači, suradnici, publika, novinari, svatko. Nisam siguran da je tako stroga procedura ni kod dodjele Nobelovih nagrada. Nijemci ko Nijemci, i tako je to. Dodjelom priznanja svaki laureat postaje neraskidivi dio povijesti toga sportskog kolosa. Sretan sam zbog toga.

Za nogometni klub Velež odigrao sam 450 utakmica, za reprezentaciju bivše države nastupio sam 32 puta, branio sam za izabranu vrstu Europe i svijeta. Priznanje Sportskog saveza Grada Mostara primio sam s osjećajem ponosa i zadovoljstva. Tu radost podijelio sam sa svojim suigračima Franjom Vladićem, Franjom Đidićem. Žao mi je što Duško zbog obveza u FIFA-i nije mogao doći. Maločas smo razgovarali, doći će za dvadesetak dana i eto povoda za nove susrete i nova slavlja.

Nakon ovako burnog nogometnog i društvenog života nije se lako primiriti i započeti živjeti ritmom jednog umirovljenika.

Moje zdravlje je ozbiljno narušeno i o tome moram voditi računa. Družit ću će se s prijateljima, pecati na Neretvi i nadam se zaliječiti ožiljke bolesti koja me je napala. Mostar je moja hidroelektrana i moj akumulator pozitivnih vibracija, vjerujem i potpunog ozdravljenja.

Grad se, i Vi ste svjedoci toga, bori s neprilikama rata i poraća.

Teško mi je proći središtem grada i vidjeti njegove ruševine, osjetiti njegove rane i ožiljke. Grad - to je moj dom, njegove ulice - to je moje stubište, njegovi parkovi - to su cvjetne oaze u mojoj duši. Vjerujem u bolja vremena, u vremena svevremenog mira i napretka.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"