Ličnosti / KULTURA I SPORT

Franjo Topić, predsjednik HKD Napredak - Rad i molitva ključ uspjeha

13.08.2012. 09:40 Izvor: / Magazin Gracija

Jedan od najpoznatijih katoličkih svećenika u Sarajevu i BiH, prof. dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, za Magazin Gracija govori o tome kako mu je kao vjerniku bilo u ateističkim školama, kako se izborio s leukemijom, kakva su svećenička iskušenja te šta ga uveseljava

Djetinjstvo mu je obilježila gradnja obiteljske kuće u Novom Travniku. Kao najmlađe od troje djece, morao je poslušati, donijeti, otići kupiti… Ali je, kao i njegov stariji brat i sestra, naučen kako je rad bitan i važan. Zato kaže kako i danas nosi to naslijeđe svojih roditelja, koji su radi izgradnje tvornice u Novom Travniku prvo ostali gotovo bez ičega, a zatim imali i više nego ranije. A da nikada nisu ni jednom djetetu dali da trbuhom za kruhom ode u inostranstvo. Ili da kod kuće sjedi besposleno. Prof. dr. Franjo Topić (59) na čelu je HKD Napredak od 1990. godine i može se reći kako je s timom saradnika upravo on oblikovao ovo kulturno društvo u ono po čemu je poznato danas – kao primjer nečega što samozatajno postiže velike i značajne rezultate. Osim toga, Topić je i predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, član Vatikanske komisije za Međugorje, predsjednik Paneuropske unije BiH, publicist... Ali, prije svega, svećenik.

Kako dođe do toga da neko izabere biti svećenik?
– Mislim da je to plod atmosfere u kojoj sam živio. Moji su bili religiozni i u to vrijeme, što nije bilo često, redovno smo se ujutro i navečer molili Bogu. Ali nikada ni otac i majka nisu insistirali na tome da postanem svećenik. To je bila moja odluka. Mada im je kasnije bilo drago.

Da li Vas je neko pokušao odgovoriti?
– Znao sam šta ću odabrati na kraju osnovne škole, ali nisam o tome govorio. Kada se pročulo – pošto sam bio odličan đak – dvije nastavnice su došle mojima da ih mole da me ne šalju u vjersku školu. Ko biva, jazuk je.

Šta Vam je najbolje išlo u školi?
– Možda je neobično, ali bio sam izvanredan matematičar. Danas mi to pomaže kod organizacije posla.

Jeste li zbog svog izbora imali problema s okolinom?
– Bilo je toga. Djetetu koje dolazi iz religiozne obitelji nije lako pohađati školu u kojoj ga uče da nema Boga. Ili učiti o evoluciji. To sam teško mirio. I posebno mi je smetalo da se stvarao stav kako vjernik može biti samo neobrazovana i glupava osoba.

Da li danas možete razumjeti ateiste?
– Mogu. Moram, jer je to neotuđivo pravo svakog čovjeka. Sve dok čovjek ima iskrena uvjerenja koja je u stanju mirno i argumentirano objasniti i o njima na isti način govoriti, ja to poštujem. Sloboda je bitan dio čovjeka. A i da je Bog htio, sve bi nas načinio istima.

Je li vjernik nužno i dobar čovjek?
– Trebao bi biti, ali nije uvijek tako.

Sposoban ateista ili nesposoban vjernik?
– Mogu ja biti i svetac, ali ako ne znam voziti auto – ne znam, i ne treba da ga vozim. Beskrajno je važno biti i sposoban i dobar. Opasno je biti sposoban a loš, jer takvi ljudi mogu učiniti puno zla.

Da li Vam je kao svećeniku lakše da shvatite ljudske mane?
– Želim razumjeti i mnogo truda ulažem u to da razumijem. Posebno ako se radi o ljudima koji na neki način pate. Pred patnjom se osjećam ponizan i pokušavam je umanjiti. Ljudima je teško prihvatiti patnju. Ja sam imao sreću da sam preživio susret sa smrću i znam kako je to.

Kada?
– U 37. godini obolio sam od leukemije i imao transplantaciju koštane srži. Svi su oko mene mislili kako u tim prvim mjesecima ne znam šta se sa mnom dešava, a ja sam bio svjestan toga koliko sam blizu smrti i čak sam napisao oproštajna pisma roditeljima.

Kako je znati da možda živite posljednje dane?
– Bio sam pomiren sa smrću. I mislim kako je to najveća milost i dar Božiji – prihvatiti smrt i bolest. Oko mene su mnogi plakali i patili, a ja sam ležao u toj sobi, u krevetu na centru, okružen najlonom, nesposoban da gledam televiziju, čitam ili čak slušam radio, i bio miran. Moram reći da su mnogi molili za mene. Pa kad bi me doktori pitali kako sam, rekao bih da, sve i da hoću, ne mogu biti loše pored tolikih molitvi i ljubavi.

Šta je potrebno za uspješan i ispunjen život?
– Naučen sam da su rad i molitva ključ uspjeha. Tako mislim i danas.

Koje ljudske osobine cijenite?
– Dobrotu i rad. Radi, pa neka je pola i krivo, od toga mora biti nešto. Ne mogu cijeniti lijenost. Ima priča o tome kako je ostalo zadnje mjesto u paklu, a na hiljade je kandidata za njega. I Sotona pokaže na jednoga koji se odmah raskuka zašto on: ništa nisam uradio. A Sotona odgovori: baš zato jer ništa nisi radio.

Koja je najčešća predrasuda o životu svećenika? Šta Vas najčešće pitaju?
– Uvijek me pitaju da li sam zadovoljan. Jesam. Ja sam inače vrlo zadovoljan i sretan čovjek.

Kako izgleda svećenički život?
– Kao svećenik živim na poseban način. Pošto sam i profesor na Bogosloviji, moj život je još specifičniji jer praktično živim i radim pod istim krovom.

Ima li zabave?
– Ima, kako da ne. Vrlo rado sjednem sa društvom, popričam i popijem čašu vina. Mnogo čitam, pogledam film…

Šta gledate?
– Ne mogu odvojiti vrijeme za svašta. Vrijeme mi je važno, cijenim ga i ispovijedam njegovu upotrebu. Ali, volim ekranizacije klasika. Više puta sam pogledao Mojsija ili Ben Hura.

Vodite li računa o neprimjerenim sadržajima?
– To se podrazumijeva.

Mnogo čitate. Imate li vremena za popularnu literaturu tipa Pomrčine, Harryja Pottera…?
– Prije svega, čitam stručnu literaturu. Sad se bavim odnosom židovstva i kršćanstva. A pročitao sam dvije Potterove knjige i nisu me baš “kupile”. Ja sam tu vrstu literature riješio Karlom Mayem, koji je bio popularan u moje doba. Pročitao sam i Gospodara prstenova, ali mi ni to nije bilo nešto posebno značajno.

Šta je Vaša literatura?
– Imam oko pet hiljada svojih knjiga. I moram reći kako, nažalost, posao koji radim u Napretku uzima vrijeme čitanja, ali još čitam pred spavanje, po aerodromima i u avionima. Nedavno sam ponovo iščitao Andrića i Selimovića i u tome sam uživao.

Pratite li sport?
– Pratim dosta kvalitetnog sporta, posebno rado pogledam dobru nogometnu utakmicu.

Bavite li se nekim sportom?
– Igrao sam nogomet i kao gimnazijalac i kasnije, i, kažu, bio dobar, redovno sam bio u školskim i fakultetskim reprezentacijama. Nekada sam skijao, čak sam i sâm pravio skije; danas ne. Bavio sam se malo košarkom i stolnim tenisom; veliki nisam igrao jer to u moje doba nije bila takva moda kao danas. Držim se one da je duh zdrav u zdravom tijelu.

Da li Vam teško pada što nemate vlastitu porodicu i djecu?
– To je slobodan izbor. Ako želite biti svećenik, znate što to sa sobom nosi. Volim djecu, i volim ljude uopće.

Idu li svećenici u kupovinu?
– Moja velika prednost je to što imam osiguran kruh i krov za čitav život. Postali smo pretjerano potrošačko društvo, a to je bolest. Nezadovoljni smo, a ne mislimo o tome koliko ima onih koji doslovno umiru od gladi. Kod nas su dvije krajnosti: mnogo sirotinje, ali i mnogo razbacivanja. Ne bi se trebalo zaboraviti da godišnje 12 milijuna djece umre od gladi.

Kupujete li odjeću?
– Kupujem, naravno, i vodim računa o tome kako izgledam, ali ne volim pretjerivanje. Moja odijela ne koštaju više od par stotina maraka. I ne bih dao više ni pod kojim okolnostima.

Svećenička uniforma ili civilka?
– I jedno i drugo. Kad sam na čisto svećeničkom poslu, uvijek nosim svećeničko odijelo. Kad nastupam za Napredak, u civilu sam. Odijelo ne čini čovjeka, ali jest bitno.

Imate li neispunjenih želja?
– Neispunjene želje su uzrok nesreće.

Jeste li zadovoljni svojim životom i da li biste nešto mijenjali?
– Ja sam sobom zadovoljan i sretan. Najteže je u životu prihvatiti i pomiriti se sa sobom. Meni je Bog dao mnogo talenata i na tome sam zahvalan. Ali pokušavam te talente s puno rada umnožiti.

Koji posao ne biste mogli raditi?
– Ne znam. Radio sam razne poslove: zidao, kosio, kopao. Nema poštenog posla koji ne bih radio.

Jeste li borac?
– Veliki borac. I u nogometu i u životu. Bez toga nema uspjeha.

Kako birate prijatelje?
– Po dobroti i iskrenosti.

Kako se nosite s neprijateljima? Padate li u vatru?
– Ne. Stekao sam dosta, uvjetno rečeno, neprijatelja radi rada i radi uspjeha. I bio u situacijama u kojima vas izigraju ljudi za koje biste posljednje pomislili da bi to mogli. Razumijem ljudske slabosti, ali prevaru i licemjerstvo ne mogu.

Kao profesor, kakve studente volite?
– Imam odličan odnos sa studentima. Na mojim predavanjima redovno su svi studenti. Kako sam zahtjevan prema sebi, jer se uvijek i nakon više od dvadeset godina spremam za svako predavanje, jednako sam zahtjevan prema njima. Ali znao sam sa studentima igrati lopte dok sam igrao, popijem rado kavu s njima.

Da li biste im progledali kroz prste?
– Nikada. Imao sam situaciju u kojoj je moj student bio moj rođak. To su svi znali, pa su se čak oko njega okupili jer su mislili kako će lakše proći. Na kraju su išli na komisijski ispit. Ali, nisam ni od onih koji bi se razračunavali sa studentima na ispitima. To je ispod ljudske razine.

Mnogo putujete. Uživate li u putovanjima?
– To mi je obaveza, pomalo i teret. Moram radi posla. I obično sebe pretrpam, pa ni ne vidim nešto mnogo.

Vozite li?
– Vozim, i vele da sam dobar vozač. Brzo vozim, ali ne riskantno. Svjestan sam da je to opasnost i za mene i za druge. Riskirati u vožnji nije hrabrost, nego glupost.

Šta Vam osobno znači Napredak?
– Smatram ga vrlo važnim i uložio sam mnogo vremena u Napredak; uostalom, 22 godine sam predsjednik. To je pozitivna priča kojih u BiH, nažalost, malo ima. Nudimo ljudima nešto lijepo, pozitivno, dokaz da možemo biti to što jesmo i svoji, ali tako da to ne smeta nikome i ne ugrožava nikoga. Napredak nije po sebi vjersko društvo, ali jeste i vjerski. Vjera je sastavni dio ljudskog života. Bitno određuje i utječe na ljudski život, ali nisam zato da pravimo ni vjersku državu, ni vjersku kulturu. Ali, naravno da vjera ima sva prava i svoje mjesto.

Čemu se smijete? Šta Vas uveseljava?
– Ne smijem se na “engleske viceve”, ali volim bosanske viceve iz života.

Naprimjer?
– Suljo pita Muju da li razgovara sam sa sobom. Da, kaže Mujo. A ti? Ne, kaže Suljo. Pa vala i nemaš s kime.

Jeste li sretan čovjek?
– Čitav život sam sretan. I kada sam umirao bio sam sretan.

Kako biste voljeli umrijeti?
– Smiren, ispovjeđen i da dođem u raj. I želio bih da svi ljudi dođu u raj.

Koja Vam je uzrečica?
– Mi smo fini, ali nismo mutavi.

Pratite li savremene tehnologije?
– Imam sve, ali samo ono što je funkcionalno, a ne radi mode. Odmah sam kupio tablet, jer je meni internet zaista bitan za posao, između ostalog jer mnogo putujem.

Zašto nemate profil na Facebooku?
– Bojim se da mi je to trošenje vremena. Ljudima zavidim na slobodnom vremenu.

Jutro ili večer?
– Kasni sam čovjek. Ne volim jutra. Deset godina sam se u gimnaziji i na fakultetu dizao u pet ili šest i smiješno mi je kad neko kaže da je rano ustajanje navika. Ako se tad nisam navikao, neću nikada.

Omiljena bajka?
Malog princa pročitao sam mnogo puta: radi poruke više nego radi bajke. Isto i Galeb Jonathan Livingston.

Kako izgleda svećenička penzija?
– Sagradili smo konačno svećenički dom. Čitate, pišete, kao da i niste u penziji.

Kako će izgledati Vaša?
– Ne razmišljam o tome. Radit ću koliko mognem. Više ću čitati.

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti