Lenka Keleman: Dječija igra ovjekovječena fotografijom

Djeci je teško objasniti kako da se ponašaju i kako da poziraju. Fotografisanje se uglavnom svodi na hvatanje zanimljivih momenata u toku igre. S obzirom na to da su djeca poprilično nestašni saradnici, njihovo fotografisanje me je naučilo prije svega strpljenju, jer nisu uvijek i u svakom momentu raspoloženi za ovu aktivnost.

Rekla je ovo u intervjuu "Glasu Srpske" dizajner enterijera i dječiji fotograf Lenka Keleman iz Banjaluke.

Fotografijom je počela da se bavi još u djetinjstvu, ali je profesionalne navike stekla na fakultetu dizajna enterijera koji je završila u Moskvi 2007. godine. Iako se fakultet ne bavi konkretno fotografijom, ona se svih šest godina provlači kao umjetnički elemenat svih radova.

„Posebno interesovanje za fotografiju se javilo poslije rođenja moje kćerke Natalije, koja mi je konstantni izvor inspiracije. Fotografišući nju, shvatila sam da su djeca modeli koji nikada ne dosade, te sam tako počela da fotografišem prvo djecu prijateljica da bi se fotografisanje postepeno razvilo u neku ozbiljniju priču, koja danas predstavlja moj posao iz snova“, kaže Kelemanova.

Nakon školovanja u Rusiji, odlučili ste se za rad sa djecom i to za dječiju fotografiju. Kako je počela ta Vaša umjetnička priča?

- Nakon završenog fakulteta u Moskvi i provedenih 10 godina tamo, vratila sam se u rodni grad, Banjaluku, sa željom da počnem neku svoju malu stvaralačku priču. Naravno da tada nisam mogla ni da naslutim da će to biti fotografija, jer sam po profesiji dizajner enterijera, a fotografija je bila zastupljena samo kao hobi. Već dvije godine se, mogu reći uspješno, bavim ovim žanrom fotografije, koji nije baš zastupljen kod nas, iako su u svijetu porodična i dječija fotografija nešto što se podrazumijeva.

Kakva dragocjena iskustva ste ponijeli iz Rusije koja ste primijenili na posao kojim se bavite?

- Gogolj, Puškin, Tolstoj, Dostojevski su iz mog ugla gledanja bili slikari, a ne pisci i pjesnici. Prilikom dolaska u Rusiju gledala sam slike koje su oni naslikali, a koje sam pročitala u neprevaziđenim klasicima ruske pisane umjetnosti. Kada govorimo o Rusiji neophodno je pomenuti i njenu tradiciju koja odiše raznovrsnim koloritom i ornamentikom. Gotovo da nema osobe kojoj kada spomenete Rusiju, na pamet neće prvo pasti hram Vasilija Blaženog sa svojim šarenim kupolama. Kao takva, Rusija daje mnoštvo mogućnosti i izazova za nekog ko se bavi fotografijom i bilo kojim umjetničkim radom.

Vaš posao spaja dječiju sa modnom fotografijom. Možete li nam pojasniti na koji način ste Vi to uradili?

- Kod nas, nažalost, modna dječija fotografija je u samom začetku, jer da bi postojala neophodno je interesovanje od strane brendova dječije odjeće koji bi se na ovaj način promovisali i reklamirali. Nadam se da ćemo i mi uskoro početi da radimo reklame dječijih brendova sa učešćem naših klinaca, koji su jako talentovani i velika je šteta za njih što nemaju šansu da se bave modom, za razliku od njihovih vršnjaka u svijetu. U mom primjeru pod modnom dječijom fotografijom podrazumijevam fotografije koje radim u saradnji sa "Princess Tarom", firmom koja se bavi izradom pletenih odjevnih predmeta i modnih detalja, namijenjenih uglavnom za američko tržište.

Na koji način "natjerate" mališane da sarađuju sa Vama kao fotografom? Koje trikove koristite kako bi fotografije ispale baš onako kako Vi to želite?

- Umjetnost je raditi sa djecom, jer morate da budete svašta po malo. Psiholog, jer je mnogo djece stidljivo, dok se neki uplaše kada dođu u nepoznat prostor ili vide rasvjetu u studiju. Morate znati kako prići takvoj djeci i na koji način steći njihovo povjerenje. Šala i igra obično najbolje pale. Često morate biti klovn, jer izmamiti osmijeh kod djece kada dođu ispred objektiva, nije nimalo lak zadatak. Potrebno je da budete u toku zbivanja, koji su crtaći u modi, koje igračke, priče. Kod neke djece morate da pokažete i autoritet ukazujući im na to koje stvari u studiju ne smiju dirati. Jednostavno, morate se spustiti na njihov nivo i fizički i mentalno, a najčešće od svega u pomoć priskaču slatkiši, kao najbolji saradnici u pravljenju atmosfere.

Kada je pravo vrijeme za fotografisanje djece?

- Pravo vrijeme za fotografisanje je ovo sad. Većina mama je poslije porođaja nezadovoljna svojim izgledom, i fotografisanje sa svojim djetetom i porodicom uvijek ostavljaju za neko buduće vrijeme, želeći da smršaju i da se vrate na ono stanje "prije porođaja". Ali vrijeme prolazi, djeca odrastaju, mi starimo i obično dugo ne uspijevamo da se vratimo na ono staro stanje (govorim to po sebi), tako da čekajući bolju priliku propuštamo dragocjene i nepovratne momente iz života naših mališana. Neki će reći da nemaju dovoljno novca i da je to skupo. Sigurna sam da svako može da bar jednom godišnje izdvoji tu sumu, koliko košta jedno šišanje i farbanje kod frizera, ili jedna nadogradnja noktiju. A fotografija je nešto što ostaje za cijeli život. To je ulaganje u budućnost. Jedna klijentkinja mi je jednom prilikom donijela fotografije koje je njen pradjed radio prije skoro jednog vijeka. Te fotografije nemaju cijenu za nju i njenu porodicu, a u ta vremena fotografija je koštala malo bogatstvo i vjerujem da je tada bila mnogo dostupnija nego sad. Zalažem se za to da se vrati moda na fotografiju i izrađivanje fotografija i porodičnih albuma.

Interesantna je činjenica da se fotografije novorođenčadi rade u prvih 15 dana njihovog života. Možete li nam pojasniti o čemu se zapravo radi i da li se naše majke odlučuju na ovakav korak?

- Da, novorođenačke fotografije se rade do dvije sedmice poslije rođenja, a najidealniji period je od tri do sedam dana, što je kod nas naravno nepojmljivo, ali ja pričam o onom šta je praksa u svijetu. Ljepota tih fotografija, je u tome da su neposredno poslije samog rođenja bebice još uvijek savitljive i veći dio vremena spavaju, što je olakšavajuća okolnost pri snimanju. I na samim fotografijama su prikazane u pozama koje najbolje opisuje fraza "spava ko beba". Sve više je zainteresovanih za snimanje ovakvih fotografija, tako da već imam nekoliko dogovorenih snimanja sa budućim mamama. Mogu sigurno da kažem da je meni lično, to najteži vid fotografije, ali to zadovoljstvo poslije završenog snimanja, ne može da se poredi ni sa čim. Nadam se da ćemo uspjeti da razbijemo predrasude o 40 dana babina i da će u skorije vrijeme ovaj vid fotografije doživjeti ekspanziju na našim prostorima.

Uskoro otvarate i svoj studio. O čemu se radi i kakvi su Vam planovi za budućnost?

-  Moje fotografisanje u budućnosti će se razvijati u nekoliko različitih aspekata. Pored već pomenute novorođenačke fotografije i fotografija prilagođenih određenim praznicima, u planu mi je da što više promovišem fotografisanje trudnica, individualnih snimanja, kao i fotografisanje dječijih rođendana.   Moja ideja je da u toku svakog mjeseca kalendarske godine osmislim temu i njoj prilagodim scenografiju za studijsko fotografisanje. Ovo je segment u kojem najviše koristim znanja stečena na fakultetu, budući da sama osmišljavam i pravim scene i dekoracije za snimanja.  Što se tiče fotografisanja trudnica, to je trend koji je u svijetu već davno prepoznat, a kod nas tek treba da zaživi. Ovom fotografijom ovjekovječili bismo razvoj trudnoće kroz mjesece, tako da bi buduće majke imale zabilježen i ovaj period svog života.