al

Ličnosti / KULTURA I SPORT

Lutkar Zoran Bjelošević: Najzahtjevnije je lutki odrediti karakter

27.01.2019. 11:37 / Izvor: Agencija Anadolija

Zoran Bjelošević (65) lutkar iz Banjaluke koji je 16 godina u Dječijem pozorištu Republike Srpske izrađivao lutke i maske i nakon odlaska u penziju veseli se svakom novom radnom zadatku. 

"Sticajem okolnosti, moji roditelji, brat, zet, dosta ih je radilo što u Narodnom, što u Dječijem pozorištu tako da sam imao pristup kao dijete da se vrzmam po pozorištu, da gledam, da učestvujem u njihovom radu kao dijete, da im smetam - više nego što radim", ispričao je Bjelošević. 

Prije dolaska u Dječije pozorište u jednoj firmi izrađivao je alate za gumu, a nakon što je Dječijem pozorištu bio potreban neko ko će raditi rekvizitu, Bjelošević je dobio priliku da pokaže svoje umijeće, koje je usavršavao i u Bugarskoj. 

"Tako da je to bio spoj koji je i mene ispunio, a ispunio je i ovaj grad i Dječije pozorište da sam tako dočekao i penziju", kazao je Bjelošević. 

Pokazujući skicu Pinokija rekao je da ona najbolje pokazuje izradu marionete, jer se na njoj vidi da je tijelo od drveta, glava od stiropora, koji se presvlači sa određenim materijalom, ima kapu od plata i kontrolnik za koji se vežu konci i sa kojim se upravlja lutkom. 

"Lutka je živa materija, ona se sastoji od mnogo predmeta, sto jedan može da bude lutka, što-šta nešto se radi od drveta, plastike, stiropora, papira, stakla, svega što ima, prisutno je čak i u jednoj lutki sve to", objasnio je on. 

Istakao je da sve počinje od scenarija, koji daje reditelj i koji određuje i karakter likova. 

"Lutki treba odrediti karakter, to je najvažnije kod lutke", kaže on i dodaje da se nakon toga utvrđuje kretanje, oblačenje i detalji.

Kao primjer za to naveo je dvije starice koje imaju jednak broj godina, ali jedna je vještica, a druga baka.

"Ne možete ih napraviti isto vješticu pravite s kukastim nosom, s kvrgom na nosu, s metlom brezovom, grbom na leđima, a baku koja vas dočekuje s kolačima, toplinom svojom - mora biti drugačija. To su karakteri lutaka, kao i u životu, kao što svaki čovjek ima svoj karakter tako i lutka mora da ima svoj karakter", rekao je on. 

Naglasio je da je to je najzahtjevnije i najbitnije, a kasnije se određuje veličina, šta treba da radi, a kada se zna otprilike za kojeg je glumca prilagođava se i njegovoj visini, ruci 

"Mora se uložiti puno truda vremena i rada da dođete do nekog vrhunskog kvaliteta", kaže on. 

Ne zna koliko je lutaka izradio, a drago mu je što su mnoge od njih izložene u holu Dječijeg pozorišta RS u "Muzeju lutaka" tako da mališani uvijek mogu vidjeti svoje omiljene likove. 

"Znači mi to jako puno, pogotovo kad vidim gore u izlogu imaju pačići pa onda mali koji su za pačiće prvo lete tamo i ne može ih niko odvojiti i to je njihov čitav svijet, to je baš velika radost kada čovjek vidi i najveća radost kada te prepoznaju. Imao sam slučajeva kada me djeca prepoznaju u gradu pa kažu 'Ja znam tebe'. Poslije predstave djeca koju interesuje dođu pa pitaju da pogledaju, uvijek sam im pokazivao, oni to zapamte i velika je radost kad te sretnu, obraduju ti se, nevjerovatno kolika je to radost", kazao je on. 

I nakon odlaska u penziju radio je za još dvije predstave. Posebno je ponosan na lutke koje je radio za predzadnju predstavu Dječijeg pozorišta RS-a. U pitanju je Mačak Tošo - lutka koja u glavi ima pet operacija koje radi. Pomjeraju joj se usta, oblizuje se, rade brkovi, oči obrve i ona je na dugačkim koncima odnosno animira se sa dva i po metra sa platoa što je bio poseban izazov za ovog majstora. 

Za dobrog majstora važno je i da bude kreativan i da dobro poznaje materijale i tehnologije je to mora biti u balansu. 

Raduje se i što je Dječije pozorište našlo čovjeka koji će ga mijenjati i ukoliko bude potrebno pomoći će mu da što bolje uđe u te poslove. Tokom prethodnih godina, kaže niko se nije interesovao za izradu lutki jer mladi uglavnom odlaze u nekim drugim pravcima. Na pitanje kakva je situacija sa lutkarima u regionu odgovorio je "Vrlo kritična". 

"Prošle godine sam radio za Osijek jednu predstavu, na 250 kilometara u krug nisu imali nikoga da im radi lutke, baš je kriza i zabrinjavajuće", kazao je on. 

Osim rada za Dječije pozorište on je pravio i maske za Đurđevdanski festival koji se održava u Banjaluci, maskote za firme, likove iz crtanih filmova... 

"Radio sam i za djecu sa posebnim potrebama, što je veoma važno. Djeca koja nemaju nikoga da se druži sa njima onda je ta lutka njen drug, iskali svoju i negativnu i pozitivnu energiju prema lutki", rekao je Zoran Bjelošević i dodao da se uz pomoć lutaka djeca često oslobađaju straha te da su lutke čitav život prisutne i kod djece i kod odraslih. 

Istakao je i da je jako srećan zbog izrade lutaka, te da je za to potrebno jako puno ljubavi, strpljenja i živaca. 

"Dok nešto ispitujete - to je sve novo, sve su to inovacije kad nešto treba da radi lutka, pokret ruke, jednim ili sa oba oka, da ima ovakav ili onakav izgled, morate ispitivati, istraživati, po pet do deset dana jednu stvar ispitujete da bi to funkcionisalo. To je izazov nije uvijek jedno ste isto nego različito i to je mene privlačilo - nešto novo da se istražuje", dodao je Bjelošević. 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ostale vijesti iz rubrike

Ličnosti