Mario Drmać: Da nisam glumac bio bih doktor

Mladi i talentovani glumac Mario Drmać rođen je u Mostaru, 25.03.1977. godine. Kad je na sceni, on ima moć... Moć da nasmije najmlađe, ali isto tako i da rasplače najstarije... Od scena koje je upravo on odigrao u dirljivom filmu Remake, nam se ledila krv u žilama, a da biste osjetili svu pozitivnu energiju koja zrači iz njega morate pogledati predstavu u kojoj igra... Ili jednostavnije, provesti neko vrijeme s njim.

Kako je biti glumac u Bosni i Hercegovini?

Laički rečeno, gluma je isto kao i bilo koja druga struka i zanimanje. Eventualno postoje određene privilegije kad nešto želite privatno poduzeti. Žao mi je samo što se ovaj posao slabije cijeni kod nas, za razliku od drugih zemalja. Ali dok god postoji velika ljubav prema tom poslu, bilo kakvi problemi se brzo zaborave.

Odigrali ste bezbroj predstava, a glumili ste i u dosta filmova, šta vam je draže? Filmovi, ili pak daske koje život znače?

Pozorište mi je uvijek na prvom mjestu i s radošću pristupam uvijek novoj predstavi. Dopada mi se ta interakcija sa publikom, dok je na filmu to drugačije. Film također ima svoje čari, možda da sam više angažiran u filmu možda bih i promijenio redoslijed onoga što volim.

Možete li izdvojiti najdražu ulogu koju ste igrali?

Teško je to izdvojiti jer svaka uloga ima neku svoju ljepotu i radost igranja. Volim svaki lik koji sam do sada uradio i kojeg igram, uvijek beskrajno uživam. To je kao kad sam kao mali pitao svoju baku koga više voli mene ili nekog drugog unuka, na što bi ona odgovorila „Svaki prst u koji dirnem boli„.

A koja je najteža?

Teške su one uloge koje se sa nekom mukom igraju, kada situacija krene naopako, kada kolega dođe nespreman ili pod dejstvom alkohola, a dešava se da nekad kompletna ekipa ne funkcioniše kako treba. Hvala Bogu, nisam se često susretao sa takvim situacijama. S druge strane može biti teška uloga koja je fizički zahtjevna, pa nisi u elementu, što bi se reklo, odnosno nisi u tjelesnoj spremnosti. Za svaku ulogu bitno je dobro se pripremiti, biti siguran u ono što radiš, kako u vremenu stvaranja predstave tako i poslije, pred svaki izlazak. Najbitnija je disciplina.

Kako se osjećate dok gledate filmove u kojima ste glumili?

U početku je bilo teško, ali vremenom se čovjek navikne. I interesantno: uvijek se nešto novo smisli, svakim novim gledanjem, ali tada je već kasno za ispravke.

Koji kolega glumac vas fascinira?

Ne želim imenovati jer ima mnogo kolega koje zaista volim i smatram da sjajno rade ovaj posao. Volim i kolege i kolegice koji su predani poslu i nije im ništa teško, odnosno one koji se vode parolom: rad, red i disciplina.

A kolegica?

Severina. (Smijeh)

Kada se ugase reflektori i padne zavjesa, kakav je poznati glumac Mario Drmać?

Nikakav. Budala koja sebe opet muči ogromnim količinama mašte i ambicije za nove stvari. Inače Mario je jako stidljiv i povučen i ono što za njega mogu reći je da je uvijek nasmijan ali i ponekad pomalo depresivan ako stvari ne idu kako treba. Ah da, i stalno pjeva.

Ko su vaši najveći obožavatelji?

Zaista ne znam. Možda penzioneri, možda djeca.

Biste li ikada glumili u nekoj sapunici?

Naravno, odmah ako treba. Ne samo zbog novca. Kolege i ljudi pričaju kako su sapunice grozne i pune loše glume. Naravno dešava se, jer valja naučiti ogromne dijelove teksta, prebacivati se iz situacije u situaciju, ali mene sve to zabavlja, činjenica da svaki dan možeš raditi nešto novo.

Koja je najveća laž koju ste čuli o sebi?

Uh uh uh. Ispiraju se usta mojim imenom, ali neka imaju ljudi šta žvakati i neka se za konjem diže prašina. Bio sam u svim mogućim oblicima tako da ni jednu laž ne bih izdvojio. Ali to su laži nastale od ljudi koji me ne poznaju, najgore su one koje su u krugu ljudi koje znaš i voliš. Ali to su opet sitna lupetanja.

Puni ste pozitivne energije i čini se, uvijek nasmijani. Kakvi ste kad vam dođe žuta minuta, odnosno kad se naljutite?

Grozan, izgledam kao monstrum onda krenem da razbijam i urlam, interesantno nikad mi neće biti jasno zašto su mi te stvari krive. Sjećam se da sam jednom na snimanju pokidao mikrofon i razbio dva reflektora. Onda sam se obratio vlasniku i pitao „Koliko dođem za ovo?“, „oprošteno Mario“, odgovorio je. Naravno, nisam bio kriv, samo izazvan ljubomorom i maltretiranjem zbog nečijih ličnih frustracija.

Šta vas najčešće razljuti?

Laž, fursanje, lijenost i nerazumijevanje.

Kojoj se živoj osobi najviše divite?

Oprah Winfrey „ Ma boli je uvo za sve“

Da možete nešto promijeniti na sebi - u fizičkom ili psihičkom smislu - što bi to bilo?

U psihičkom, da kad donesem neku odluku da je odmah idem sprovesti u djelo, da ne vagam kao kakav trgovac, dakle da budem odlučniji. A u fizičkom: krajnje je vrijeme da nabacim koji kilogram i skinem stomačić. Treneri koji imaju živaca raditi nekih mjesec ili dva za honorar s Mariom Ariom neka se jave 061 2.. ... Šifra: Vodi cuku na trčanje.

Što je najluđe što ste dosad uradili?

Opalio lami šamar koja me prije toga pljunula...

U kojoj odjevnoj kombinaciji se najbolje osjećate?

Farmerke, majica i patike. Nikako odijela.

Je li vam teško nositi scensku odjeću, odnosno kostime i šminku na licu?

Teško jeste. Imao sam sreću da sam bio sve što sam poželio. Od žabe do babe, od slona do bombona, sve sam igrao i tako nosio razne kostime i šminku, maske na licu. Teško je jer ti je često vruće, ali ako si disciplinovan onda se moraš znati nositi s tim. Nema jela dok si pod šminkom i kostimom, nema odmaranja kao što to radiš dok si kući i slično. Potpuno je drugačije i držanje i sjedenje jer pokušavaš zadržati i ne pokvariti ni zgužvati, kako šminku tako ni kostim.

Volite li ići u kupovinu i kako to izgleda?

Volim. Tržne centre obožavam, a onda krenem od početka, zagledam sve kao nekakva mahaluša. Kad razgledam garderobu tu se najmanje zadržim ako mi nešto zadrži pažnju to i kupim. Jest da djevojku poslije danima gnjavim pitanjima: „Jesam li trebao kupiti ovu košulju/majicu i slično.“ Bitno je samo da sam raspoložen za kupovinu. Nikada ne odem eto tek onako da kupim sebi nešto. To često spontano dođe, jednostavo odem na kafu, a završi tako što uđem u radnju, kupim jednu stvar i onda kupovina krene.

Koliko vremena vam je potrebno da se spremite za izlazak? A koliko za nastup?

Za izlazak pet minuta. Ako sam planirao izlazak u toku dana skontam šta mi treba i šta ću obući, i pred sam izlazak samo uskočim u te stvari i spreman sam. Tako je i za predstavu. Ali opet u pozorištu zavisi i od šminke, ako je teža šminka onda mi treba nekih 20-ak minuta.

Šta mislite o plastičnim operacijama? Biste li ikada pristali na neku?

Pa nemam ništa protiv ako je u granicama normalnog. Ne volim kad žene pretjeruju, pa počnu stavljati jorgane u grudi i usne, izgledaju onda kao kamila koja doji. Male korekcije sasvim su dovoljne. Za sada nemam nikakvih želja ni potrebe za te zahvate i nadam se da će tako i ostati.

Biste li se, za potrebe predstave ili snimanja, drastično udebljali ili ošišali na nulu?

Naravno. Ali treba paziti za šta to radiš. Nije kod nas kao u Americi da traže od glumca da smrša ili da se udeblja, pa mu nakon snimanja obezbijede trenera za vraćanje u normalu. Kod nas bi vas nagovorili da se udebljate, a onda po završetku pustili da hodate kao medvjed. Ah tako nam je.

Koliko vodite brigu o svom licu?

Tu i tamo, ali može se reći da vodim. Ne bacam novce na neke skupe kreme, trudim se da ishranom sve postignem i pazim na klimatske promjene. Bitno je da lice ima vitamine i određenu vlagu. Prije sam znao imati tešku šminku na licu i logično proces, koji sam ubrzao tako što sam išao redovno kod kozmetičarke.

Smatrate li sebe privlačnim?

Kako-kad. Nekad sam lijep, a nekad kao đavo.

izvor: ljepota.ba

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"