Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba: Ako čovjek ima neke sposobnosti, onda je dužan staviti ih u javnu funkciju i ne pitati za cijenu

Milan Bandić je rođen 22. novembra 1955. godine u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka, točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća.

Njegova majka Blagica još uvijek živi u porodičnoj kući. Glava kuće je bila baba Matija, njegova baka po ocu, koja je još prije Drugog svjetskog rata ostala udovica.

Djed po majci bio je, prema njegovim riječima, najbogatiji u selu, mada je to bogatstvo, s obzirom na ondašnje prilike, bilo prilično relativno. U svakom slučaju imao je dva konja i zemlje koliko ostali suseljani zajedno. Zvao se Ante Tomić, no svi su ga zvali Brkušić zbog velikih brkova.

Milan je sa njim, svaki dan prije škole, išao u vrtače zalijevati i plijeviti duhan, a to su činili i njegov tri godine stariji brat Drago te dvije godine mlađa sestra Tonka. Teško su radili i poslije škole, sve do mraka. Tek navečer mogli su učiti.

Uprkos tome, bio je odličan đak i ministrant kod fra Blage (Brkića) u selu Ružići.

U Grudama je završio gimnaziju, dobio studentski kredit i otišao na studij u Zagreb. Ono o čemu je sanjao, postajala je stvarnost. Kada je stigao Zagreb mu se učinio manjim nego što ga je zamišljao, ali zato mnogo ljepšim od onoga što je do tada vidio na fotografijama.

Upisao je Fakultet političkih nauka i na jesen počeo studirati. Ali nastavio je s fizičkim radom kako bi si popravio studentski standard. Često je znao istovarivati šećer i ugljen. Ipak, najbolji je bio u bojenju fasada. S prijateljima je, kaže, obojio pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio.

U tim je godinama upoznao i svoju buduću suprugu Vesnu (na čagi u Studentskom centru).

Nakon uspješno završenog fakulteta, Milan odlazi u vojsku, a potom se zapošljava u Ledu. Iako je bio akademski obrazovan, radio je u hladnjači, na minus 25 stepeni. Nakon šest mjeseci iz tunela je dospio u kancelariju i tu ostao do 1983. godine.

Svojevrsna prekretnica bio je odlazak u Općinski komitet SKH Pešćenica gdje se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ. Kako nije podnosio kancelariju, uglavnom je bio među ljudima. Posve je našao sebe u toj komunikaciji, pogotovo što se to događalo u industrijski najjačoj općini u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno sa Žitnjakom, Pešćenica je brojila 58.000 stanovnika, a zapošljavala 67.000!

Kad se raspala Jugoslavija, za njom nije plakao, a kad je SKH pao na najniže grane, iz njega nije izašao. Vjerovao je u sebe, u svoje kolege, u to da će se vratiti kao hrvatski socijaldemokrati.

Ostalo je išlo gotovo pravolinijski. Godine 1993. postaje sekretar gradske organizacije SDP-a, 1995. godine prvi put kao zastupnik ulazi u Gradsku skupštinu, 1997. godine (u novembru) postaje predsjednik zagrebačkog SDP-a, a na izvanrednim izborima 2000. prvi put je izabran za gradonačelnika Zagreba. Godinu dana kasnije, na redovnim izborima, drugi put je izabran na istu dužnost.

Jedan radni dan Milana Bandića izgleda ovako: ustaje u 6 sati ujutro, u 6,15 izvodi psa Billa na kratku šetnju, u 6,45 je pod hladnim tušem, u 7,00 sluša vijesti i nakon toga odlazi na posao. Sam se vozi u svom golfu ili ženinom peugeotu. U 7,30 je u Poglavarstvu i od tog trenutka do otprilike podneva prima naručene stranke. Deset do petnaest u prosjeku i još pet do deset onih koji se `uguraju` nenajavljeni. Poslije tog su na redu sastanci, najčešće izvan Poglavarstva. U 16,00 opet je u Poglavarstvu, a iza toga odlazi na društveno-političke događaje, koji u pravilu završavaju oko 22,00 kad odlazi kući. Prema njegovoj računici, od 365 dana u godini tako izgleda 309 dana.

Na sve te večernje događaje, kako kaže, ide zato jer ljudima želi pokazati da do njih drži i da se s njihovim naporima solidarizira, a i pristojno je doći ako te pozovu.

Godine 2003. Milan je doživio i moždani udar. Liječnici su u anamnezi zapisali da je to od prevelikog dnevnog stresa, ubitačnog tempa života… Bilo kako bilo, moždani udar nije bio bezazlen, ali se u samo dva mjeseca oporavio i već 1. septembra bio na poslu. Naravno, uz veliku pomoć supruge i kćerke koje su mu u tim danima bile nenadoknadiva potpora.

Naravno, nastavio je po starom. Šesnaest sati dnevno. Ako čovjek ima neke sposobnosti, kaže Bandić, onda je dužan staviti ih u javnu funkciju i ne pitati za cijenu.

Šest mjeseci nakon povratka iz Krapinskih Toplica otrčao je Čazmanski maraton (21 km). U maju 2005. godine kandidirao za gradonačelnika i po treći put pobijedio na izborima.

Tekst: www.milanbandic.com

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"