Mirsad Ibišević, Bosanac gradi glumačku karijeru u Irskoj

Zima je, 05. februar 1994. godine, dolazi kurir našoj kući i kaže: “Hajde kupi stvari, ideš u Ameriku, stigao američki avion za ranjenike.

Samo ja ili i žena i djeca?

Samo ti.

Javi da ja neću…

Supruga govori, idi ti, nećeš preživjeti bez hrane.

Neka neću, neću ni bez vas.

Nazovem UN. Takvo je naređenje, rekoše mi. I ko zna kada će biti nova šansa, tebi je noga u pitanju pa ti vidi.

Neka je! Ne odem bez njih, lude sreća prati, sljedeći dan stiže kurir: “Pakujte se svi, stigao i drugi avion”. Pakujem se, jedna čarapa plava, druga žuta, ima gornji dio trenerke, donjeg nema. Panika, kako doći do Koševa, odatle će nas Unproforovi transporteri voziti do aerodroma, zadnjih 50 DM dam za litar nafte da nas drug golfom dvojkom odveze iza paravana do Koševa…

Dvjema kćerkama od tri i četiri godine farmerkice malo ispod koljena, jaknice s rupama na laktovima, rukavići gotovo do lakata, rastu djeca i kad ne jedu… Nikada neću zaboraviti tu tugu kad smo ih poveli do pijace na Čengić Vili kod mosta, miran dan, vjerovatno neka delegacija došla pa se linije smirile, bilo je na stolovima i konzervi i čokolada i jaja u prahu, keksa…(ljudi dobijali pakete pa mijenjali za nešto drugo…), al’ para nema. One idu pored nas, gledaju po stolovima, a ništa ne traže, ništa ne pitaju… Samo da eksplodiraš.

Sjedamo u transportere, virim kroz prozorčić, idemo glavnom cestom, majko moja kao da je atomska pala, tek sam tada bio svjestan razaranja i uništenosti grada, sve visi, sve spaljeno, auta, prozori, stanice, tramvaji, nigdje žive duše, Černobil. Stižemo na aerodrom, zaštitili se mirovnjaci do plafona vreće, nas nose na nosilima a porodice trče preko piste do transportnog vojnog aviona, Herculesa. Stigli u Njemačku, u Nato bazu Reimshtein. Pred večer, gladni, gladni, gladni…,kažu nam večera prošla, sutra na doručak, vraćajte me nazad na makrone, pomislih… Nađoše nam neki hljeb i sir do ujutro, a ujutro gozba…, normalan doručak američke vojske.

Hamburgeri, sudžukice, bifteci, prava jaja, gljive, meksički chily con carne, topla čokolada, hladna čokolada, voće, salate, sirevi, tostovi. Stoji pored mene jedan sarajevski mangup, Sarajlić, zvani Sara, on je bez noge do kuka, reko’: Sara, jarane, da mi nismo izginuli pa ti je ovo taj Džennet – samo su neke od slika koje Mirsad Ibišević iz Sarajeva i danas, u Irskoj, nosi u sjećanju.

Nije u njegovom slučaju bio Džennet, o kakvom nas vjerske knjige uče, već realnost, ovozemaljska. Mirsad i njegova porodica su se našli u sredini u kojoj se, umjesto granata, slušala redovna jutarnja rutina, disciplinirani njemački prodavci su otvarali svoje prodavnice, ulice su mirisale na svjež hljeb iz pekara, a kolone ljudi umjesto u redovima za vodu, i s kanisterima u rukama, sa svojim kožnim torbama su jurili ka svom poslu.
 

Kroz godine novinarskog rada, upoznala sam brojne naše ljude, koje su rat i sva njegova strahota odveli u tuđe zemlje. Većina ih se manje-više integrirala u novo društvo i sredinu, jedan broj nije nikad.

Rijetko sam sretala toliko radišne ljude i s toliko talenata, u prvom redu iz domena umjetnosti, kao što je to Mirsad. U Irskoj danas snima filmove, u jednom je dijelio scenu s legendarnim Timothyjem Daltonom, dok posljednji, desetominutni „The Body“, koji i režira, ide putem svjetskih festivala. Mirsad i piše, bavi se fotografijom, certificirani je fitness instruktor, te taksira. Ovo posljednje je radio i dok je igrao u jednoj od najpopularnijih TV serija u Irskoj.

Posljednji film „The Body“ snimili ste bez budžeta, danas, kada u svijetu showbusinessa čujete izraz no budget, zvuči nerealno. O čemu govori film?

– Istina, rađen je bez budžeta. Kada nešto volite da radite, onda nema prepreka, zaljubljenici u film to rade iz ljubavi i želje da nešto kažu, ispričaju ono što je u njima. Profesionalci rade iz ljubavi i za profit, nisam na tom nivou. Prije svega, nemam ni potrebne kvalifikacije za režiju, koristim ovo malo talenta i znanje koje sam stekao kroz snimanja.

Motivisala me jedna priča iz medija, o srpskom snajperisti koji je nakon rata izvršio samoubistvo, jer mu je izlazila djevojčica na san koju je ubio 1992. u Sarajevu. Poznato mi je i njegovo pravo ime, ali ne bih otkrivao.

Svjestan sam koliko su uništeni roditelji koji su izgubili djecu na taj način, da podsjetim, 1.600 djece samo u Sarajevu.

Sve dosadašnje priče su bile zasnovane na sudbini žrtve, i ispričane su iz tog ugla. Ja sam ispričao priču iz ugla ubice, ne pokušavam opravdati čin koji se ne može ničim opravdati, ali smatram da, ako neko odluči da izvrši samoubistvo zbog počinjenog nedjela, tu moraju biti strašne emocije, kajanja, straha, tuge itd.Probao sam ući u svijet osobe koja nosi takav teret. Poruka filma je jednostavna, ljudska, da moramo sačuvati čovjeka u sebi u najtežim trenucima i najvećim iskušenjima, jer sve što učinimo stigne nas kasnije.

Uz pomoć irskih prijatelja koje sam stekao kroz snimanja i treninge glume, te uz pomoć mojih dragih prijatelja ovdje u Irskoj, Jasmina Prnjavorca, Mirela Bašića, Ernisa Avdića, Benjamina Šehića, uradili smo film od 10 minuta na jedan vrlo neobičan način, moram priznati da je Mirel Bašić napravio poster na većem nivou od samog filma. Izuzetno je teško biti samom sebi i scenarist, scenograf, režiser, kostimograf, šminker, producent i glumac, i to sve bez budžeta.

Film je već bio na nekim festivalima.

– Film je bio polufinalist u Los Angelesu na “Lift off” festivalu, “First time filmmaker” festivalu, “Cluj international film festivalu”, finalist je na “Roma Cine” film festivalu, tek mu je krenuo put, možda nešto i osvoji. Urađen je na engleskom jeziku. Igraju Paul Murphy, Dagmar Baar, Paul Dilon, Aldin Tucić, Ajla Kulovac i moja malenkost, u ulozi sam snajperiste. Nedavno sam preuredio scenarij na našem jeziku, također za kratki film, o istoj temi, s tim što bi se radio na višem nivou i imao bi više živih scena, a manje priče.

Ponudio sam scenarij jednom od naših najboljih režisera Elmiru Jukiću, lično se ne poznajemo, vrlo ljubazno je odgovorio i prihvatio da mu pošaljem, nije se javljao nakon toga.

Jeste li u vrijeme dok ste živjeli u BiH razmišljali i planirali da budete glumac? Ili ste ipak bili zainteresirani za drugu profesiju?

– U Bosni sam živio u okolnostima koje su mi nametnute, nije bilo pitanje šta želim nego šta moram. Film sam volio kao dijete neizmjerno, uživao sam imitirati glavne junake iz poznatih filmova, volio sam prekrstiti ruke, dići glavu i na tečnom njemačkom (kojeg nisam znao) imitirati njemačkog oficira koji drugom govori o Sarajevu i Valteru dok gledaju grad na dlanu u filmu “Valter brani Sarajevo”, engleski sam isto tako perfektno imitirao zamišljajući Clinta Eastwooda, Johna Waynea…, ljubav za filmom me tjerala u sitni dječiji kriminal, nije se uvijek imalo za ulaznice, a svaki se film morao gledati, pa smo moj drug Zuka i ja pronašli mjesto gdje bacaju kino karte nakon upotrebe, sa 11-12 godina organizovao sam mini radionicu za lijepljenje tih karata, da bismo ih ponovo nas dvojica mogli koristiti.

Trebao nam je žilet, pravilno odsijecanje, sintelan lijepljenje, sušenje, potapanje u mlaku vodu, ponovo sušenje i presovanje, ali ovaj put u knjizi, nakon toga smo koristili sestrinu šivaću mašinu, bez konca, da se rupice urade između kupona i karte. Kao dijete sam radio dječije predstave, skečeve, na priredbama, na kojima sam prvi put osjetio adrenalin za ovim pozivom. Da bi bio dobar glumac, moraš biti pofino luckast kako bi mogao ubijediti sebe u nešto što ti se ne dešava da ti se dešava.

Zaposlio sam se sa 18 godina kao kv bravar u „Klasu“ na Čengić Vili, prije nego što sam i pomislio da se okušam na prijemnom na Akademiji, život me vodio svojim putem, a snovi svojim.

Sudbina je htjela da umjesto u Sarajevu, za glumca se školujete u Irskoj, te da, između ostalog, igrate u filmovima „I Witness” i “Sympathy for the Devil“, kriminalističkoj seriji “Taken Down”.

– Završio sam dva stepena po šest mjeseci, to su kursevi za glumu pred kamerom koju organizuje Irish Film Academy, prve kurseve sam počeo u FilmBaseu, tri levela glume pred kamerom, također, njih je finansiralo Irsko ministarstvo kulture i obrazovanja, kursevi su bili vrlo povoljni, a informacije kako da ih uopće upišem i na neki način uđem u glumački svijet, dobio sam sasvim slučajno.

Prije osam godina radeći kao taksist, dobio sam vožnju preko radio stanice, idem po mušteriju i ulazi mi u taksi mlađi momak. Irac.

– Vozdra, dokle?
– Aerodrom, može li kroz tunel, molim vas.
– Ne može, tunel je 10 eura, a može biti i gužva, kažem ja…Tu se mi malo preporiječimo…

Kaže on: “Nije bitno pošto je i kako je, hoću kroz tunel, produkcija plaća svakako”.

– Kakva produkcija, sta ti radiš?, upitam ga malo pristojnije.
– Trudim se da budem glumac.
– Nemoj zezati, jesi li u nečemu što bih ja mogao znati?

Reče on najpopularniju seriju koja igra u Irskoj, “Love/Hate”, ja ga tek tada i prepoznah, jedan od tri glavna lika… Killian Scott, trenutno u Hollywoodu, igra glavnu ulogu u američkoj seriji “Damnation”, i u mnogo drugih filmova.

– Joj brate kako ja volim glumu, ote mi se.

Kaže on stvarno, ja mu pustim jednu video reklamu što smo prijatelj Jasko i ja odglumili kao demo, reklama za autoindustriju, fenomenalna (još neiskorištena).

Pregleda on, kaže slušaj, talent imaš, treba ti trening i kreni tim putem molim te. Počne pisati škole glume, akademije, koledže, casting direktore, režisere… Dva mjeseca nakon tog susreta dobijem prvi poziv za audiciju i to upravo u seriji u kojoj on igra, na kastingu kaže direktorica, pozdravio te Killian. I tako ja krenu na put bez povratka. Dobio sam nakon toga prvu kratku igranu ulogu s Timothyjem Daltonom u sceni, ja sam bio konobar a on je s nekom damom sjedio u baru, ja ih pitam šta će piti i onda ih kao poslužim, a za to vrijeme moj taksi čeka ispred filmskog seta. To je bila popularna američka serija “Penny dreadful” u sceni je bio i glumac Joshua Daniel Hartnett, onda je uslijedila uloga u low budget filmu “Zenit Protocol” the “Witness”, film počinje mojom scenom u sudnici, ja sam kao prevodilac, kratko, ali slatko za početak, dosta kratkih filmova, Rijad Gvozden me 2018., uveo na casting za film o francuskom novinaru Paulu, koji je izvještavao iz ratnog Sarajeva, “Sympathy for the devil ” dobio sam malu ulogu srpskog poručnika, nakrivo nasađenog. Nakon toga i ulogu u irskoj TV seriji “Taken down”, jedna epizoda četiri scene.

Trenutno čekam odgovor za novu TV seriju, prošao sam prvi krug i dobio poruku od agenta: “U užem izboru si, ne mijenjaj fizički izgled”. Evo zarastao skroz čekajući.