Nela Đenisijević, glumica - Moraš dokazivati da živiš svoju umjetnost

30.07.2012. 11:25 / Izvor: Oslobođenje

Glumica Nela Đenisijević je ovih dana u sklopu kulturne manifestacija Baščaršijske noći u programu teatarska komedija izvela, kako je kazala u intervjuu za Oslobođenje, predstavu odnosno kabare "Ja, mahaluša", po knjizi Indire Kučuk-Sorguč, koja je tako ukupno 73 puta predstavljena u našoj zemlji i regionu, i pred više od 34.000 posjetilaca, što je, dodajemo, apsolutni rekord u savremenom bh. teatru.

Glavni lik, kojeg igra Nela Đenisijević, klasična je "mahaluša”, koja na sceni pripovijeda o muško-ženskim odnosima. Satira u kojoj se publika prepoznaje, recept koji uvijek uspijeva.

Zahvalnost umjetnika

Ovih dana ste nastupili sa predstavom "Ja, mahaluša” i na Baščaršijskim noćima, koliko ste ih do sada izveli i kako ste se osjećali, po ko zna koji put, biti ponovo pred sarajevskom publikom?

- Vjerujte, na ovo pitanje nije nimalo jednostavno dati odgovor... Kako se osjećati nakon ravno 73 izvođenja za godinu i po života predstave, odnosno kabarea što ona i jeste? To znači 34.000 gledatelja za nepune dvije pozorišne sezone. I šta glumac, autor, umjetnik, može osjećati u tom slučaju osim ogromne zahvalnosti? Zahvalna sam, to je najtačnija definicija mog odnosa prema svakom izlasku na scenu, pa tako i ovom na centralnoj pozornici Baščaršijskih noći. A kada je riječ o sarajevskoj publici, naravno da je njena specifičnost u tome što je možemo nazvati ’domaćom’ i to nosi određenu dimenziju intimnosti i ljepote; ali ne smijem je spomenuti, a da ne spomenem i prekrasnu publiku Gračanice, Travnika, Goražda, Bihaća, Tuzle, Mostara, Cazina, Počitelja, Visokog, Maglaja... Svi su bili za pamćenje.

Sa ovom predstavom angažovali ste se i u humanitarnim akcijama, koliko tu dajete sebe?

- Humanitarne akcije i volonterski rad je nešto čemu se vrlo rado odazivam, ali mislim da to nije nešto o čemu sama trebam govoriti. Uvijek mi bude žao kada se, zbog nedostatka vremena ili ranije preuzetih obaveza, ne uspijem odazvati. Eto, radije bih spomenula to i izvinila se svima za koje se nisam stigla toliko angažovati, nego da nabrajem one za koje jesam.

Da li Nela sprema neku novu ulogu, čime ćete obogatiti svoj umjetnički repertoar?

- Naravno, kod mene se uvijek nešto sprema... Samo je pitanje pravog tajminga za izlazak u javnost i realizaciju. Rado i često komuniciram sa saradnicima sličnog senzibiliteta, ljudima koji uvijek priželjkuju nešto novo, sa ljudima koje, kako volim reći – svrbi mašta i boli duša; i iz takvog okruženja i takvih razgovora se rađaju intrigantne ideje. U narednoj godini očekujem rad na jednom do dva zanimljiva i rekla bih eksperimentalna projekta, uz naravno konstantan angažman i rad na ’Mahaluši’.

Slobodni umjetnik

Godinama ste slobodna umjetnica, prije nekoliko godina ste i reagovali u javnosti na opaske nekih o slobodnim umjetnicima kod nas. Kako je danas u državi kao što je naša biti slobodan umjetnik, šta sve ono sa sobom nosi?

- Da, i taj status nosim sa ponosom, iako je on u našoj zemlji izjednačen sa određenim socijalnim, a ne počasnim statusom. Bezbroj puta sam objasnila da to nije neka humanitarna pomoć umjetnicima koju ti država dodijeli u vidu minimalne penzije i ovjerene zdravstvene knjižice, već je to svugdje u svijetu čast koju valja zaslužiti na osnovu svoga rada i kontinuirano je tim radom i pravdati. Moraš konstantno dokazivati da zaista živiš svoju umjetnost, i da živiš isključivo od nje. Već sam godinama unazad, od prvog dana među ’samostalcima’, ispunjavam sve i jednu zakonom propisanu normu – diploma, nagrade, dokazi, etc. te sam reagovala jedino i u smislu da me se, samo zato što moje ime možda privlači pažnju na novinski članak, ne stavlja u kontekst onih koji su doveli javnost u sumnju po pitanju svog pripadanja takvoj jednoj listi.

Muzičke vode

Okušali ste se i u muzičkim vodama, šta Vas je vodilo i u ovu vrstu umjetničkog stvaralaštva?

- Muzika je oduvijek ravnopravan segment mog scenskog rada. Čak je i moj prvi scenski nastup u životu vezan zapravo za muziku. Prve reakcije publike sam osjetila u prvom razredu osnovne škole pjevajući ’Sejdefu majka buđaše’ uz suze moje ponosne učiteljice Nade Babić koja je na svemu tome i insistirala, zatim prvo televizijsko snimanje je bio dječiji kabare u školi glume Kaće Ćelan, a prvi nastup uživo pred prepunom salom je bio javni čas klavira u Osnovnoj muzičkoj školi "dr. Vojislav Vučković”. Mislim da sam se prvo osvijestila kao generalno izvođač, a tek onda kao isključivo glumac. I tako je ostalo do danas. Prošla sam nastupe na muzičkim fetivalima, pjevala kao studijski back vokal, sa Nenadom Tešićem kao duo predstavljala Grad Sarajevo u Fridrihshafenu... Možda je najzanimljivije u muzičkom smislu ono što radimo moj životni partner Thomas i ja u našem malom kućnom studiju. Thomas je DJ i muzikoterapeut, talentovan je aranžer i svira nekoliko instrumenata. Trenutno eksperimentišemo sa nekim novim zvukom i snimamo jednu po jednu numeru. Kada budemo spremni, plasiraćemo ih, za sada uživamo u radu. Zanimljiv nastup smo imali prošle godine u Belgiji, u okviru Thomasovog muzikoterapeutskog rada. U jednoj klinici smo pacijentima izvodili sevdalinke. Ljudi koji ne razumiju ni riječ našeg jezika su plakali, plesali, postavljali pitanja... Čudesno.

Nela Đenisijević privatno, šta biste promijenili kod sebe, šta Vas može iznervirati?

- Vrlo je nezahvalno sebe opisivati i prepričavati. Ono što je činjenica je da sam na poslu zabavljač, izvođač, pomalo cirkusant i neko od koga se uvijek očekuje dobra energija. Uz takvu odgovornost, pomalo je naporno i gotovo nemoguće to sve biti i u svom privatnom okruženju. Tako da je, vjerovatno, ona ’kućna’ Nela koja je često pospana, koja voli maminu kuhinju i porodična okupljanja, koja prati omiljenu seriju i mašta da preseli iz grada na vikendicu – vašim čitaocima potpuno nezanimljiva.

Mamina profesija

Koliko je Vaša mama i njena profesija imala uticaja na Vaše profesionalno opredjeljenje?

- Sigurno da je mama imala jak uticaj na mene, i kao osoba, a i samom njenom profesijom. Iako po obrazovanju pravnik, čitav je život u medijima. Dugogodišnji je radijski novinar, još od nekadašnjeg Radija BiH, preko BH radija 1, do danas Federalnog radija. Njena ljubav prema temama i radnicima u kulturi, kreativni pristup poslu, a i sama senzibilnost radija kao možda najintimnijeg i – usudiću se reći – po meni najhumanijeg medija, su nešto što me cijelo moje odrastanje vodilo i nadahnjivalo. Novinari mi često kažu da imam lijep i profesionalan odnos prema medijima, i to mi je drago. Znam da je to tako isključivo zbog toga što sam se na vrijeme naučila poštovati ljude koji produciraju, snimaju, pišu, proizvode program. Naravno da mi je to odrastanje uz radio kao medij, pomoglo i u mom voditeljskom radu, kako radijskom tako i televizijskom. Rado se odazivam pozivima za voditeljski angažman, bilo da su u pitanju emisije ili manifestacije. Jer na kraju, scenski prostor je scenski prostor, bilo da je na bini, u studiju ili u eteru. Samo ga treba znati ispuniti.

S obzirom na Vaš veliki glumački angažman, ipak pronalazite vremena i za druženje s prijateljima, čitanje knjiga, slušanje muzike...?

- Ono što me, i kada sam najumornija može odmoriti, i kada sam najuznemirenija lijepo uspavati, to je dobra knjiga. Zapravo, ne mora ni biti dobra! Nije sve čega se čovjek dohvati remek-djelo. Čitam redom, neselektivno, čitam šta dođe pod ruku, dvije-tri paralelno i jako, jako me raduje i uzbudi kad naiđem na nešto što valja.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti