Nenad Veličković, književnik - Najbolju knjigu još nisam napisao

17.09.2012. 15:00 / Izvor: eKapija.ba
Nenad Veličković, književnik - Najbolju knjigu još nisam napisao

Autor brojnih romana, studija, naučnih radova, i profesor, i otac, i kolumnist kaže da najbolju knjigu nije još napisao. Negativna kritika ga, itekako, dotiče, no nastoji da svog čitaoca nagradi humorom, poezijom u romanu, te drugim i drugačijim konceptima pisanja.

Istaknuti "ostalski" književnik, te profesor Filozofskog fakultetu u Sarajevu - Nenad Veličković - između življenja utopije i tvrdoglavosti u onome što radi, skupio je "petlje" samo za čitaoce novinar.mea (po)razgovarati o nizu novih uspješnih projekata. Autor brojnih romana, studija, naučnih radova, i profesor, i otac, i kolumnist kaže da najbolju knjigu nije još napisao. Negativna kritika ga, itekako, dotiče, no nastoji da svog čitaoca nagradi humorom, poezijom u romanu, te drugim i drugačijim konceptima pisanja - uvijek angažiranim, ali opet u dahu čitajućim. Isuviše duboko zašao u jedan problem, nemajući više široke vidike, kategorično ističe da je školstvo u Bosni i Hercegovini državni aparat nacionalizama na vlasti bosanskog, hrvatskog, srpskog, koji preko obrazovanja i nastave književnosti stvara nove glasače smeća u kojem živimo.

Za višegodišnji umjetnički rad nije dobijao nagrade jer, kako tvrdi, možda njegove knjige ne nude ideju literature "koju žele da čitaju", ili možda više ne zna napisati knjigu "kakva ona treba da bude danas". Iščekujući "nekog" ko će njegova stvaralaštva shvatati daleko većim od šaljivog i duhovitog utopijskog štiva, sebe doživljava samo kao nekoga kome je možda malo više stalo. Nikako kao nekoga ko više zna. Priznaje da u nekim stvarima nema nikakvog iskustva, ali ne odustaje "škljocati i zvocati" jer će već neko nekada imati neke koristi od toga.

Ne piše, nego živi utopiju. I zašto ne bi vjerovao da još uvijek u ovoj zemlji postoje roditelji koji ne žele da njihova djeca budu kao "ovaj naš" Dodik / Tihić / Lagumdžija, koji žele da njihova djeca idu u "ostalsku" školu, nove generacije koje smijehom o(p)staju, "ovcama" koje ne žele biti šišane, čitanju književnosti bez nacionalizma, kvalitetnim udžbenicima i nastavnim planovima i programima s univerzalnim ljudskim vrijednostima.

S Nenadom Veličkovićem o patriotizmu kao bolesti, klaustrofobičnosti demokratičnosti našeg društva, "prljavim poslovima" u školstvu, tekstu muzike i muzici muzike, ratu, pisanju...

Na meti vaše stalne kritike je školstvo u kojem se vrši konstantni proces fukoovske mentalne dresure. Više puta ste isticali kroz brojne projekte, pa i posljednje dvije knjige, da najskuplje školstvo dolazi od lošeg plana i programa u kojem učenik nikako nije u centru. Bili ste jedan od članova komisije koja je analizirala nastavni plan i program. Šta je najveći problem, kada su u pitanju aktuelni nastavni planovi i programi?

Najveći problemi savremenog školstva u Bosni i Hercegovini nisu ništa veći nego vani i zemljama našeg okruženja. Mislim da je to prije svega nedovoljna svijest svih aktera u obrazovnom procesu, da je škola ne samo obrazovna nego i odgojna ustanova, da se odgoj, zapravo, odnosi na moral, na usvajanje moralnih vrijednosti, da bi za čovjeka budućnosti u Bosni, a naravno i drugim zemljama bilo dobro da te vrijednosti budu univerzalne. Dakle, vrijednosti kojim on može komunicirati sa ljudima izvan svoje sredine i sa tim ljudima ostvarivati kontakte, raditi zajedno na pravljenju nekog svijeta koji bi bio bolji svima. Mislim da je upravo to najveći problem, što univerzalne ljudske vrijednosti nisu u prvom planu u našim obrazovnim planovima i programima u Bosni i Hercegovini u sva tri obrazovna sektora.

Malo gdje su još prisutne univerzalne vrijednosti o kojima govorite. Da li se upravo to nemanje univerzalnih vrijednosti odrazilo i na školstvo?

Bilo bi dobro da vašim čitaocima pojasnim da ove zaključke donosim, prvenstveno, iz analize nastave književnosti i čitanki, ali također sam bio u više navrata u komisijama ili stručnim timovima koji su se bavili analizom nastavnih planova i programa. Sticajem okolnosti, radeći na čitanki ‘Svezame otvori se’, od petog do devetog razred osnovnog obrazovanja, bili smo prinuđeni da uđemo i u zakonsku regulativu, ne samo u vezi s nastavom književnosti, nego uopšte sa produkcijom udžbenika i sa izmjenama ili korekcijama nastavnih planova i programa, i onda smo vidjeli neke nepravilnosti, korupciju, birokratiju, nezainteresovanu administraciju, konformizam u tijelima koja bi bila zadužena da se bave kvalitetom i standardima obrazovanja. Ima problema o kojima bismo mogli čitav dan, ali opet se vraćamo na to da univerzalne vrijednosti nisu u centru, a nisu zato što je obrazovanje u Bosni i Hercegovini državni aparat nacionalizama na vlasti bosanskog, hrvatskog, srpskog i onda oni preko obrazovanja nastoje da ostvare svoje interese. Ima ih više, ali recimo jedan koji je važan, praktično djeca koja sa šest godina kreću u školu, a iz te škole izlaze sa sedamnaest, osamnaest, devetnaest, ili ako uključimo fakultet dvadeset i tri – četiri - dobiju jednu snažnu, jaku porciju nacionalističkog zračenja koje ih formatira, odredi njihove misli tako da oni dalje donose odluke rukovodeći se tim nacionalističkim vrijednostima, i naravno da je posljedica onda da nacionalizam produžava svoj život ovdje, utvrđuje vlast, reguliše život. Ja sa tim nacionalističkim vrijednostima imam problem. Mislim da su one skučene, diskriminirajuće prema mnogima, sebične, egoistične, kratkoročne, nesvjesne, pojedinca kao nekog ko bi treba da uživa punija prava u društvu bilo kojem i bilo gdje da se nalazi.

Književni festival u Užicu "Na pola puta", "Dijagnoza patriotizam", "Školokrečina" – samo su neki od projekata kojim nastojite da školu i časove književnosti ne ostavite vječnim Prokrustovim krevetom. Isticali ste da udžbenici, itekako, donose ogroman profit, što materijalno, što ideološki. Pokušali ste konkretno djelovati kroz čitanke "Svezame otvori se" koja je po završetku konkursa odbijena. Pokušali ste opet da reagujete, iscrpno izvještavajući o nepravilnostima vezanim za sami izbor. Kako se na kraju ta priča završila? I da li se Svezam zauvijek zatvorio?

Ne! Prije pet godina krenuli smo u sastavljanje i objavljivanje čitanke s radikalno drugačijim konceptom u kojem je ključna stvar upravo ovo o čemu sam govorio. Dakle, angažman književnosti na polju odgoja i afirmacije opštih univerzalnih ljudskih vrijednosti, pri čemu smo, itekako, vodili računa o tome da književnost kojom se to postiže bude, zaista, kvalitetna književnost i da djeca steknu pojam o tome da je književnost mjesto koje nudi kvalitetnu raspravu o moralnim pitanjima, da je to jedna od suštinskih tekovina čovječanstva i da baš zbog toga ne smije biti zloupotrijebljena na način na koji se zloupotrebljava. Tako je čitanka za peti razred, prva u nizu, prošla, jer su recenzenti bili zatečeni, dok nisu shvatili šta se desilo u obrazovnom sektoru, pa su se malo bolje organizovali i pronašli jednog recenzenta za kojeg smo naveli niz dokaza da je radio nesavjesno i nestručno i čak smo posumnjali i postavili pitanje da li se tu radilo o korupciji. Podnijeli smo krivičnu prijavu zbog nesavjesnog djelovanje. Međutim, cijeli niz tih i drugih stvari nije doveo do toga da se bilo ko unutar sistema, uprkos očiglednim dokazima da se radilo o namještanju rezultata udostoji da to ispravi i čitanka za šesti razred još uvijek nije dobila odobrenje da se koristi u školama. Onda smo napravili čitanku za sedmi i osmi koja je dobila mnogo lošije ocjene nego zaslužuje, i svaki put zahvaljujući recenzentima koji nisu radili dobro. Svaki put smo reagovali na to i praktički svake godine izađe jedan opširan i ozbiljan tekst sa gomilom argumenata šta se i kako se loše radi u procesu odabira udžbenika. Ove godine, prije nekoliko dana, završen je konkurs za čitanku broj devet, gdje je naša čitanka rangirana najlošije, iako je po našem mišljenju ova, možda, čak i najbolja od svih. Reagovali smo odmah, i došli u posjed svih relevantnih dokumenata, i imamo opet gomilu dokaza da su barem dva recenzenta radila za račun izdavačke kuće "Vreme" i da su na jedan, najblaže rečeno, nečastan način, a onda to povlači i nestručnost i korupciju da su udžbeniku "Vremena" toliko stvari progledali kroz prste i tako dali najviše ocjene bez ikakvog obrazloženja, a da su istovremeno udžbeniku "Svezama" izmišljali probleme, falsificirali rečenice, mijenjali ih u svojim zaključcima da bi tako promijenjenim davali loše ocjene. O svemu ovome sam obavijestio i federalnog ministra za nauku i obrazovanje, jer je on dolazeći na vlast, u jednom intervju koji sam ja radio s njim, rekao da on prihvata, pozdravlja svaku vrstu pomoći, naročito od ljudi iz struke i ja sam rekao da ću ja sve što radim raditi s idejom da će on to iskoristiti. Međutim, moja posljednja iskustva mi govore da sada ipak trebam biti malo oprezniji s vjerom da postoji dobra volja da se stvari riješe, jer iako smo dokumentovali i godinama to radimo i pokazali gdje su sve problematična mjesta - promijenio se ministar, a sve ostale stvari su ostale iste. Treba optužiti i ministra i ovog sada i onog prošlog, ali nisu oni jedini krivci.

Treba stvarno početi razmišljati i o ljudima za koje ne glasamo. U svim tim ministarstvima postoji tim ljudi koji tu dočekaju penziju, i koji očigledno dugoročnije proizvode neku politiku. Mjesto gdje bismo trebali tražiti taj čvor u kome se dešava korupcija koja rezultira lošim udžbenicima, i koja na kraju potpiše i loš nastavni plan i program, jeste u onima koji se nigdje ne pojavljuju, nemaju imena, onima koji rade za stranke koje dođu na vlast. Nakon pet godina iskustva s ovakvim problemima, količine ignorisanje onog što govorim i arogancije prema dokazima da se na štetu moje djece i sutra vaše, zbog nečijeg profita umanjuju mogućnosti koje bi djeci trebale da stoje na raspolaganju, a u vezi s njihovim moralnim i intelektualnim i emotivnim razvojem, daju mi za pravo da sve ovo nazovem prljavim poslom. Govorim bijesno, jer vidim gdje je problem, znam koja bi rješenja mogla biti, napravili smo čitanku koja govori da je moguće napraviti kvalitetan udžbenik, a odgovorni ne reaguju. Također, prije pet-šest mjeseci uradio sam i obilnu analizu upitnika po kojima recenzenti ocjenjuju rukopise čitanki i pokazao sam da je skoro svaka stvar u tom upitniku napravljena tako da se omoguće malverzacije, manipulacije, nejasnoće, slobodna i široka tumačenja iz kojih onda čovjek ne može konkretno, ni lako da utvrdi put namještanja ili navijanje za jednog, a poništavanja drugog. Predložio sam tada drugačije formulacije, drugačija rješenja koja bi omogućila maksimalnu transparentnost, i koja bi od recenzenta tražila argumentaciju za svaku ocjenu i divno su mi se zahvalili, rekli da je to jako dobro, te da će to sve inkorporirati. Da bi se ispostavilo sada kad smo opet dobili te upitnike da ništa od toga, osim par stvari nisu uzeli. Mene sada jako zanima i naravno da ću insistirati na objašnjenju kako se to desilo. Gdje je onda ta tačka građanskih inicijativa? Ministar je rekao da želi jednu čitanku, a ne više njih. Rekao sam da roditeljima i nama uopšte ne trebaju čitanke. Možemo postaviti na internetu metodičke obrade svih nastavnih jedinica u više varijanti i da svaki nastavnik davnlouduje ono šta mu treba, kopira u broju primjeraka koliko je učenika i da se po tome može čak šarati, podvlačiti, što je u ovim udžbenicima sada zabranjeno. Uglavnom, inicijative postoje i one koje dolaze izvana, volonterske, s potpuno jasnom namjerom se odbijaju. Odbijaju se samo zato što je određena grupa ljudi shvatila da je obrazovanje mjesto profita, jer svake godine odrasta jedna generacija učenika kojima se mora kupiti sedamnaest kila knjiga, i onda oni proizvode te kilograme knjiga. Bore se da dobiju monopol nad proizvodnjom, i ostvaruje se monopol tamo gdje više kvalitet nije važan. Šta vas briga što djeca neće naučiti ono što trebaju znati, što će ostati uskraćena za mnoge mogućnosti. Ovo jako zanimljivo pitanje nastojim najesen uobličiti kroz studiju slučaja, gdje ćemo ispričati petogodišnju priču o apsolutno kvalitetnoj inicijativi, jer ko god je imao u ruci tu čitanku rekao je da je to nešto najbolje što je vidio na ovim prostorima. Brojni kvalitetni pisci su unutra. Žene, recimo koje su zapostavljene nastavnim planovima i programima kod nas su dobile važno mjesto ne samo kao autorice već i kao junakinje. Dakle, ženska perspektiva je isto tako važna. Odnos prema drugim umjetnostima, poštovanje djeteta, postavljanje pitanja koja traže njegov intelektualni angažman, stalno povezivanje toga što radi u književnosti s njegovim iskustvom, i sa životom kojeg on živi u sredini u kojoj živi. To je sve kvalitet. Međutim, sve je to prepoznato kao opasnost od strane recenzenata, jer takva škola i čitanka podrazumijeva da ta djeca neće sutra biti glasači onih koji prodaju ovo smeće sada.

Najgore je što je to jedan dobro utvrđeni sistem u kojem postoji gomila mehanizama koji ne dozvoljavaju promjenu. Sebe doživljavam samo kao nekoga kome je, možda, malo više stalo. Ne kao nekoga ko više zna, odnosno ne kao nekog ko uopće više zna. U nekim stvarima nemam nikakvog iskustva, ali ne odustajem. Već pet godina radim dosadan posao iz perspektive nekog s vana, čitam tuđe odvratne tekstova, ocjene, obrazloženja, argumente, analiziranja, dokumentiranja, argumentiranja onog što iza toga stoji i to je već sada jedna obimna dokumentacija. Radujem se poglavlju u toj knjizi koje će biti moja prepirka s ministrom. Želim da se tačno vidi šta je meni neko odgovoran za taj posao slao, odgovarao, a šta je na kraju rezultat. Kao pikanterija dođe činjenica da je pobjednička čitanka izuzetno pohvaljena kao čitanka s dosta dobrim biografijama pisaca. Jučer smo napravili jednu probu i od pet pisaca četiri biografije te čitanke su prepisane s vikipedije. Autori čitanke su, bez da su to naglasili na bilo koji način, preuzeli s vikipedije biografije pisaca i sada taj ministar koji želi da uštedi roditeljima novac, praktički će prodavati udžbenik koji je neko s vikipedije prepisao. Zašto onda nisu svakom đaku kupili kompjuter i internet i omogućili pristup takvim informacijama. Nisu, jer su roditelji ovce koje treba šišati! Više puta sam isticao da se obrazovanje treba tretirati kao javno dobro. Moj rad u obrazovanju trebao bi biti besplatan, zato što se prema svakom tom djetetu odnosim kao prema svome. Van pameti je i nemoralno naplaćivati nešto od vlastitog djeteta. Zašto bismo to naplaćivali, kad je u pitanju interes naše djece, ali važnije je bukvalno rečeno proizvesti dobrog, poštenog, normalnog čovjeka, zadovoljnog svojim životom, nego proizvoditi auto, maline, ili ne znam ti ni ja šta. A mi to ne radimo. Zato što nama ne treba čovjek, nego ovca!

Vaše posljednje knjige "Dijagnoza patriotizam" i "Školokrečina" dokumentaristički, konkretno i uvjerljivo, opet s dozom humora i vama svojstvene ironije, ukazuju na sve propuste čitanki kojima se učenici odgajaju, ideološki manipuliraju i vješto koriste u proizvodnji vječnih podijeljenosti i neraskidivih razlika. Ista je priča i na bosanskohercegovačkim univerzitetima gdje se književnost proučava odvojeno prema nacionalnom ključu, te se tako reproducira novi kadar "izvježban" za iste greške i propuste. Prema vašem mišljenu, zašto je nemoguće uspostaviti jedinstven koncept književnosti na našim prostorima?

Mogu priznati da sam toliko ušao u jedan problem da sada iz te dubine nemam širok pogled. Tako da možda do kraja sve što me budete pitali ja ću odgovarati isto – nacionalizam. Važno je da priča o književnosti bude nacionalna, jer nama onda treba škola koja će odgajati glasače za nacionalne stranke. Zato moramo podržavati ideju da je književnost sastavni dio neke tradicije. Ne možemo proučavati jedinstvenu književnost, jer takvu književnost ne možemo ni zamisliti. Ona mora biti nacionalna. Interes nacionalizma je da je proučava na taj način. Trebamo, također, reći da to nije jedini načina proučavanja i trebamo se zapitati zašto bi sva djeca u državi učila književnost na takav način. Zašto bi djeca nekoga ko nije nacionalista učio književnost kao da je nacionalista? Obrazovanje je mjesto gdje se može napraviti veliki korak. Neko drugi, možda, ne želi da njegovo dijete izučava tako književnost. Ova država je obavezna da mu to obezbjedi. Ona mora imati alternativne planove i programe. Kad upisujete školu, ako baš hoćete kažete idem u srpsku osnovnu školu, pravoslavnu ili koju god, pa tamo učite sve što Srbi hoće da naučite, ali možete imati neku građansku ili recimo "ostalsku" školu. Zašto neki roditelji ne bi imali pravo na to? Vjerujem da bi većina rekla mi hoćemo ovo što ovi naši hoće i mi ćemo biti najsretniji ako naša djeca budu kao Tihić, Dodik, ili Lagumdžija. Ali sam siguran da ima roditelja koji bi rekli da baš ne žele da njihovo dijete bude takvo.

Zanimljiv je naziv knjige "Dijagnoza patriotizam". Treba li patriotizam dijagnosticirati i da li je to neka vrsta bolesti?

Htio sam da u naslovu same knjige pojačam perspektivu koju ljudi često ne vide iz patriotskog vidokruga. Dobro im je u tome. Sve što vide nekako im je opisano i objašnjeno patriotizmom. Istovremeno im je taj vidokrug ispunjen gomilom problema i oni sada ne vide da bi se ti problemi mogli riješiti, ako bi se taj krug drugačije uspostavio i ako bi se tačka gledišta pomjerila. U tom smislu, važna mi je knjiga "Banalni nacionalizam" koja mi je pokazala da priznati naučnik i filozof, kao i brojna kritika, te drugi ljudi govore nešto što i vi mislite. Na taj način dobijate neku potvrdu za ono mislite. Ta knjiga pokazuje da je patriotizam koji mi svakodnevno podgrijavamo kroz zastave, himne, fudbal, prognoze vremenske na kojima je uvijek naše u sredini, stalno isporučivanje poruke da smo mi nešto posebno u odnosu na sve druge, da je to posebno vrijedno zbog nečega i nekih stvari koje treba čuvati. I čim kažete čuvati, ukalkulisano je već da tu negdje postoji neki neprijatelj i granice. I zapravo je to problem. Nacionalizam i patriotizma isto tako podrazumijevaju jednu skupinu odvojenu od drugih.

Da li je onda patriotizam bolest?

Ja mislim da jeste. Dijagnoza podrazumijeva prepoznavanje uzroka za bolest, neko poremećeno stanje. Mislim da je patriotizam za mnoge stvari koje nam se dešavaju uzrok poremećaja. "Dijagnoza patriotizam" je ipak knjiga o književnosti i nekim stvarima u književnosti. Pokušava da pojasni kako se književnost koristi u održavanju, afirmisanju i uopšte u moći koju nacionalizam ima. Pokušao sam da kroz neke tekstove pokažem koliko ustvari nacija treba književnost i koliko se njome služi, koliko se njome može opisati. Književnost od svega najviše može da identifikuje naciju, da je predstavlja, zastupa i da održava taj privid njene važnosti i moći. Jedno od pitanja koje sebi najčešće postavljam jeste šta će se desiti s književnošću kad nacionalizmu oduzmemo to sredstvo? Ko će onda čitati i zašto? Hoće li biti ljudi koji će znati da je čitaju i bez te njene zadaće da afirmira tradiciju ili da objašnjava kolektivne identitete, uvlači ljude u to da detektuje neprijatelje, angažuje emocije za račun interesa elite nacionalne?

Vašim romanom "Sahib" pokušali ste da ukažete na klaustrofobičnost demokratičnosti našeg društva, između ostalog, predstavljajući jednu od Drugosti u smislu seksualne orijentacije? Zašto su najveće zazornosti u kulturi najčešće spram drugog i drugačijeg?

Tu sam knjigu davno pisao. Ona je možda najpopularnija moja knjiga, ali sam njome najmanje zadovoljan. Nije odmakla daleko od pamfleta. To bi bila zbirka nekih duhovitih kolumni povezanih nekom vrlo slabom fabulom. Nije to neka velika knjiga. Popularna je zato što je duhovita i zato što govori o sadašnjem vremenu i onome što mnoge ljude ovdje zanima i brine, a to je recimo ta strana uprava, kolonijalna uprava, pitanje prava drugih da uređuju, odakle njima to pravo. Znam gdje sam ja odrastao i znam šta su bile vrijednosti u kojima sam se ja školovao i čini mi se da je to obećanje demokratije s kojim su ljudi ovdje ušli i izašli iz rata bilo jedno lažno obećanje i vidimo da taj Zapad nam nije ponudio suštinski ništa bolje, u nekim stvarima možda samo gore. A istovremeno to nije knjiga koja se ruga Zapadu, a sebe, odnosno, nas ovdje proglašava superiornim, nego pokazuje da i ovdje postoji niz problema. Cilj je osvijestiti i jedne i druge da nisu superiorni i da samo međusobnom saradnjom možemo doći do nekog koraka naprijed.

"Vremenska petlja" pokušava demistificirati prošlost, ukazati na to da prošlost nije nužno kategorična istina, već najčešće interpretacija i shvatanje pojedinaca koji od takve interpretacije imaju neku korist? Imamo li i hoćemo li ikada zapravo imati "petlje" da prihvatimo druge i drugačije interpretacije naše prošlosti, one koje su možda ne više istinite, nego dosta bliže zdravom razumu?

Trudim se da ne odgovaram u ime množine. Već sam pokazao da ja imam petlje govoriti o tome na jedan drugi način. I nadam se da bi knjiga mogla ohrabriti još nekog od čitalaca da misli tako. Upravo ta jedna karnevalska crta koju knjiga ima u sebi služi tome da se neko smijući svemu postigne tu neku potrebnu distancu od svega toga što su mu govorili i da shvati da je to priča koja je mogla na drugom mjestu biti drugačije ispričana i da je to jedna izmišljotina koja je prezastupljena, previše važna, predominantna u našim životima. Pokušavam da kada se priča o toj knjizi skrenem pažnju da je jedan od važnih razloga zbog čega sam je pisao i što je u knjizi vidljivo, ali ne baš toliko da ljudima izmiče to da je glavni junak te knjige njen autor. Lice koje se pokaže na početku u ajpedu, te čovjek koji na kraju nestaje s ekrana je neko ko je izmislio tri studenta da bi kroz njihove glasove kroz neku vrstu dramatizacije ispričao o ljudima koji su u jednom trenutku njegovog života oblikovali njegov identitet. Sve te stvari Tito i Zmaj od Bosne i Prota Mateja i Zenica, bogumili, radne akcije je nešto što je oblikovalo mene, a ne ljude koji upadaju u te situacije. Praktično su oni jedna nova generacija za koju se nadam, opet utopistički da bi mogla drugačije djelovati na taj pritisak. I ta scena na kraju koja mislim da ima neki simbolički značaj u svemu tome to da neka masa ljudi potpuno hipnotisana odlazi u tu neku izmišljenu lažnu budućnost. I da u talasu svih tih koji su bez mozga, hipnotisanih, opijenih sapunicama i nekom lažnom prošlošću koja treba da se protegne do kraja budućnosti pokazuje da zapravo stoje u jednom mjestu i da troje studenata ide protiv te struje. Odupiru se zato što se smiju. Dok god se budu smijali bit će zaštićeni. Ako se prestanu smijati tome, pregazit će ih ta masa. I to je nešto što poentira tu knjigu.

Rat je neiscrpna tema za umjetnika. Vaše knjige kao što su "Đavo u Sarajevu", "Otac moje kćeri" na svoj način direktno ili indirektno govore o ratu. Da li je pisanje o ratu neki vid proživljavanje svega toga u miru?

O ratu pišem sve manje. "Đavo u Sarajevu" je jedna od mojih literarno najuspješnijih knjiga. Nastala je onda kada su se i teme rađale, reagovala je brzo na način koji je i dan-danas savremen. Mislim da rat može biti tema jedino da se na način tog rata objašnjava ono što se sada dešava i da se njima propituje ovih dvadeset godina. Zašto je i kome bio moguć, te ono što je meni mnogo bitnije kako da se izbjegne, šta da uradimo da se to više ne desi? To nije jedina zadaća literature, ali ako bi ona svojim segmentom mogla tu nešto da učini da se više ne desi zašto ne iskoristiti te mogućnosti.

Malo znamo, al" je znano da ste napisali i tekst za pjesmu "Nema više" Zabranjenog pušenja. Kojem biste muzičaru rado napisali tekst pjesme, ili, možda, već imate neki napisan koji čeka svog izvođača?

Nisam ja napisao tekst na njihovu pjesmu, nego su oni napisali pjesmu na moj tekst. To je važna ispravka, a meni opet drago priznanje, jer me Sule nazvao i rekao da je on taj tekst čitao i da mu se jako sviđa, te da bi volio od toga napraviti pjesmu i ja sam rekao da, naravno. Onda je on dolazio i čak mi svirao da čujem kako to izgleda i uzeli su još jednu pjesmu. Na albumu imaju dvije. Mislim da su dvije. Ne smijem se zakleti. Znam da je i Dino Merlin uzeo dvije, Burek i još nešto.

Vi ste napisali Burek?

Da, da. Al" i to je on došao. Postoji knjiga koja se zove "Izdržite još malo nećete još dugo" s jedne strane, a s druge strane "Poezije remontizma". U toj knjizi su sve te pjesme. Oni su došli do toga i pitali mogu li to iskoristiti. Ja sam rekao da može. Tako da nisam pisao tekstove. Ispostavilo se da ja to ne znam da radim. Suviše je pravilno. Ja sam naučio da bi tekst u melodiji bio dobar da on ne mora da bude strogo ritmički organizovan. A meni ne valja pjesma, ako nije takva. Muzika teksta i muzika muzike se potiru i nisam se tu snašao.

"Škljocate i zvocate". No, da li ima nekog efekta od toga. Koliko se danas još može pisanjem djelovati?

Na to sam pitanje davno filozofski odgovorio da može koliko god to obavezuje mene. Ako nešto što napišem pročisti mene, podstakne na neku vrstu djelovanja i angažmana. Ako ću ja uraditi nešto dobro što je tekst tražio od ljudi da to urade, pa sam i ja to – onda je to dobro. Dakle, ima jedan čovjek kojeg taj tekst navodi da nešto koriguje u svom ponašanju, a dozvoljava sebi da se nada da ti tekstovi mogu biti značajni i drugima. Dobijam pisma od čitalaca tako da znam da te reakcije što napišu postoje i ja im vjerujem. Nisam sam, ali sam za sebe uvijek siguran. Oni mene možda lažu. Možda nisu shvatili. To ne znam. Ali, Konačari nakon dvadeset godina objave i dalje imaju publiku. I dalje to ljudi čitaju i kupuju što valjda nešto govori.

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti