Nesim Tahirović, likovni umjetnik: Moja religija je davanje

Nesim Tahirović, naš poznati likovni umjetnik, upravo se vratio s 26. aleksandrijskog bijenala, koji će se, pod motom “Snaga promjene” do 6. srpnja održavati u Aleksandriji, Egipat.

Poziv za sudjelovanje na ovom prestižnom Bijenalu suvremene umjetnosti priznatom bh. umjetniku uputio je izravno predsjednik sektora lijepih umjetnosti koji je ujedno i predsjednik Aleksandrijskog bijenala za mediteranske zemlje, prof. dr. Salah El Meligy. Ove godine na Bijenalu sudjeluje 18 umjetnika iz 13 zemalja. Inače, prvi postav djela suvremene umjetnosti u okviru Aleksandrijskog bijenala organiziran je 26. srpnja 1955. godine pod nazivom “Prvi bijenale za umjetnost mediteranskih zemalja” u Aleksandrijskom muzeju lijepih umjetnosti. Ovaj muzej je mjesto održavanja i ovogodišnjeg 26. bijenala, na kojem Tahirović sudjeluje sa svoja tri umjetnička djela, “Prostranstva nade I”, “Prostranstva nade II” i “Prostranstva nade III”. Kada s Nesimom Tahirovićem razgovarate o umjetnosti i umjetniku, o nadi i spasu, onda je nemoguće ne osjetiti ljepotu stvaranja, nečeg uzvišenog. O svemu tome Tahirović govori u intervjuu za Dnevni list.

Na početku godine rekli ste da, s obzirom koja je u BiH potpora za kulturu, sumnjate da ćete uspjeti otići na Bijenale u Aleksandriju bez obzira što ste dobili poziv, ali ipak ste uspjeli otići. Kako?

Prije svega zahvaljujući angažmanu predsjednika Bijenala i njegovom upornom inzistiranju da sudjelujem na ovoj likovnoj manifestaciji i, naravno, obitelji. I u ovom slučaju, kao i kada sam imao izložbu u Istorijskom muzeju Srbije u Beogradu, kada je iza tog velikog projekta stajalo Ministarstvo kulture Republike Srbije, partner mi je bilo Ministarstvo kulture Arapske Republike Egipat, koje je bilo i organizator 26. Aleksandrijskog bijenala. Za razliku od drugih slikara koji su predloženi od  galerija i muzeja zemalja sudionica, meni je poziv upućen izravno od umjetničkog direktora Aleksandrijskog bijenala za mediteranske zemlje prof. dr. Gihane Solimana i predsjednika sektora likovnih umjetnosti koji je ujedno i predsjednik Aleksandrijskog bijenala za mediteranske zemlje prof. dr. Salaha El Meligya. Međutim, kod nas to ne zanima baš nikoga. Ustvari, mislim da su oni koji bi trebali voditi računa o projektima značajnim za Bosnu i Hercegovinu potpuno nezainteresirani.

Kakav je doživljaj bio vidjeti svoja djela u Egiptu, je li to Vaš prvi susret s Aleksandrijom?

Značaj Aleksandrijskog bijenala je prvenstveno u njegovoj dugogodišnjoj tradiciji. To je jedno od najstarijih bijenala i organizatori to stalno ističu ukazujući da je poslije Venecijanskog bijenala ovo drugi najstariji bijenale u svijetu. Ja sam bio najstariji sudionik. Naći se pored mladih, talentiranih slikara, kolega, iz drugih zemalja, bilo mi je zadovoljstvo. To je značilo da sam i ja još uvijek mlad, naravno po ideji, i da mogu biti uz njih, jer oni su ti koji će nastaviti živjeti pod ovim suncem. To je moj prvi susret s Aleksandrijom i jako je važno da su u mojim radovima prepoznati zemlja iz koje dolazim i ja kao čovjek i umjetnik. Nigdje ne možeš otići izvan sebe. Uvijek si sa sobom i  u radovima. To je ono što te obilježava. Ono što je uvijek prisutno kada su moji radovi u pitanju je to što su drukčiji, neviđeni i što zaista plijene pažnju prisutnih. Tako je bilo i ovaj put i nadam se da će u idućih mjesec dana na pravi način, onako kako sam to ja i htio, “razgovarati” s posjetiteljima. To su moja “Prostranstva nade”. Zaista sam imao što reći

U Egipat ste ponijeli “Prostranstva nade”. Što je za Vas nada?

Netko je davno rekao da nada posljednja umire. Nada je sve. Ovi radovi su jedna nada da možemo nešto mijenjati, graditi bolje sutra. Sva iskustva, sva znanja ovoga svijeta, ti radovi sadrže u sebi. I nije uzalud rečeno da moramo ići toliko daleko da na ovome svijetu čuvamo energiju kojom bismo jednoga dana potpalili ovaj planet i odveli ga u druga sazviježđa. Ovo su nebeske slike. One govore o tim prostranstvima, bijelim prostranstvima u koja ja vjerujem i nadam se da će jednoga dana biti nastanjena. I same slike su bijele. Uvijek sa sobom vodim dobrog čovu i čovječuljicu. Oni nisu vidljivi, ali su prisutni i oni su ti koji prenose poruke sa slika.

A poruka je jasna. Naša budućnost i naš opstanak mogući su jedino ako shvatimo da se moramo mijenjati, temeljito, suštinski, kreirajući pri tom neke nove i bolje svjetove, neka druga prostranstva, prostranstva nade kojima ćemo pripadati i koja će nas primati, koja će nas u svoju sigurnost prigrliti.

Iz zemlje u kojoj su još uvijek ožiljci rata, poplava, zamršeni međuljudski odnosi, zemlje siromaštva, neriješenog pravnog statusa institucija kulture od državnog značaja… Vi nosite nadu. Kako uspijevate izdignuti se iz svakodnevnih problema? Je li upravo umjetnost u tom smislu slamka spasa?

Moramo razlikovati – baška džin, baška šejtan -. I ovo što nas je zadesilo, ove poplave, one su drugi rat. Kao da je smak svijeta. Postoje hadisi koji govore o ovom stanju koje nas je zadesilo, koji govore o mogućem smaku svijeta. Mi smo uzeli najgore stvari od kapitalizma i socijalizma. Život je izgubio sadržaj, a ideje značaj. Kao da je kultura postala nepotrebna, a nasilje i moć cijenjeni. Na vlast smo doveli bezlične ljude. U sebi nemaju državničkog, nemaju brigu za čovjeka, svi su provincijski političari i nadasve osvetoljubivi. Onda se ovdje svaki razuman čovjek mora pitati: gdje sam to ja?. Već desetljećima naše društvo bježi od stvarnosti. Ja sam u kulturnom smislu postojan, to mi daje snagu da se spasim od uništenja koje danas donosi konformizam. Umjetnost i umjetnik su vođe među ljudima. Oni idu naprijed, oni mijenjaju ovaj svijet. Treba njih slušati i treba ih slijediti. Posjeduju instinkt koji ih nikada neće prevariti, a u našoj sumornoj svakodnevnici, čak i provjereno 2 +2, sigurno hoće. Važno je naći put do sebe i kada to uspiješ, onda si opstao. Tako su i mene moja umjetnost i vjerovanje u nju sačuvali. Teško je održati se u ovim vremenima jer bi svi rado željeli da te nema.

Što je to što Vas je najviše fasciniralo na ovom Bijenalu, što ste ponijeli iz Aleksandrije u BiH u očima, srcu, duši…?

I ova zemlja prolazi kroz teško razdoblje političkih promjena, sukoba. Nakon 25. aleksandrijskog bijenala, nastupila je stanka od pet godina, jer su političari tako htjeli. Izvršen je ogroman pritisak na umjetnost i znanost. Međutim nove promjene donijele su boljitak. Žar, volja, htijenje organizatora da ponovo uspostave ovaj likovni događaj snažno mi se dojmila. Ja sam došao iz zemlje gdje kulturu sve više marginaliziraju. Zatvaraju muzeje, pred zatvaranjem su knjižnice, ne podupire se znanost, mladima ne žele pružiti šansu da se nađu među odabranim, najboljim, tamo gdje pripadaju. Onda ne čudi kada nam priopće kako je teško naći novac, biva nije planirano u proračunu, da naši mladi matematičari otputuju na Olimpijadu.

Tema ovogodišnjeg Bijenala je bila “Snaga promjene”. Kada se u društvu zatire kultura, sprječava razvoj znanosti i sputava sloboda misli, kada sve stagnira, neophodan je revolt koji bismo mogli nazvati voljom za promjene. Ako ne postoji ta želja za promjenom, onda se ne može predvidjeti ni budućnost. O svemu tome umjetnici su progovorili na svoj način, kroz svoja djela i poslali snažnu poruku da graditi zemlju, znači čuvati i njegovati njenu kulturu i tradiciju. Aleksandrija je grad-mamut. Život pulsira tako intenzivno da sam na trenutak bio izgubljen. Kada sam se vratio, stresao sam se od tišine koja me dočekala. To nije tišina mira i spokoja. To je tišina odumiranja.

Često zvučite kao mudri prorok umjetnosti – otprilike ovako kažete: Život je samo hod do vječnog, ali treba život proživjeti ljudski. Zašto danas tako malo pričamo o onom osnovnom – ljudskosti?

Sve je tako jednostavno i sve treba da teče kao voda. Ne traži čovjek mnogo. On traži jedan osmijeh i razumijevanje. Zašto zavist? Priroda je svakome od nas dala druge bubrege, druga pluća, drugo srce. Priroda je učinila svakog pojedinca posebnim, sa svim manama i vrlinama. Tko ima pravo takvog čovjeka mijenjati? A, svi to žele. Danas nitko ne želi vidjeti sretnog čovjeka. Zato više i ne govorimo o ljudskosti. A život živimo samo jednom i ako ga nećemo učiniti pitomim, onda bolje i da nas nije. Jednom riječju, biti čovjek, čovjeku. Nesebično se davati. To je jedino što nam preostaje. A, moja religija je davanje.

Jeste li ikada posumnjali u ono čime se bavite, u smisao i svrhu svoga rada?

Nikada nisam posumnjao. Duboko vjerujući u svoj rad, u tutnjavu koju nosim, bio sam siguran da sam na ispravnom putu. Slobodno sam zakoračio u vjekove, slobodno sam zakoračio u budućnost i ta sloboda dala mi je samopouzdanje. To je ono što je vrijeme od mene zahtijevalo i ne saznati to, značilo bi ovo vrijeme promjena ne shvatiti. Živimo u vremenu koje nam donosi nove izazove na svim poljima. Ja sam i više nego siguran da im kroz svoju umjetnost mogu odgovoriti. Na početku, kada sam i imao neke dileme, imao sam sreću pored sebe imati svog drugog oca, duhovnog oca, jednu svjetsku kanonu Milana Gavrića, koji me bodrio da ustrajem na putu koji sam odabrao. Imao je strašno vjerovanje u mene. Sada mogu reći, nije se prevario. Ali, mnogo značajnije je ono što uvijek govorim – Umjetnost je izabrala mene, a ne ja umjetnost.

Što Vam je bio najveći izazov?

Vrijeme. Trebalo se odrediti u ovom vremenu i prostoru, razumjeti ga. Za mene je sve poslije bilo lako. Ako radiš s teretom, u radovima se to prepozna. Slikari zato i ne izlažu često, jer svaka njihova slika je EKG umjetnikove duše i  na njoj se sve prepozna. I radost i bol i tuga i sreća i znanje i neznanje. Ja sam se sa svojim izazovom suočio, shvatio koju mi snagu daje, koliko me inspirira, potiče, nosi i čini onim što jesam.

Što razočaranje?

Neznalice, neznalice, neznalice su moje veliko razočarenje, ali razočarenja dubokog, snažnog, koje traje, nema. Ne želim ga! Uništilo bi me!

Vjerujete li da nam dolaze bolji dani kada je kultura u pitanju?

Ako se dogode neke značajne promjene, snažne, suštinske u našem osiromašenom i urušenom društvu, u što ja duboko sumnjam i ne vjerujem, onda, DA. Dvadeset godina smo svjedoci promjena koje nisu donijele ništa dobro, nego samo prijevaru. Sreća je da se veliki broj umjetnika svih proteklih godina ne predaje, da vjeruje u sebe, svoj put, snagu svoje misli. Oni grade porušene mostove mnogo brže i sigurnije od bilo kojeg političara i stvaraju preduvjete za ono bolje, uspješnije, sigurnije sutra.

Biti umjetnik uzvišeno je zanimanje, bez obzira na trenutačno stanje. Što za Vas znači umjetnost i biti umjetnikom?

Kao što sam već rekao, umjetnik bi trebao da biti vođa među ljudima. On to zna, on to duboko osjeća. Marks je rekao da je umjetnost najveći poklon što čovjek, čovjeku može dati. Umjetnost je uzvišena, a umjetnik vječno s dječjom dušom u sebi. Ni jedan pravi umjetnik nije zloća. On gleda da ni mrava ne zgazi, ni cvijet ne polomi. Mora imati srce otvoreno i s puno ljubavi grliti sav ovaj svijet, jer ga on i mijenja.

Što nakon Bijenala? Gdje će Vas put odvesti?

Ja stalno ističem da su rad, atelje i moja obitelj moji najbolji prijatelji. Poslije se sve samo posloži. Sva vrata se otvaraju. Duže vrijeme je prisutan razgovor o jednoj mojoj velikoj izložbi u Istanbulu. Nadam se početkom iduće godine.