Pjer Žalica, reditelj: Umjetnici moraju kreirati put do ljudi

22.11.2013. 09:38 / Izvor: Novo vrijeme
Pjer Žalica, reditelj: Umjetnici moraju kreirati put do ljudi

Prije otprilike mjesec Žalica je imenovan na funkciju dekana Akademije scenskih umjetnosti. U intervjuu za Novo vrijeme govori o imenovanju, obavezama, filmskoj produkciji, stanju u kulturi i društvu u cjelini.

Pjer Žalica jedan je od najuspješnijih bh. reditelja. Autor je nekoliko zvučnih naslova za koje je nagrađivan u Bosni i Hercegovini ali i izvan nje. Potječe iz porodice u kojoj je kultura sinonim za život. Roditelji su mu svojevremeno također bili poznati i cijenjeni umjetnici.

Prije otprilike mjesec Žalica je imenovan na funkciju dekana Akademije scenskih umjetnosti. U intervjuu za Novo vrijeme govori o imenovanju, obavezama, filmskoj produkciji, stanju u kulturi i društvu u cjelini.

Gospodine Žalica, uz zahvale što ste odvojili vrijeme za nas, čestitam Vam na izboru na mjesto dekana Akademije scenskih umjetnosti.

Ne znam je li to za čestitati, ali hvala vam u svakom slučaju.

U kakvom ste stanju zatekli Akademiju?

Ja sam i prije imenovanja znao u kakvom je stanju Akademija. Ovdje sam od upisa, kao student i sve ove godine sam tu. Akademija je, u nekom relativnom odnosu na vrijeme i okolnosti u kojima funkcionira, u dobrom stanju. Ali, prema nekim objektivnim mjerilima, u smislu kako bi akademija trebala izgledati kad bi se iz studenata crpio maksimum njihovih potencijala, onda je stanje loše. Međutim, to ne zavisi od Akademije. Smatram da je ona čak ispred svog vremena. U krajnje neuređenom sistemu te finansijskim i političkim problemima ipak uspijevamo održati kontinuitet rada.

Kakve promjene možemo očekivati od Vas kad je Akademija u pitanju? Prijavom na mjesto dekana, pretpostavljam, imali ste umjetničke i menadžerske vizije?

U svom planu, kao najvažniju stavku naveo sam kontinuitet. Dakle, to je tačka od koje polazim. Nadalje, najbitnija je izgradnja nove zgrade. Profesor Mehić taj je projekt uspješno vodio šest godina, a ja to želim dovršiti. Naravno, bivši dekan ostaje na projektu u kapacitetima(svojstvu) prodekana za razvoj. Sve je fokusirano na taj projekt. Građevinski radovi su pri kraju i bliži se moment kad ćemo zgradu trebati tehnički opremati. S tim u vezi, morat ćemo pokrenuti neke međunarodne fondove, i ja ću sigurno iskoristiti svoje sposobnosti organizacije i vođenja tima. Na Akademiji ranije nismo imali studij produkcije, kamere i montaže, a sad to imamo. Dakle, u nastavnom smislu, zaokružili smo taj proizvodni filmski ciklus. Smatram da zajedno s ljudima s kojima radim mogu mnogo doprinijeti ovoj instituciji. Ljudi su ključna stvar na koju se oslanjam i reći ću, bez imalo pretjerivanja, da je ova Akademija kadrovski među najjačim u regionu. Mislim da mi možemo poslužiti kao primjer onih koji sami grade svoj put. Trudimo se ljudima dati maksimalne slobode da bi oni od sebe dali najbolje što mogu.

Kad ćete useliti u novu zgradu Akademije scenskih umjetnosti?

Kad je riječ o tome mi imamo jasan plan, ali sve će zavisiti od društveno-političkih kretanja. Trenutno smo u fazi kratkotrajne građevinske blokade, a rješenju se nadamo do Nove godine. U naredne dvije godine trebali bismo useliti u novu zgradu i svi se moramo dobro potruditi da se to dogodi. Mislim da će sve biti srazmjerno našem trudu. Budemo li se mi trudili, projekt će biti brže finaliziran. Imamo veliku pomoć od Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo koji je od početka naš glavni partner. Uz sve poteškoće koje smo imali i koje imamo, smatram da jednostavno nije moguće da, s toliko uloženog truda, projekt ne dođe do kraja.

Možemo li konceptualizirati Vaš umjetnički rad i angažman da povećate učešće mladih na polju kulture? Hoćemo li jasnim crtanjem granica probuditi i produbiti umjetničke vizije onih koji tek počinju?

Imate dva osnovna koncepta rada – katedra i praksa. Kod nas je sve usmjereno na praksu. Ovdje ne možete biti pasivni. Ključ uspjeha je u radu, odnosno u praktičnom iskustvu. Vi postajete reditelj tako što od prvog dana režirate. Isto tako, postajete pisac tako što od prvog dana pišete. U ambijentu kakav je naš ne prolazite ako niste aktivni. U velikom obimu pojavljuju se mladi ljudi koji, više na riječima nego na praksi, tvrde da su aktivni. Lahko je reći “želim biti glumac”, ali kad to zaista i pokušaju, shvate da te riječi moraju biti rezultat ogromnog rada. Također, ne možemo reći da su mladi pasivni zato što je država takva. Država je takva kakva jest, a mladi su možda i aktivniji nego što smo mi to nekad bili. Mi smo imali prostora za lijenost, a danas se mladi uče korupciji i, što je najgore, uče da je nelegalan i nemoralan put dobar put. Mi na Akademiji nemamo takav pristup.

Vi ste počeli kao muzičar. Onda ste spletom okolnosti upisali režiju i ušli na Akademiju na kojoj ste danas dekan. Kako je tekao taj umjetničkom vizijom isprepleten put?

Rediteljski put je put u kojem imate mnogo odluka. Napravite jednu odluku, a onda Vam se javlja dodatnih stotinu opcija. Ako jednom pogriješite, velika je mogućnost da ste cijeli projekt odveli u pogrešnom smjeru. Htjeli mi to priznati ili ne, teško je znati je li neka odluka ispravna ili nije. Slijedite intuiciju, vjerujete saradnicima, a kad baš ne znate šta odlučiti, onda zažmirite i slučajnim odabirom odlučite kojim putem ići. To vam je neka vrsta kocke. Ja sam se rodio u porodici koja je imala veze s filmom. Rastao sam u miljeu u kojem su pozorište i film stalno bili oko mene. Stoga sam u pojedinim momentima sve to odbijao, bio buntovan i odlučio se za muziku. Imao sam bend u kojem sam bio fanatično predan muzici koju smo svirali. Kao bend smo mnogo radili, često smo vježbali. Nekako sam osjećao da će to za mene biti velika stvar, pronalazio sam se u tome. Onda se desio moj odlazak iz benda zbog nekih stilskih razloga. Nakon toga sam i zvanično ušao u svijet režije.

Da, ali ipak niste otišli daleko od muzike, jer muzika i film su gotovo nerazdvojni. Je li se tu krila tajna upisa na režiju? Prvi pokušaj nije bio uspješan?

Slažem se, muzika i film su neodvojivi. U ono vrijeme je bilo mnogo lakše. Imao sam ponuda, kako iz bivše države tako i iz nekih drugih država. U Poljskoj sam imao i neku stipendiju, ali sam se odlučio za Sarajevo. Kad sam čuo da je na Akademiji Haris Pašović, tada najveći potencijal države, odlučio sam se prijaviti. Međutim, na prvom roku odbijeni smo i ja i moje kolege Danis Tanović i Srđan Vuletić. Kad sam kasnije primljen, Pašović je u potpunosti ispunio moja očekivanja. Od prvog dana smo mnogo radili, imali smo odličnu školu koja je sad možda i bolja.

Snimali ste i snimate, Vaše posljednje ostvarenje je film “Rob”. Neću od Vas tražiti da pravdate glavnu ulogu u filmu, niti ćemo polemizirati oko toga. Želim Vas pitati je li Vaš cilj ispunjen budući da o filmu svi govore?

U smislu promocije filma ostvarili smo cilj. Mi smo pravili film o jednom ozbiljnom problemu, o kamatarenju i o tome šta ono znači. To je ono što smo mi radili. Koliko god kontroverzi bilo oko filma, mi smo napravili film sa snažnom porukom. Polemika se otvorila u jednom mediju u kojem su se javljali ljudi koje je glavni protagnist filma, navodno, oštetio.

Sva polemika se počela voditi na osnovu pogledanog trailera? Film donedavno nije imao televizijsko prikazivanje. Kako to komentirate?

Kod nas je navika da se stvari olako obezvređuju. Ja niti sumnjam niti sporim da glavni lik ima zaostalih dugova, niti o tome uopće razmišljam. S druge strane, možda to sve i nije tako kako se navodilo u medijima, ko zna? Glavni lik to spominje čak i u filmu. Ovdje je problem to što je neko priznao da je griješio, pa ga sad treba “udarati” po glavi. Ukoliko je neko film shvatio kao pokušaj amnestije prevaranta, to je potpuno pogrešno shvatanje. Ja sam ga prije snimanja filma upozorio na moguće probleme zbog onoga što će reći, i on je rekao da je sve uredu. Dakle, ono što smo htjeli reći jeste da vi ulaskom u taj svijet ulazite negdje gdje vaš život praktično ništa ne znači. Reakcije ljudi su pozitivne, ljudi su potreseni i to nam je bitno. Ja mu ne bih bio advokat ali ni dželat.

Od Vašeg posljednjeg igranog ostvarenja prošlo je skoro deset godina. Možemo li uskoro očekivati neki igrani film?

Ja nikad nisam bio vezan isključivo za jednu formu filma. Nakon filma “Kod amidže Idriza” radio sam na jednom projektu koji smo trebali snimati na Kosovu. Tada sam se ozbiljno povrijedio tako da nisam mogao nastaviti rad na tome. Trenutno radim na filmu koji je temeljen na priči o agentu MOSSAD-a u Sarajevu za vrijeme rata. Nadam se da nećemo čekati dugo do premijere. Sviđa mi se to što producentski tim razmišlja o publici, a ne samo o festivalima. Trenutno sam pod ugovorom za taj film tako da ne mogu mnogo otkrivati.

Kakvo je stanje u Fondaciji za kinematografiju?

Pravila igre morate poštovati. Fondacija je nešto što je stvoreno snažnim angažmanom nas filmadžija. Problema u njoj ima i svi zajedno ih moramo rješavati. Danas neki pričaju priče o propadanju naše kinematografije koja gotovo da ne postoji. Fondacija je politička stvar jer politika odlučuje o tome koliko će novca uložiti u nju. Konkursna komisija koja dodjeljuje novac sastavljena je od ljudi iz struke. No, o sredstvima za film politika ne odlučuje samo u Bosni i Hercegovini, tako je svugdje u svijetu. Ako je nešto pod političkom paskom u Holandiji ili Švicarskoj, onda možete misliti kakva je situacija u Bosni i Hercegovini. Nažalost, naš film je osuđen da godinama, a možda i zauvijek bude realiziran putem koprodukcije.

Koliko SFF pomaže bh. film u cjelini?

Mislim da je Festival uradio sve što je mogao. Davno sam imao jednu usporedbu, a takav stav imam i danas. Dakle, mislim da je SFF za filmadžije u Bosni i Hercegovini neka vrsta privredne komore koja nam osigurava kontakte i lakše povezivanje s ljudima i fondovima.

Jesu li dosad naučeni obrasci ponašanja, govora i djela doživjeli svojevrsnu katarzu? Kakvo je, po Vama, stanje u kulturi?

Kad na ulici prepoznam bilo šta od pristojnog ponašanja, obradujem se. Da ne govorim sad o nekim kompleksnijim izrazima kulture. Kad ide starija žena i nosi teške cekere, prije mogu očekivati da joj neko otme mobitel, nego da joj pomogne. Kultura je ipak ogledalo stanja u nekom društvu. Svi smo krivi što smo pojeftinili život. Od pojedinca i od poštovanja se kreće. Naše društvo je naša odgovornost. Mi moramo tražiti način da priđemo ljudima. Smatram da je to zadatak umjetnika. Ne vjerujem da ćemo kulturu popraviti finansiranjem koride, ali ne vjerujem ni da će finansiranje nekog usmjerenog oblika umjetnosti, koji će pogledati mali broj zaljubljenika, popraviti stanje u kulturi. Tako da, izvinjavam se, ali na pitanje koji je pravi put, nemam odgovora.

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti