Saša Vidaković, dizajner - Sarajevski šmek u Londonu

15.05.2012. 15:41 / Izvor: eKapija.ba
Saša Vidaković, dizajner - Sarajevski šmek u Londonu

Piše: Vedat Spahović

Saša Vidaković je Sarajlija koji je u Londonu od početka devedesetih. Bio je dizajner nekih od najvećih svjetskih brendova i glamuroznih kompanija. Godinama su ga tražili najbolji majstori ove industrije da radi za njih, kako u Londonu tako i u Milanu. Sada je na čelu svog tima u studiju SVI Design, koji se nalazi oko prepoznatljivog Portobella i Notting Hilla. Tu je još jedan spomenik glamuroze, fenomen zvani Westbourne Studios. Pod tim krovom se okuplja veliki broj svjetskih kreativnih radionica.

Svjetski uspjeh

Meni se učinilo kad sam ga sreo u tom prostoru WS-a da se on tu rodio, kao dijete se igrao i progovorio jezikom tih radionica, išao u njihovu osnovnu kreativnu školu, rastao, sazrijevao, tukao se sa ovim "zapadnjacima" da uspije, da bude bolji od njih.

I onda se odjednom smirio, oženio Francuskinju koja mu je rodila dvoje divne djece, te je sada bogat i uspješan.

Ima svoju firmu od koje je željela komad i Victoria Becham. Dakle, kako god okreneš – dobro uspješan. Ta faca poput Victorije nije samo brandirana nego on njoj radi cijeli vizualni identitet, odnosno objedinjavanje i sihronizaciju realnih linija od haljina preko denima do naočala. Za taj projekat je između ostalih dobio i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva od ULUPUBIH-a.

E moj Saša...

Ustvari, meni je sa ovakvim uvodom Saša pomogao da malčice pokradem i demantiram Paula Taborija, porijeklom Mađara, oca literature koja analizira Anatomiju Exila, koji kaže: Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica.

Tabori, naime, tvrdi da je potrebno zatvoriti životni krug od rođenja, zabavišta, osnovne, srednje škole, prve ljubavi, preko adolescencije, do ženidbe, gubitka roditelja i vlastite smrti da bi se zvao rođenim Englezom, Amerikancem ili Talijanom. Još jednostavnije; roditi se i umrijeti u istom jeziku, pa da te takvog prihvate i proglase najboljim.

Dopisujem se sa Sašom ovdje u Londonu. U takvoj je trci da kafe otpadaju. Sviđaju mu se Priče ili Pisma iz daljine, jer su o nama po bijelom svijetu - generalno.

Kaže mi, valjda kurtoazno, da pišem kao da prepečeni engleski hljeb (toast) mažem puterom. On bi, međutim, htio da je ova njegova priča samo priča o čovjeku, Sarajliji, koji je ni po babi ni po stričevima, bez ikoga poznatog, kao padobranac pao u London i počeo da pliva. I, eto, dokle dođe.

Njegova omiljena refleksija na prve dane u Londonu je da, kao i mnogi drugi emigranti, nije počeo od nule ovdje.

Onaj iz Manchestera, Dallasa ili Sydneya počinje od nule, a on za sebe kaže - ja sam počeo iz velikog minusa, što znači drugi jezik, druga kultura, običaji, porodica, sistem, pristup životu…

Da se dokopam nule, koštalo me je dosta vremena i energije, nastavlja.

E, tek je onda počela nadgradnja, što bi rekli naši “stari marksisti”. Mislim da je važno imati u vidu da sam ovdje došao trbuhom za kruhom iz želje za životnom avanturom i dizajnom još prije rata. Tako da sam ostavio onu zemlju u kakvoj sam odrastao, gdje smo svi bili zajedno, ono Sarajevo gdje je vazda bilo mezetluka i kolača, jer je svako malo bio neki Božić, Bajram, 1. maj ili Vaskrs. Tajming mi je bio dobar, jer mi je sjećanje na djetinjstvo, drugarstvo i prve ljubavi ostalo neuprljano.

Mislim se i gledam, čak i ovaj e-mail koji ti šaljem ilustracija je ko sam i kako se odnosim prema životu. Profesionalni uspjeh je posljedica pristupu radu, a ne cilj po sebi - što bi rek`o Gerard Depardieu – "Pitate me za moj posao? Pa ja ne radim, ja živim."

Znači, nije baš Taborijevo svako slovo sveto: Saša se nije rodio na Zapadu, nego na Ilidži. Išao je u naše škole, građevinske i druge, tjerali ga mama i tata da upiše Građevinu, a ne Akademiju, zaljubljivao se po Bosni i “okolo”, da bi taman u svitanje rata podmićivao čistačice kafom da ga ostave koji sat duže na Fakultetu, gdje je crtao i slikao k`o da neće biti sutrašnjeg dana.

Bilo je to, ipak, na našoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a ne na Građevini. Saša, uporno, svojeglavo čeljade, odatle je počeo "po svom" i tako nastavio čim ga je posljednji potpis u indexu "izbacio" u svijet.

Deset godina nakon početka rata nije se vraćao Sarajevu, ali je vizualno komunicirao kako ga je osjećao.

Saša kaže, kad smo počeli priču, da ga je radinost i svojeglavost napravila traženim dizajnerom.

Ovo je priča o talentu, upornosti, vještini i nepristajanju na plivanje samo nizvodno.

Mogao je početi i završiti kod istog "majstora", odnosno zadovoljiti se da je završio Akademiju. Nije. Čim je stigao u London, davne `91. pokucao je pravo na vrata žive legende dizajna Alana Fletchera iz Pentagrama, a on mu je, osim hrpe knjiga i savjeta, dao vezu sa Willyjem de Mayom, osnivačem i prvim predsjednikom ICOGRADE-a (naš čovjek koji je došao u London još davne 1940).

Willy ga je `usvojio` kao unuka i upoznao sa mnogim legendama dizajna u Londonu i svijetu poput Vignellia, Hitchinsa, Nicholasa Jenkinsa koji mu je i dao prvi posao.

Dizajner komandos

Mi nismo u bivšoj Jugoslaviji imali predmet vremenska prognoza, što je u UK-u vannastavna najomiljenija disciplina i tema, ali jesmo geografiju po kojoj je Ostrvo vazda bilo “pod vodom” (kišom). Valjda iz filmova sa Sherlockom Holmesom i onih mračnih stepeništa što se spuštaju u Themsu gdje uvijek neki leš zapljuskuje prljavu obalu.

Mislio sam da su nas samo kući istoriju učili naopako. Dodajem geografiju. Ne pada ovdje tako često kiša, ovdje fali svjetla. I fali “ono malo duše”.

Saša Vidaković mi kaže da ga je strašno zatekla, prije 6-7 godina, jedna prijateljica izjavom: “Mi smo ovdje u Londonu uvijek u mraku".

Ja to nisam primjećivao nekad sedmicama, nekad mjesecima. Radio sam. Bio sam zanesen energijom Londona koja neiscrpno stimuliše.

Šta je Saši donio ovakav rad?

"Imao sam sreću upoznati velike ljude - u dizajnu ali i šire - sreo sam Boba Geldofa na Kings Roadu, cugao sa Nikijem Laudom, večeru mi je kuhala Vanessa Redgrave itd. Sve to mi je davalo nevjerovatnu unutrašnju snagu, koja mi je strašno bila potrebna da nadopunim unutrašnji emocionalni i psihološki haos zbog onog našeg rata. Sjećam se, upravo ovaj kontrast je bio nevjerovatno surealan. Imati fantastična iskustva u centru svijeta, a istovremeno gledati preko TV-a kako su parkovi, po kojima sam trčao kao mali, razrovani granatama. Da ne pominjem druge slike. U stvari, da nije bilo dizajna i sporta (kao mahnit sam igrao tenis i basket sa rajom iz Sarajeva, Beograda, Splita) sigurno ne bih ostao sav svoj."

Uspio se ubaciti relativno brzo u prvi studio Nicka Jenkinsa, gdje je, između ostalog, radio identitet za Teniski savez Velike Britanije i time je ostvario san iz djetinjstva, gledao uživo legende tenisa na Wimbledonskoj travi - Navratilovu, Beckera, Edberga, Samprasa.

Pa, onda, Interbrand, gdje je radio na brandingu za Volvo i redizajnirao Camel brand, te Novo Nordisk, dansku farmaceutsku kuću. Prilikom jedne posjete Sarajevu, nedavno, na fasadi u Pofalićima je vidio 10 metara velikog bika kojeg je nacrtao za Novo Nordisk pet godina ranije.

Naravno, niko u gradu nije znao da je tu bila umiješana sarajevska ruka. U dizajnerskoj struci je kao i u Premier ligi - imaju agente koji dizajnerima uređuju transfere, plate i dobijaju super mjesta, ne samo u Londonu već i po svijetu. Jedino, izgleda, trebaš da imaš talent i iskustvo prvoligaša, ostalo je lako.

Radio je i kao kreativni direktor Landor Associatesa u Milanu i nakon 3-4 godine, vratio se u London i osnovao svoj studio SVI Design, koji se vrti evo već šest godina. Ne kaže kako dolazi do klijenata, ali radi za Harrods, Viktoriju Beckham, luksuzne jahte Azimut Benetti sve do maslinovog ulja sa Šolte, Sarajevo Green Design Weeka, Ivančića i sinova iz Srbije itd.

Tvorac Harrodsovog "rukopisa"

I otkud sada taj vlastiti studio? Ipak, to nema kapacitet velike agencije kao ranije.

"Možda nema, ali sada je sve u glavi. Studio sam zamislio kao komandnu jedinicu. Velike branding agencije, u kojima sam radio ranije, imaju armiju - mi smo mali, ali imamo 20 godina iskustva, talent i energiju - i možemo da osvajamo sve projekte. Samim tim, studio radi u raznim disciplinama i oblastima. Moji asistenti se vrlo brzo nauče da rade sve, ispočetka su malo dezorijentisani, ali ko se ne snađe, nažalost, nije dobar `komandos`."

Rečenica koju sam zapamtio bolje od ostalih koje smo izmijenili, jeste svakako ova:

"Sve zavisi gdje se vidiš, koliko visoko. Čega se bojiš?"

Dalje lamentira:

"Koliko si spreman živjeti svoj san? Kako možeš reći da ne ide, ako nisi ni pokušao. Mi smo dole prvaci priče, diploma i relativizacije svega i svačega.`Ma, šta će on, išao sa mnom u geodetsku. Tu na Malti.` Ovdje ti diploma takoreći ne treba. Samo portfolio. Izvoli, pokaži šta znaš. Baci šuplju."

Saša je prije rata dolazio u London dva ljeta i skupljao iskustva. Dolazio je u grad koji je bio i ostao glavni grad dizajna u svijetu, tako on tvrdi. Njegovi izleti do Milana su samo potvrdili da se treba vratiti u London. Kaže da mu je trebalo neko vrijeme da se odvikne od socijalističkog pristupa. Ovdje se dizajn izuzetno cijeni i priznaje.

Shodno tome se i dobro zarađuje. Mada se ne može sve gledati kroz novac i ne može se sve gledati kroz ljubav i predanost radu. Najbitniji je u svemu balans, duhovni, prirodni, ritam i energija koji dođu iz srca. Kad si to pokvario, pokvario si i zdravlje.

Saša je "dobra vijest", dobra vibracija. Pozitivan. Zna znanje, a ima srce. I sada još iskustvo najboljeg. Neke face poput Victorije Beckham nije samo brandirao nego im radi identitet, vizualno objedinjavanje svih komunikacija i njihovo pojednostavljenje do savršenstva. Kaže, ne možeš se jedan dan pojaviti u trenerci, a drugi u odijelu. Biraj. Sve mora biti u strogoj “liniji”:

"Moj studio je zamišljen da sam ja komandos, velike firme imaju armiju", kaže.

Kako, onda, veliki dozvoljavaju "upad komandosa", pitam ga?

"Velike i male firme su postale mnogo otvorenije u tom pristupu.

Samo ako demonstriraš da znaš i da umiješ. Kao, naprimjer, za ogromnu farmaceutsku kuću koja proizvodi insulin NovoNordisc. Ili Camel cigarette, čitav posao oko toga. Međutim, jedno drugo prestiže, dolaze manji, pa opet veći, dobra priča ide od usta do usta."

Da li se osjeća kriza?

Naravno, kaže! Dosta velikih agencija je stesalo više od pola zaposlenih. Ne može više kao što je bilo prije. Sve što je bilo na staklenim nogama polomljeno je.

Izvor: Al Jazeera Balkans

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti