Ličnosti / PRIVREDA I POLITIKA

Senad Hadžifejzović - Idemo u Evropu prije države

Face TV je prva privatna TV stanica u svijetu, koja je postala član svjetske porodice Euronews. Nama članstvo u Euronewsu donosi i veliku obavezu, ali najvažnije je da ostajemo bosanska i regionalna televizija, a postanemo evropska i svjetska, kaže njen osnivač i vlasnik.

25.01.2013. 11:10 Izvor: / eKapija.ba

1. Od malih nogu ste u novinarstvu. Već u 12. godini beogradski dnevni list Borba objavljuje Vaš rad kao rad najboljeg mladog autora. Kada ste osjetili poriv za istraživanjem i novinarstvom?

U toj istoj godini, peti razred osnovne škole, moj nastavnik srpskohrvatskog jezika Marko Marković, koji je po vokaciji bio novinar, često nam je u nastavni program (pretpostavljam na svoju ruku, mimo plana) ubacivao lekcije iz novinarstva. Ne znam zašto je to činio, nama je to bilo čudno, možda je među nama tražio nekoga, nešto. Dobro se sjećam tog časa kada sam osjetio poriv, dao nam je zadatak da napravimo vijest, izmislimo ili prepričamo, ali da obavezno odgovorimo na pet osnovnih pitanja: ko, šta, gdje, kada, zašto. Napisao sam to iz prve, bilo mi je lako i zanimljivo. Te godine nam je dao zadatak da napišemo članak na temu „Kako sam doživio našu pobjedu nad Špancima“ (Jugoslavija je u fudbalu u važnoj utakmici pobijedila Španiju) i ja sam to isto tako, iz prve napisao. On je to poslao na jugoslovenski konkurs, novine su objavile i evo me. U isto vrijeme sam počeo voditi i školske programe, predstave, recitovao sam. Imao sam vrlo krupan, dubok, jak glas, da se čovjek prepadne kada me čuje (a i prepadali su se), kada mu dijete od 12 godina progovori gromko, ko iz bureta. Taj glas je bio neka čudna mutacija (i ja bih se sam sebe prepao kada bih progovorio), mogao sam da se igram s njim i igrao sam se - govorio iz grla i trbuha. Curice su padale na taj glas. Dakle, idealan za voditelja. Sada su mi cigare utanjile taj dar. Tako, sve je počelo odjednom, i pisanje i vođenje programa... odmah sam znao da ću biti to što jesam.

2.  Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen, vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći, ovo je već rat! Rat protiv nedužnih, rat protiv naše djece i rat protiv svih nas.“ riječi su s kojima ste 02. aprila 1992. započeli Dnevnik tadašnje Televizije Sarajevo, a 2. maja uživo prenosili otmicu predsjednika Alije Izetbegovića. Danas kada se osvrnete, šta mislite kakav bi bio slijed događaja da nije bilo tog televizijskog prenosa?

Rat je bio počeo, samo to jedna strana nije htjela reći, a druga nije vjerovala. Ja sam samo objavio istinu, informaciju, vijest zasnovanu na barem 150 svjedočenja ljudi iz Bijeljine i Zvornika, koji su prvi otvoreno napadnuti. Vrlo je važno da su većina tih ljudi bili Srbi, mada ih tada nismo tako razvrstavali, što znači da ni obični građani srpske nacionalnosti nisu znali šta dolazi. Drugi maj je druga priča, siguran sam i danas da bi predsjednik Izetbegović bio ubijen da se sticajem nevjerovatnih okolnosti nije uključio uživo u tv program. Vjerovatno bi bio ubijen i komandant srpske vojske, general Kukanjac. Ta dva ubistva na dvije strane odgovarala bi mnogim. U tom danu i toj noći bilo je toliko toga dramatičnog, nevjerovatnog, da ni danas ne mogu da se načudim tolikim stvarima, niti vjerujem da je sve slučajnost. Sudbina je to. Možete zamisliti taj splet okolnosti da predsjednika države kidnapuje moj komandant iz vojske, general Đurđevac, a baš sam ja u studiju te noći, a nisam trebao biti dežurni?! General Đurđevac je bio opak oficir, sav sačinjen od vojničke strasti, pravila, strogoće. Meni je u vojsci bio komandant, baš u toj kasarni u koju je zatvoren predsjednik države. Ja sam i u armiji  bio novinar, radio sam za list „Narodni borac“ i pisao mnogo tekstova o tadašnjem pukovniku Đurđevcu. Mnogi kažu da je zbog tih tekstova i postao general. On koji nikada nikoga nije pomilovao ipak je pokazivao blagonaklonost prema meni, ne toliko u toku vojnog roka, ali nakon vojske sav je bio ponosan sto sam napravio karijeru, što sam bio njegov vojnik. Dakle, dobro sam ga znao i te noći drugog maja znao sam da plešem na žici - general će izvršiti svaku naredbu koja mu se da, a samo on može spriječiti horor. Shvatio je moje poruke. Sada znam da je pukovnik Gagović, koji je bio s njim te noći, stalno govorio da ne može spriječiti neke ljude koji hoće predsjednikovu glavu.

3. Kompilacija razgovora koje ste vodili u programima uživo s ključnim akterima rata od  1992. do 1995.  objavljena je u Vašoj knjizi „Rat uživo“ na bosanskom i engleskom jeziku. Zašto se knjiga ne nalazi u slobodnoj prodaji?

Štampao sam knjigu prije 10 godina o svom trošku, podigao kredit, skupio nešto malo novca od sponzora i objavio je. Htio sam da prihod od knjige bude uplaćen djeci iz Srebrenice koja su u ratu ostala bez oba roditelja. Kada sam je nudio izdavačima, tražio sam da osim mog honorara i oni uplate dio svojih prihoda toj djeci. Nijedan nije htio ni da čuje! Niko! Jedan mi je čak opsovao tu djecu Srebrenice. Onda sam je sam objavio, iako o izdavaštvu nisam imao pojma. Nisam dao da se knjiga prodaje po knjižarama, nisam dao da na njoj iko profitira, već sam sjeo u auto, obišao 14 zemalja i lično prodavao knjigu. Osnovao sam fondaciju „Djeca Srebrenice“ i uplaćivao novac od knjige za školovanje djece. Knjiga je bila samo povod da ljude zamolim da sami uplaćuju novac na račun Fondacije (direktno, mimo mene, bez ikakvih posrednika). Danas, hvala Bogu, imamo školovane pravnike, ljekare, farmaceute, ekonomiste, a bili su djeca koja nisu imala nikakvu šansu da se školuju. To je uspjeh mog života.

4. Centralni Dnevnik (CD) po svom konceptu nije klasičan dnevnik jer ujedinjuje elemente istraživačkog novinarstva, talk showa i interakcije sa gledaocima, koji mogu glasati i iznositi svoje stavove, što ga čini jednom od najgledanijih informativnih emisija u Bosni i Hercegovini. Što Vas potiče da nekoga pozovete u CD i koliko dugo treba da se pripremi i uradi kvalitetan, objektivan intervju?

Od mog prvog Dnevnika u oktobru 1990. godine, ja sam „istumbao“ klasični koncept Dnevnika, shemu socijalističke prezentacije vijesti, hladnog, službenog saopćavanja da je sve dobro ili loše, a voditelj uvijek mora biti isti, smiren, bez greške, emocije, komentara. I dan danas stalno mijenjam koncept, ni jedna emisija nema isti red, svaka za sebe je na neki način originalna. “Koncept“ prati stvarnost: kakva je stvarnost takav je CD, takav sam ja, takvi su prilozi. I goste bira stvarnost. Ne težim ekskluzivi, čak i kada smo imali najekskluzivnije goste, nisam ih najavljivao tom pompeznom riječju. Ipak u posljednje vrijeme koristim tu riječ, nažalost, ima mnogo ljudi kojima samo tako možeš skrenuti pažnju da je gost vrijedan. Mi nekako kao društvo postajemo sve gluplji, moraš ponekad viknuti kao prodavač novina na trgu. „Halo, ovo je rijetko što gledaš, pogledaj za svoje dobro, hej gledaj vamo“. Što se tiče priprema za intrevju, često to ništa ne znači, uzalud bačeno vrijeme i trud, razgovor u pravilu ode drugim tokom od planiranog. Ja gotovo nikada ne pogledam u papir sa temama, u najvažnijim intervjuima nisam ni imao nikakav papir. Zašto? Zato što sam uporan u svom poimanju novinarstva, ja moram da otvorim sagovornika i tako otvorenog ga ponudim gledaocu na analizu, posmatranje. Za to mi ne trebaju pitanja, nije intervju zbog mene, već sam ja u intervjuu zbog gledaoca. Kada bih ja koristio svoje iskustvo u „ubijanju“ sagovornika, vjerujte da bi to bilo vrlo slično onome što je Tesla radio ljudima kada im je kroz tijelo puštao struju. Dakle „spržio“ bih sagovornika, podigao mu kosu na glavi ili bar istraumirao. Ali, osim što mislim da mi to nije posao, ima i još nešto: ja više ne bih imao sagovornika. Da, mi smo društvo u kojem lideri, javni radnici, političari, ne žele doći u emisiju ako ih „drmaš strujom“. Ja sagovornika udaram samo ako neće da odgovori. Čim odgovori ja se povlačim. Udaram ga opet samo ako petlja, ne govori istinu. Ličan sam samo ako je on ličan. Da živim i radim u zemlji u kojoj su sagovornici spremni na otvoren, žestok, direktan razgovor i spremni opet doći u emisiju-ring, bio bih izumitelj emisije Hard talk.

5. Osnivali ste televizijsku kuću Face TV kao neovisan medij bez političkog utjecaja i utjecaja interesnih grupa. Što Vas je navelo na ovaj skupi i zahtjevni projekt, prvi u BiH emitujući HD kanal?

Šta sam drugo mogao da radim osim da otvorim svoju TV kuću? Ne govorim o tome, ali svi znaju: zbog politike sam 22 godine pod suspenzijama, kaznama, pritiscima, dobijam otkaze. Kad sam već ušao u projekat, onda on mora biti po svjetskim standardima, najmoderniji, u HD-u, a ne kao državna televizija čija je slika kao VHS. Lični motiv mi je, neskromno govoreći, vrlo rijedak: hoću da naučim novu generaciju novinara šta je to sloboda. Hoću da im dam slobodu. Da im je poklonim. Ko danas daje slobodu u poslu i ko danas mlade ljude uopšte uči nečemu, ko danas nesebično daje svoje znanje mladima?  Niko. Ja hoću. Ćeif mi. Nisam imao novca kada sam krenuo u projekat, dva-tri sitna kredita i desetak ljudi spremnih na sve. Nema para ni sada i zadugo ih neće biti, a i ono što zaradimo vraćamo u projekat i kredite. Ja sam svoju ličnu slobodu, vrijeme, rahatluk, energiju, znanje potpuno žrtvovao ovom projektu. To ne rade pametni ljudi. To rade ljudi koji imaju ideale.

6. Face TV je fokusirana na zapošljavanje mladih kadrova. Smatrate li da je idealan recept za uspješno novinarstvo kreativnost i inovativnost mladih uz iskustvo starijih kolega?

Šta sam trebao, okupiti ljude koji rade na drugim tv stanicama i biti isti kao i sve ostale tv stanice? Ja cijeli život pravim nove ljude, školujem, učim mlade. Kako sam rano počeo ovaj posao, često sam učio i starije od sebe. Da, mladi ljudi iza kojih stoje iskusni novinari (Nina Škrijelj Koljenović, Asim Bešlija...) su Face TV. Neki od njih će otići na druge tv stanice, neki su već otišli i tako jednog dana na svim tv stanicama svi ljudi će biti sa Face TV. Sve televizije će jednog dana postati Face TV. Mi smo fabrika u kojoj se prave novinari. Svaki je original. Filigran. Ručni rad. Made by Face TV.

7. Nudite mnoge specijalne emisije za SAD,  Kanadu, Australiju, Evropu i Tursku, njegujući dobre odnose sa dijasporom. Na koji način dijaspora može pomoći u promociji Face TV-a, a ujedno i BiH u svijetu?

Ja volim i poštujem našu dijasporu. Ja ih nisam zaboravio i ja ih najbolje razumijem. Iskreno, ja sam od dijaspore očekivao direktnu pomoć. Da pitaju šta treba. Ali razumijem, svi imamo probleme i zašto bi nekoga od njih zanimali moji ideali o slobodi, nezavisnosti, pa i Bosni. Uprkos svemu, mi pripremamo specijalni program za Bosance u svijetu. I to je ideal.

8. Sigurno Vam predstavlja veliku čast i priznanje da se Face TV nedavno pridružila Euronews mreži koja se sastoji od nacionalnih, a ne privatnih TV stanica. Face TV je jedina privatna TV kuća koja je postala njihov član, što uvećava značaj ovog dostignuća. Što to donosi Face TV?

To je čast koju ovdje malo ko može shvatiti. To znači da si ušao u Evropu prije države. Prva privatna TV stanica u svijetu, koja je postala član svjetske porodice Euronews. To neki pohvale, neki ne kontaju, neki popizde, ali mi odosmo u Evropu tj. Evropa nas je pozvala i primila. Nama članstvo u Euronewsu donosi i veliku obavezu. Moramo biti na nivou Euronewsa po svim standardima, ali najvažnije je da ostajemo bosanska i regionalna televizija, a postanemo evropska i svjetska.

9. Prenosima na 11 različitih jezika (arapski, engleski, francuski, njemački, talijanski, perzijski, portugalski, ruski, španski, turski i ukrajinski) u više od 25 zemalja svijeta Euronews je nesumljivo broj 1 internacionalni informativni kanal u Evropi. Hoće li uvesti i 12. jezik, odnosno hoće li emitirati i na bosanskom jeziku?

Uvest ćemo četiri jezika odjednom. Bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski. Jel to jedan jezik? Za mene jeste. Da li svaki narod ima pravo da ga zove svojim imenom, ima. Dakle to je jedan jezik, a ustvari su četiri. Ok, ima da svako govori na svom jeziku, a da se lijepo, lepo, ljepo razumijemo i razumemo.

10. Radili ste mnogo intervjua sa različitim profilima ljudi. Možete li izdvojiti neki intervju, osobu ili pak događaj koji Vas se dojmio?

Svaki intervju me dojmi. Nakon svakog, dugo i intenzivno razmišljam o toj osobi. Naravno i prije intrevjua, pa onda upoređujem moje stavove (pa i predrasude) s iskustvom nakon intervjua. Otkrijem svašta, da je političar koji se trese pred kamerama, sav skroman, gotovo jadan, ustvari opasan igrač, lukav, spletkaroš. Veliki igrači, lideri, predsjednici nekih država (a i entiteta) imaju stav, a suštinski se lako otvore. Sami odgovore i na nepostavljena pitanja (znaju da dolaze), na neki način izražavaju poštovanje prema meni - tako svjesno ili ne omekšavaju moje „napade“. To su mangupi, ali su karakterniji od ovih koji izigravaju jadnike. Nažalost, naše nacionalno podijeljeno društvo očekuje uvijek dva efekta intervjua: ili da „ubiješ“ sagovornika ili da budeš fin s njim. Da ga ubiješ jer nije njegov, da budeš fin ako je njegov. Ja volim da razgovaram s pametnim, pismenim, mudrim ljudima, ali nažalost danas takvi nisu atraktivni gledaocima. Oni hoće krv, a ne mudrost.

Napomena: Intervju možete pročitati u 7. broju Face ToFace Magazina

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti