Ličnosti

/ KULTURA I SPORT

Vivienne Parry: Bojim se za put kojim današnje novinarstvo ide

Ona je novinarka, publicistkinja, filmska radnica, naučnica, profesorica i šta još ne. U vrijeme kad se u novinarstvu trebalo mnogo dokazivati ona je radila na najvećoj svjetskoj televizijskoj kući BBC-u.

20.01.2014. 13:27 / Izvor: Novo vrijeme

Našu sagovornicu teško je pozicionirati u kontekst nekog zanimanja. Naime, ona je novinarka, publicistkinja, filmska radnica, naučnica, profesorica i šta još ne. U vrijeme kad se u novinarstvu trebalo mnogo dokazivati ona je radila na najvećoj svjetskoj televizijskoj kući BBC-u. Bila je voditeljica šoua "Tomorrow’s World", koji je nekoliko godina uzastopno proglašavan najpopularnijom televizijskom emisijom u Evropi. Radi na radiju. Njena radioemisija "Am I normal?" najnagrađivanija je radioemisija u Velikoj Britaniji. O tome koliko je njen rad poznat i priznat govori i činjenica da piše za svjetski poznate magazine kao što su "Times", "Guardian", "Mail on Sunday" i drugi. Njena najnovija knjiga "The Truth about Hormones" bila je među nekoliko najboljih u izboru za najbolju knjigu u Velikoj Britaniji. Prevedena je na deset svjetskih jezika. O njenim uspjesima, razmišljanjima, novinarstvu kao i mišljenju o Bosni i Hercegovini čitajte u nastavku.

Uvažena Viviene, kad smo prošle sedmice s Vašom agenticom dogovarali intervju, Vi ste se pripremali za samit G8. Tačnije, bili ste domaćin i moderator samita?

Da, bila sam domaćin i modelirala sam G8, samit o demenciji. To je bolest koja u posljednje vrijeme uzima sve više maha. Za neko vrijeme može postati veoma opasna za cijeli svijet. Na samitu su bili premijeri država, visoke delegacije iz svih G8-zemalja, zatim eksperti iz cijelog svijeta. Bilo je nevjerovatno okupiti ljude takvih kalibara na jednom mjestu i s temom kao što je ova.

Jeste li zadovoljni rezultatima samita?

Svakako, rezultati su veoma dobri. Političari ali ni drugi ljudi nisu obraćali dovoljno pažnje na ovu bolest. Naprimjer, David Cameron, premijer Velike Britanije, prije samita je svoja osjećanja o ovoj bolesti podijelio na svom Twitter-profilu. To je veoma dobro, jer svemu daje drugu dimenziju. Znate, tako je s bolestima. Nekad nije dovoljna samo nauka, nego vam treba i politička volja da se to riješi.

Vaša karijera je prilično impresivna. Čitajući biografiju, uočio sam da ste u toku svog dosadašnjeg angažmana uradili mnogo. Radili ste na najvećim svjetskim medijima. Najpopularniji mediji su Vam i danas naklonjeni. U bilo kojem polju da ste djelovali, nagrađivani ste. Kako onda, ako u obzir uzmemo sve navedeno, definirati Vas i Vaš rad?

- Ja sam spisateljica i publicistkinja. Ono što me čini sretnom jeste činjenica da sam u sebe udahnula dio onoga što radim. To mi daje mogućnost da u svom poslu srećem razne ljude. Volim slušati i podijeliti priče ljudi. Suštinski, te priče i to što radim ujedinjuje dvije najvažnije stvari u mom životu, to su novinarstvo i nauka. A da bih mogla raditi oboje, moram imati pokretačku snagu. Moja pokretačka snaga je radoznalost.

Dakle, ne želite istaći nešto što bi Vas odredilo u nekom profesionalnom smislu, odnosno, nešto što bi Vas profesionalno ograničilo na neko zanimanje?

- Teško mi je sebe profesionalno definirati. Izvinjavam se, ali ne znam kako da Vam odgovorim na to za mene isuviše teško pitanje. Držim se svog pravca, ali mijenjam tačke gledišta u zavisnosti od onog što radim. Nekad sam više u filmu, nekad sam više u novinarstvu, nekad u nečem trećem. Ali, mislim da je to što sam novinarka nešto što je u mojoj krvi. Druga stvar koja mi je podjednako važna jeste nauka.

Djelujete u prilično velikom broju medija. Prisutni ste u printanim i elektronskim medijima. To inače nije česta pojava?

- Ja sam neobična novinarka. Pokrivam više područja i medija. Pišem za časopise koji se bave naukom, kolumnistkinja sam u nekim, pokušavam biti sveprisutna. Ali, za sve to što radim smatram da je iz znatiželje. Dakle, radim u želji za pronalaskom dobrih priča. One ne moraju biti određena tema, samo da su dobre. To mogu biti priče o nauci, medicini ili priče o običnim ljudima. A kad ih otkrijem, onda tragam, idem do njih i radim priču o njima.

Počeli ste se baviti novinarstvom u vrijeme kad je to bilo prilično cijenjeno zanimanje. Možete li nam napraviti usporedbu nekadašnjeg i današnjeg novinarstva. Postoje li neke dramatične promjene?

- Današnje novinarstvo je mnogo drukčije od novinarstva kad sam počinjala. Tada su novine bile bolje pozicionirane, imale su jača uporišta. Kad sam počela raditi na televiziji, imali smo tim od sedam ili osam ljudi. Danas ste sretni ako imate dvije osobe po zadatku. To je ono što je dramatično promijenjeno. Tako je i s radijem, kao i ostalim medijima. Druga značajna promjena jeste put kojim novinarstvo ide. To kažem jer se danas ovaj posao radi 24 sata dnevno i gotovo sve je online. Da budem iskrena, brine me kvalitet današnjeg novinarstva. Da biste radili ovaj posao, morate znati barem osnovne stvari. Morate biti u trci s vremenom. Mislim da su osobine novinarstva koje su ga nekad krasile danas izgubljene, barem kad je riječ o Velikoj Britaniji. No, tako je i u Bosni i svugdje u svijetu. Ogroman je broj ljudi koji žele biti novinari. Postoji mnogo mladih koji dolaze s univerziteta, koji su talentirani, ali im nije baš lahko ući u taj svijet. Često rade ili besplatno, ili za vrlo niske plaće. Ponovno kažem, tako je svugdje u svijetu, a sigurna sam da je isto i u Bosni. Dakle, ne ulazite u novinarstvo s ciljem da se obogatite, to je nemoguće.

Zaista je tako i u Bosni i Hercegovini. No, želim Vas pitati, je li i danas dobra vijest loša vijest i obrnuto?

- Da, naravno, jer je to oduvijek tako. Ako pogledate unatrag, vidjet ćete šta je to što je nekad prodavalo novine. Loše vijesti.

Novinarstvo i nauka su u nekom smislu prilično komplementarni. Kako Vi spajate ova dva zanimanja? Je li jedno od njih prevashodno Vaše obrazovanje?

- Ja sam diplomirala imunologiju i genetiku. Medicinske nauke su me oduvijek zanimale. Od djetinjstva sam zainteresirana za nauku. Ali to je bio vrlo trnovit put. Tokom školovanja sam, moram priznati, bila loša naučnica. Uništila sam više opreme od bilo koga drugog tad. Čak su mi govorili da se odmaknem i da ne radim više ništa.

Zanimljivo. No, kako je moguće da ste nakon toga nagrađeni toliko puta? Toliko uspjeha na polju nauke čini nezamislivim takva dešavanja u prošlosti?

- Odustala sam kad su mi rekli da se maknem, ali se nisam predala. Ono što sam voljela jeste mogućnost da ljudima pojašnjavam nauku. Jedno od najvećih zadovoljstava je to što sam uvijek uzimala nešto veoma komplicirano i trudila se raditi na pojašnjenju toga. Nekad to nisam razumjela, ali to je nagrada.

Da se vratimo na korelaciju nauke i novinarsta? Vrlo kratko, gdje je spoj?

- A, da. To su vrlo bliska polja. I u jednom i u drugom poslu sve se svodi na istraživanje.

Kad je riječ o istraživanju, trenutno ste veoma aktivni oko istraživanja koja se vežu za demenciju? Uspjeli ste okupiti i samit zemalja G8.

- Bilo je neobično imati G8-samit o demenciji. Nije to bila priča samo o običnim ljudima nego i o vladama ovih država. Oni su shvatili da će cijena koju treba platiti, ukoliko se nastavi s minoriziranjem bolesti demencije, biti velika. To je vremenska bomba i nešto što su oni prije ovog samita ignorirali. Ali sad su se morali suočiti s rastom te bolesti. Smatram da je razlog za to bio to što smo skupili takve ljude na jednom mjestu. Tu su bili doktori, inžinjeri, oni koji donose odluke, ljudi iz različitih polja u različitim dijelovima svijeta. Okupili smo mnogo ljudi, a onda kad to učinite, pustite ih da razgovaraju. I kao rezultat svega imate najmanje dvadeset pet dobrih ideja. Važno je da su shvatili da su svi na istom brodu. Ovi ljudi su sad snažno predani saradnji glede ove bolesti. Čak 70 posto ljudi koji imaju dijabetes mogu dobiti ovu bolest. Zar to nije dovoljno opasno? No, sve to ide natrag do priče o prevenciji.

To je očigledno velik problem. Zašto se onda tako rijetko spominje?

- Morate imati političku volju ako imate cilj da dobijete bilo šta. Uzmimo za primjer HIV. Ta bolest je prije trideset godina bila prisutna u malim omjerima. A danas bi, da nije bilo političke volje da se to pitanje rješava, bila mnogo raširenija. Svakako, naučni trenutak za HIV odavno je tu, ali za demenciju nije. No, optimistična sam jer smo na vrijeme krenuli s prevencijom. Za trideset godina možda nećemo imati lijek za ovu bolest, ali ćemo znati kako zaustaviti njeno širenje.

Spomenuli ste politiku i političku volju. Šta mislite o političarima?

- Ne vjerujem da na svijetu postoji gori posao. Za mene, lični integritet je sve. A ako želite biti političar, onda morate porušiti svoj integritet. Budućnost u tom poslu je neizvjesna.

Da, ali nije samo budućnost neizvjesna. Vi biste to morali znati jer ste nekad, u tehnološkom smislu, “predviđaliˮ budućnost. Bili ste urednica i voditeljica nekad planetarno popularnog šoua “Tomorrow’s Worldˮ. Šta se desilo s tim predviđanjima?

- Vidite, tehnologija se stalno razvija. “Tomorrow’s Worldˮ je bio ikona BBC-a tih godina. A to je bilo davno, prije 30 godina. Predviđali smo mnoge stvari, ali veoma loše. Naprimjer, predviđali smo za pet godina unaprijed. Kadgod smo rekli da ćemo imati nešto za pet godina znali ste da smo lagali. Prije trideset godina rekli smo da će za pet godina električna auta biti svuda oko nas, a još nemamo takve automobile. Nije lahko predvidjeti budućnost. Sjećam se da smo nekad sjedili u studiju i razgovarali o kamerama na mobilnim telefonima. Pitali smo se ko bi uopće ikad htio uslikati nešto telefonom. Mislili smo da to niko neće htjeti. Nekad se stvari dese bez razloga, tako da je teško predvidjeti nešto.

Ono što je posebno zanimljivo u Vašoj biografiji jeste vaše prijateljstvo s princezom Dajanom. Prije nekoliko dana u javnosti su se pojavile nove informacije o njenoj smrti.

- Da, bile smo bliske, radile smo zajedno dvanaest godina. Istina, informacije koje ste spomenuli su ponovno u javnosti, međutim, ja sam potpuno sigurna da je princeza poginula u nesreći. Auto je vozio pijan čovjek i on je izazvao nesreću. Kad neko poznato lice kao što je princeza Dajana umre u tako “glupojˮ nesreći, ljudi ne vjeruju da je to mogla biti samo nesreća. Ali to jeste bila samo nesreća. Mislim da će uvijek biti ljudi koji izlaze u javnost s teorijama zavjere. Riječ je više o novcu, nego o pravoj istini o njenoj smrti.

Postoji li neki poseban trenutak koji biste istakli kad ste u pitanju Vi, princeza Dajana i Bosna i Hercegovina? Jeste li spominjali nešto u tom kontekstu?

- Da, jesmo. Tematika je bila rat u vašoj zemlji. Princeza je govorila da je stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini naprosto užasavaju. Razgovarale smo o tome. Znate, za nas je bilo potpuno nevjerovatno čuti i gledati sve to. Ja sam imala sreću da su tad u Londonu blizu mene živjela tri Bosanca. Čuti njihova iskustva bio je pravi horor. Užasno je. Ja sam, naprimjer, putovala u Siriju prije nego što je izbio konflikt. Tamo sam srela obične ljude. A kad rat krene, on uništi sve. Utječe na živote ljudi. Onda ne možete osjetiti ništa osim ekstremno jakih simpatija za narod koji je žrtva rata. To što se vama desilo, to nije bila greška naroda.

Mi kao medij pokušavamo graditi pozitivnu sliku Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu Vas želim pitati o Vašim impresijama o našoj zemlji?

- Sjećam se da sam imala mnogo studenata iz Bosne. Jedna od stvari koje sam radila jeste da ih okupim i pružim im priliku za rad. Vidjela sam da su studenti iz BiH veoma inteligentni. Bilo mi je neobično kad u nekim od svojih aktivnosti nisam imala ljude iz BiH. Oni su vrlo pametni naučnici. Vidjela sam da dolaze i da se mnogo trude da se razviju. Neki su se nakon školovanja vratili u matičnu zemlju. Dakle, ja mislim da u Bosni ima mnogo pametnih i dobrih ljudi. Vaši studenti ovdje su također veoma dobri.

BIOGRAFIJA:

Viviene Parry jedna je od najpoznatijih britanskih novinarki. Rođena je 4. juna 1956. godine u Portsmouthu, Engleska. Osim novinarstva bavi se naukom, filmom te javnim i društvenim radom. Bila je bliska saradnica i prijateljica princeze Dajane. Dobila je nagradu za najbolju "slobodnu" novinarku, a nekoliko puta je proglašavana novinarkom godine u svojoj zemlji. Usko je povezana s vladom Velike Britanije, a do sada je obavljala nekoliko veoma važnih saradničkih funkcija. Trenutno obavlja funkciju zamjenice predsjedavajuće UCL-a (University College London) koji je po kvalitetu na četvrtom mjestu u svijetu. Živi i radi u Londonu.

 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti