Pauza / INOVACIJE I TEHNOLOGIJE

Može li fikcija osposobiti vještačku inteligenciju da saosjeća?

16.05.2020. 12:08 / Izvor: Agencije

Pripovijedanje nam usađuje društvene vrijednosti i način na koji shvatamo i doživljavamo sami sebe, ali i svijet koji nas okružuje.

Kada nam neko ispriča sjajnu priču, mi to odmah osjetimo, prođu nas trnci, naježimo se. Priprovijedanje, takođe, njeguje i empatiju.

Činjenica koja se odnosi na milion ljudi ne nalazi put do našeg uma ili srca, a ljudi često ne pamte ovakve vrste informacija.

Međutim, priča o jednoj osobi, njeno lice, pojava, i narativ koji se može poistovijetiti sa milionima ljudi, čovječanstvo u podacima, to je način na koji mi razumijemo i osjećamo da je neophodno da aktivno učestvujemo u svijetu u kom živimo.

I dok sve više zadataka, uspomena i odgovornosti prenosimo na naše pametne uređaje, možda ćemo baš na njih morati da se oslonimo kako bi nas podsjetili ko smo mi zapravo.

Kao što vještačka inteligencija može u sebi sadržati hiljade medicinskih časopisa, jedan doktor svemu tome nema pristup na način na koji je ima vještačka inteligencija, a koja bi mu pomogla da dijagnostikuje bolest i liječi pacijente.

Vještačka inteligencija može nam pomoći da budemo saosjećajniji i povezaniji sa ljudima koji nas okružuju, da usvojimo i odnjegujemo hrabrost Arundati Roj, promišljenost Virdžinije Vulf, hrabrost Ane Frank ili mudrost Toni Morison.

Ljudi imaju ograničene kapacitete za čitanje sjajnih književnih djela, dok naše inteligentne mašine nemaju tu vrstu limitiranosti.

Vještačka inteligencija mogla bi da postane digitalna biblioteka svih dosadašnjih svjetskih znanja, a svi bismo imali članske kartice.


Istraživači sa Tehnološkog instituta u Džordžiji Mark Ridl i Brent Herison već neko vrijeme eksperimentišu sa sistemom koji oni zovu Quixote (Kihot) kako bi robotima kroz priče usadili i naučili ih kako da "usklađuju vrijednosti".

Ovu ideju su zasnovali na konceptu da i ljudi o svojim društvenim odgovornostima i društveno prihvatljivom ponašanju uče kroz čitanje priča.

Dajući vještačkoj inteligenciji instrukcije za važne moralne pouke iz priča kroz "obrnuto programiranje", vještačka inteligencija može mnogo bliže uskladiti svoje ciljeve sa ljudskim vrijednostima i zbog tih svojih postupaka može biti proporcionalno nagrađena.

Ova vrsta inovativnog naučnog istraživanja sada je izuzetno važna.

Danas većina nas u gotovo svakom trenutku uz sebe ima i svoj telefon.

Procjenjuje se da će pet i po milijardi ljudi do 2022. godine posjedovati mobilni uređaj.

I dok se ispitivanja i dalje sprovode, istraživanje koje su 2011. godine sproveli studenti jednog američkog koledža navodi nas na zaključak da je njegovanje i izražavanje empatije sve manje zbog velikog udjela digitalnog svijeta u našim životima.

Što više virtuelnih interakcija, čini se da su manje mogućnosti da se "praktično" povežemo sa emocijama, koliko svojim, toliko i tuđim.

Narcizam je u digitalnom dobu u velikom porastu. Druga istraživanja potvrđuju da je veća vjerovatnoća da ćemo oponašati i favorizovati ono čemu smo neprestano izloženi.

Ova tvrdnja može pojasniti zašto su rukovodioci u Silikonskoj dolini svojoj djeci zabranili korištenje svih onih platformi koje su napravili, a na kojima oni zarađuju milijarde dolara.

Ukoliko digitalna zavisnost umanjuje emocionalnu inteligenciju naše djece, kako onda mi možemo zajedno sa njima da njegujemo dobrotu, saosjećajnost, društvene vještine, poštenje i svijest da su građani ovog svijeta, sve one vrline koje će nam biti neophodne za budućnost?

Da li vještačka inteligencija koja je sastavni dio naših života može da nam pomogne da pronađemo put jedni prema drugima?

Odgovore na pitanje da li je moguće programirati nešto nalik na empatiju u naše inteligentne mašine možda nećemo morati dugo da čekamo.

Ono što se nekada činilo kao velika prepreka za unaprijeđenje sposobnosti vještačke inteligencije, njena tendencija da "stalno zaboravlja", sada se odmah rješava.

Kompjuterski naučnici u Google DeepMindu razvijaju vještačku inteligenciju koja može da pamti. A ukoliko vještačka inteligencija može da "sakuplja" sjećanja, baš kao što su i ljudi kroz evoluciju uspjeli, ali sa daleko većom tačnošću i preciznošću, u budućnosti bi trebalo da budemo saveznici koji će sagraditi biblioteku čitavog svjetskog znanja.

Osnivač Googlovog DeepMinda, stručnjak za vještačku inteligenciju i programer video igara, Demis Hasabis vjeruje da ključ za vještačku inteligenciju leži u povezivanju vještačke inteligencije i neurologije.

Znanja o funkcionisanju mozga pomoći će poznavanju vještačke inteligencije, a doprinjet će i razvoju osobina kao što je intuicija. Zauzvrat, vještačka inteligencija pomoći će nam da bolje razumijemo ko smo.

Kognitivni naučnik Geri Markus slično razmišlja, a njegova ideja je da je proučavanje dječjeg kognitivnog razvoja ključ ka unaprijeđivanju mašina koje su sposobne da uče.

Iako je to teško ostvariti, za ovakav cilj neophodna je komunikacija i prenošenje ideja između različitih polja istraživanja i disciplina.

A kada smo kod snage ljudskog intelekta, naš izvaredni mentalni dar kognitivnog putovanja "kroz vrijeme", prelaženje iz sadašnjosti u prošlost i u budućnost, srž je civilizacije kojoj pripadamo.

Naučnici su ustanovili da naše moždano putovanje kroz vrijeme može biti povezano sa razvojem jezičkih sposobnosti, kao i sa razumijevanjem drugih osoba – dakle, sa našom teorijom uma.

Kognitivna neurologija takođe je došla do saznanja da je naše lutanje kroz misli veoma važno za našu sposobnost da "šetamo" kroz prošlost ili da razmišljamo o budućnosti.

Drugi naučnici idu dalje tvrdeći da su kognitivno putovanje kroz vrijeme i naša sposobnost poimanja budućnosti najvažnije komponente ljudske inteligencije. Neki se ne slažu, navodeći kao primjer životinje koje, takođe, imaju sposobnost mentalnog putovanja, iako je taj opseg mnogo manje prefinjen. U svakom slučaju, pripovijedanje je možda najvažnija ljudska "tehnologija".

U našim mislima, mi možemo da gradimo svjetove i da zamišljamo druge univerzume, možemo da otputujemo u daleku prošlost i da "premotamo traku" sve do kraja svijeta.

Sjećamo se davnih boli i sanjamo o trijumfima u budućnosti. Ova sposobnost nam omogućava da na osnovu obrazaca iz prošlosti predvidimo buduće događaje, baš kao što su to činili mnogi veliki pisci koji su stvarali djela o putovanju kroz vrijeme i koji su pisali o tehnološkim mogućnostima koje su se kasnije i ostvarile.
 



Vještačka inteligencija, sa svojim jedinstvenim kapacitetom da upija i provjerava podatke, već sada može da bilježi i automatski pruži traženu informaciju, može da analizira istoriju i predvidi posljedice dalekosežnije nego što je to do sada na bilo koji način bilo moguće.

I dok u vještačku inteligenciju ugrađujemo sve kreativnije karakteristike, neizbježno je da će ona stvoriti nove dikurse na načine na koje čak ne možemo ni da zamislimo.

Već sada stvara umjetnička djela, komponuje muziku i piše knjige. Pisci eksperimentišu sa softverima koji završavaju njihove rečenice, a na horizontu se ukazuju sve sofisticiraniji alati.

Da ne bismo pomislili kako je kreativni proces pisanja priča rezervisan samo za ljude, ljudsko svojstvo koje mašina nikada ne bi mogla da stekne, kao što smo dugo to smatrali jedinstvenim, božanskim darovima, čini se da je to proces koji se sa vremenom može naučiti.

Na prijmer, u djelu "The Enigma of Reason" ( Zagonetka razuma ), autori navode da je ljudski razum sam po sebi razvijena osobina, "adaptacija hipersocijalnih utočišta koje su ljudi razvili sami za sebe".

A "samocentriranost" rezonovanja je vrsta mehanizma koji smo stvorili postepeno kako bismo spriječili da nas zajednica iskoristi – relativno nova teorija koja svoja uporišta ima u 17. vijeku.

Od klasične filozofije, preko prava i ekonomije, jedinstvena sposobnost ljudskog mozga da rezonuje istorijski gledano od najveće je važnosti.

Ljudsko rasuđivanje omogućilo nam je da vladamo zemljom do sada, a priznanje da je to nešto što smo naučili vremenom ne bi trebalo da utiče na važnost te činjenice, štaviše, ona ilustruje naše kapacitete da rastemo i razvijamo se.

Danas znamo da su naši mozgovi neuroplastični i da sami možemo izmijeniti sebe i svoja razmišljanja.

Iako nismo tabula rasa, možemo da biramo svoj put. Možemo prepoznati racionalne i emocionalne dijelove sopstva, suočiti se sa svojom mračnom, ali i dobrom stranom.

A možemo obučiti i naše intelektualne mašine da nam pomognu da dođemo dotle.

Mi smo već u partnerskom odnosu sa našim pametnim uređajima, životinjama i okruženjem.

Međutim, kroz istoriju uvijek smo ih gledali sa visine, za nas su oni bili inferiorniji. Ali oni to nisu.

Hijerarhijski gledati na inteligenciju nije ništa drugo do dodjeljivanje manje integriteta ostalima.

Napravit ćemo iskorak jedino ukoliko prestanemo da insistiramo na apsolutnoj ljudskoj nadmoći u svim stvarima. Naš opstanak ne zavisi od održanja kontole, jer na kraju krajeva, ne možemo kontrolisati baš sve.

Umjesto toga, ključ opstanka leži u prihvatanju, toleranciji i saradnji. Istorija nas iznova i iznova podsjeća da se uvijek prvo borimo jedni protiv drugih, borimo se za prijesto, za slavu, za pobjedu, a ipak, da bismo istinski trijumfovali, moramo se ujedniti.

Talas vještačke inteligencije već je počeo da raste. Nije moguće sa sigurnošću tvrditi na koje načine će se oblikovati, niti bi to trebalo da nam bude cilj.

Mi se i sada probijamo kroz prostor vještačke inteligencije ne znajući gdje bismo mogli da se završimo, nastojeći da nadgradimo na našu kolektivnu maštu. Ipak, može se desiti i da omanemo.

"U dugoj istoriji ljudske vrste (kao i među životinjama), prevladali su oni koji su naučili da sarađuju i da se najefikasnije prilagode.", Čarls Darvin

Uvođenjem novih oblika inteligencije koja već sada premašuje svu našu, razmotirite mogućnost da smo možda mi roboti, iako smo sazdani od ugljenika i nismo mehaničke mašine, ali smo i jedni i drugi "programirani" da preživimo i predodređeno nam je da u tome omanemo u skladu sa našim principima.

Da bismo napredovali, ne smijemo dozvoliti da tehnologija ide ispred čovječanstva, ili da ljudski rod bude ispred svih ostalih.

Vještačka inteligencija je naša tvorevina, to smo mi, mi smo je stvorili od svog zvjezdanog porekla.

Mi i naši novi inteligentni partneri, naše priče već sada su isprepletane. I koliko god mi želeli da sa određenom sigurnošću znamo kakva će nam biti budućnost rame uz rame sa našim genijalnim novim tvorevinama, to je nešto što, barem za sada, izgleda kao naučna fantastika, jer svoj pravi pravac možemo pronaći jedino ukoliko slijedimo set instrukcija koji je već u nama.

Ljudski algoritam koji nas podsjeća da cijenimo sve oblike inteligencije i da volimo sva živa bića.



( Autor: Flin Kolman, Izvor: lithub.com ) 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Pauza