Goran Ristić, psiholog: Kriza je prilika za lični rast i razvoj u svim sferama

Činjenica je da kao ljudski rod trenutno prolazimo kroz veoma nemiran i nestabilan period u kojem sa svih strana dobijamo mnoštvo informacija koje su povremeno izuzetno negativne, povremeno izuzetno kontradiktorne, a u mnoštvu tih informacija jako rijetko čujemo one pozitivne i ohrabujuće.

Takve okolnosti kod većine, uslovno govoreći psihološki zdravih jedinki, izazivaju buru emocija.

U veoma kratkom periodu, slušajući obične dnevne vijesti u trajanju od pet minuta kod osobe se javi strah, ljutnja, tuga, bijes, anksioznost, očaj.

U buri takvih osjećanja ostati do kraja funkcionalan za veliki broj ljudi veoma je teško, naročito iz razloga što veliki broj ljudi nije emocionalno “pismen“ i kada osjeti nelagodu izazvanu mnoštvom emocija koje ga u trenutku preplave osjeti se još više uplašenim, jer sada ne samo da se plaši zbivanja iz vanjskog svijeta, već postaje uplašen i zbivanjima unutar sebe.

Goran Ristić, psiholog, RE&KBT terapeut pod supervizijom i predavač/organizator edukacija u poslovno-edukativnom centru Kventum u razgovoru za Akta.ba je kazao da upravo zbog ovih činjenica jako važno da se radi na očuvanju psihičkog zdravlja, jer je ono jednako važno za pojedinca i za društvo kao što je važno i tjelesno zdravlje.

"Jedna kineska narodna priča govori o tome da je siromašni otac sinu ostavio jednu crnu i jednu bijelu kutijicu. Kada je sinu predao kutijice otac mu je rekao: "Zapamti ako ti jednoga dana bude bilo teško, mnogo teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude dobro i kada budeš bio jako sretan". I u jednoj i u drugoj kutijici bio je smotak papira na kojem je pisalo "Ovo će proći!".  Čini mi se da je upravo ova priča u čovjekovom životu uvijek aktuelna, samo što u određenim periodima života potreba da se podsjetimo na ovu priču ima izuzetno ljekovit značaj za svakog od nas. Možda ja ovo vrijeme upravo ono kada trebamo da se prisjetimo ove priče i dobro razmislimo o poruci koju nam prenosi", govori Ristić.

Kaže da kada sve ovo prođe i kada se počnemo polako vraćati u svoje ranije izgrađene okvire koji podrazumijevaju odlazak na posao, vraćanje u one svakodnevne uloge roditelja koji odvodi i dovodi dijete iz škole, radnog kolege koji obavlja složene dnevne zadatke na radnom mjestu, prijatelja, brata, sestre, koji brinu i provode vrijeme sa svojim bližnjima, od velike važnosti će biti da sačuvamo sposobnost da razumijemo kako sebe, tako i ljude oko sebe sa kojima ćemo imati svakodnevnu interakciju.

NOVE OKOLNOSTI - NOVE NAVIKE

"Okolnosti u kojima smo se našli prevazilaze naše navike i shvatanje svakodnevnice jasno je da je potrebno određeno vrijeme da bismo se navikli i na policijski sat, na nemogućnost da odemo i kupimo sebi komad garderobe, da se bez straha uputimo u trgovinu ili da samo spontano navučemo jaknu i izađemo u šetnju bez navlačenja maske i rukavica. Zbog toga je prije svega važno da razumijemo sebe u cijeloj ovoj situaciji i da shvatimo da je sasvim uredu da se osjećamo i tužno i ljutito, ponekad i bijesno, anksiozno, sasvim je u redu da povremeno osjetimo tugu gledajući svoje dijete i žaleći što ne možemo bezbrižno da ga pustimo u školu ili na igralište koje svaki dan gledamo kroz prozor stana", pojašnjava Ristić, te dodaje da ipak u određenim okolnostima najviše što možemo da uradimo jeste da budemo dobri prema sebi. Da se ne okrivljujemo što smo ostali bez posla, da ne budemo ljuti na supružnika koji zbog spleta okolnosti ima posao, a mi ne i sl.

Ristić kaže da u ovom vremenu u kojem se sa svih strana od nas traži da držimo “socijalnu distancu“, što je sa evolucionog aspekta za ljude najgora kazna, jer sa aspekta evolucije biti distanciran, odnosno udaljen od grupe (čopora) za jedinku je značilo neminovnu smrt, jako je važno da što više radimo na održavanju i produbljivanju odnosa barem sa onima sa kojima smo u svakodnevnoj interakciji i da jedni drugima pružimo onoliko podrške koliko možemo.

"Ako pogledamo činjenice, kroz evoluciju se pokazalo, kao i kroz historiju da se ljudi u nevolji povezuju bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, jer se osjećaju sigurnije i lakše na taj način podnose strah, a sada u situaciji gdje nam se sa svih strana širi samo strah od nas se traži da se udaljavamo jedni od drugih?! Zbog toga je iznimno važno da bar tamo gdje možemo razvijemo odnos razumijevanja i podrške, jer koristiće i nama i onima koji su pored nas. Ovo važi i za članove porodice sa kojima živimo, ali i za ljude na radnom mjestu sa kojima sarađujemo, jer kao što smo mi uplašeni i zbunjeni, tako su i ljudi oko nas uplašeni i zbunjeni", govori on.

Gledano sa psihološkog aspekta sam pojam krize nije nužno loš, čak šta više, riječ kriza koja potiče od grčke riječi „crisis“, osim značenja kriza ima i značenje odluka, unutrašnji sukob, protivrječnost, sud, izbor i proba. Tako da ovo vrijeme krize sa psihološkog aspekta možemo posmatrati kao i priliku za lični rast i razvoj, za izgradnju nove životne filozofije, kako na privatnom tako i na poslovnom planu, što i Ristić preporučuje.

U kineskom jeziku kriza predstavlja spoj opasnosti i prilike što ima smisla, naročito kada uzmemo u obzir emocije koje se u ovakvim okolnostima javljaju kod većine ljudi. A to su strah, koji ukazuje na postojanje opasnosti, a na drugoj strani tuga i anksioznost koji nam ukazuju na žaljenje za propuštenim (tuga) i strah od toga da nećemo biti u stanju da se nosimo sa predstojećim situacijama u kojima ćemo se naći (anksioznost).

Ristić govori da ako krizu posmatramo samo u negativnom kontekstu rezultat je ograničen vidokrug, jer ćemo se samo fokusirati na ono što je negativno i vremenom će emocija straha postati toliko izražena da će nas umjesto podsticaja na akciju početi blokirati.

Međutim, ako krizu sagledamo iz aspekta nove prilike i šanse, emocija straha će nas pokrenuti na razmišljanje i djelovanje u novom smjeru, pa čak i na donošenje odluka o važnim životnim preokretima. Izgradnji nove životne filozofije, usvajanju novog pogleda na vlastiti način života.

"Na primjer, Karl Jaspers kaže: Tokom razvoja, kriza znači trenutak u kom cjelina podliježe preokretu iz kog će čovjek izaći preobražen, bilo s novim početkom neke odluke, bilo zahvaćen propadanjem. Zašto je ovo važno, pa zato što se čini da smo vodeći jedan način života u koji smo bili uvjeravani putem reklama, TV emisija, ali i uvjerivši sami sebe da će naš izabrani način života zauvijek trajati, zaboravili jednu važnu činjenicu, a to je nešto o čemu Karl Jaspers takođe govori: Životna priča se tokom vremena ne odvija ravnomjerno, već je njeno vrijeme kvalitativno razuđeno, razvoj doživljaja dovodi do vrhunca, na kome mora da se donese odluka. Samo ako se opire razvoju, čovjek će uzalud pokušavati da se zadrži na vrhuncu koji zahtjeva odluku, a da tu odluku ipak ne donese. Tada će o njemu odlučiti praktični dalji tok života. Kriza ima svoje vrijeme; ne može se preduprijediti, niti se može preskočiti. Mora da sazri, kao i sve u životu. Ne mora da nam se ukaže kao katastrofa, već može da se odvija i tiho, spolja neupadljivo, ali uvijek je presudna", govori Ristić.

Sagovornik nas ponovo podsjeća na kinesku narodnu priču “Ovo će proći“, i dodaje da u svakom vremenu bez obzira da li se radi o krizi, bolesti ili nekoj drugoj nepogodi, uvijek bivamo suočeni sa mogućnošću izbora i lične odluke o tome da li ćemo se samo opirati i bježati ili ćemo se suočiti sa nastalim okolnostima i preispitati svoje dosadašnje načine i odlučiti da li ćemo nastaviti po starom ili ćemo krenuti u nekom drugom smjeru.

OPASNOST KAO PRILIKA

Stara kineska misao, koja se zasniva na polarnosti Jina i Janga, u stanju je da vidi jedinstvo iza ovih suprotnih mogućnosti: opasnost – prilika.

"Ovo vrijeme svojevrsne osamljenosti možemo iskoristiti za intenzivniji rad na sebi i na preispitivanju ličnih snaga. Jer nekako se čini da smo vremenom, saživljavajući se sa tehnološkim napretkom i nalazeći svojevrsnu utjehu u mogućnosti da kontrolišemo svoje uređaje počeli da gubimo sposobnost da izlazimo na kraj sa prirodnim pojavama, ali i sa pojavama unutar nas samih. Naročito teško se nosimo s životnim prekretnicama, s prelaskom iz jedne životne faze u drugu. Naučili smo da kroz život jurimo i da veći dio vremena budemo na "auto-pilotu" i sada kada smo se našli u situaciji da imamo vremena da se posvetimo suštinski važnim stanicama na putu sopstvenog razvoja kao da smo se izgubili i kao da ne znamo šta da radimo sa tim vremenom koje nam je tako nenadano postalo dostupno", govori Ristić.

Pored brojnih savjeta kako sačuvati fizičko zdravlje, vjerovatno se mnogi pitaju kako sačuvati i psihičko zdravlje. Naravno načina je mnogo, Ristić kaže da ukoliko se osjetimo toliko loše da pomislimo da nas cijela situacija toliko zabrinjava i da pomislimo da prevazilazi naše psihološke resurse najbolje bi bilo potražiti stručnu pomoć od osobe koja je kvalifikovana za pružanje psiholoških terapisjkih i savjetodavnih usluga.

Ukoliko to iz nekog razloga neko ne želi, osjeća stid ili postoji neki drugi razlog zbog kojeg ne želi da zatraži stručnu psihološku pomoć, onda može primjeniti neke od metoda samopomoći.

"Često čujmo da je važno da nađemo određenu aktivnost u kojoj možemo da se opustimo, na primjer čitanje, heklanje, slaganje slagalica, gledanje filmova ili serija koje volimo. Važno je i da održavamo prostor u kojem boravimo, tako da možemo usisavati, brisati prašinu, prati prozore ili podove. Možemo takođe eksperimentisati sa pripremanjem nekog novog jela. Ali ono što ne smijemo zaboraviti jesu naše misli, naročito one odmažuće, koje u talasima dolaze i odlaze, naročito kada nemamo baš mnogo načina da “skrenemo" misli na nešto na šta bismo htjeli i da se po navici oslobodimo “negativnih“ misli. Zbog toga je važno obratiti pažnju na vlastite misli i u kojem smjeru se odvija “film“ u našoj glavi povodom okolnosti u kojima se nalazimo“, govori nam.

Kaže da je važno održati nivo racionalnosti, odnosno ostati na nivou činjenica. Jer najčešće sebe uvedemo u psihološki problem kada u određenim okolnostima koje procjenjujmo kao nepovoljne za nas lično, ali i za nama bliske ljude, počnemo donositi nerealne zaključke i napustimo svijet činjenica.

Tako da u ovakvim okolnostima, kao što je trenutna zdravstvena situacija koja se predstavlja kao prijetnja na globalnom nivou Ristić savjetuje da je jako važno da ne skačemo odmah na zaključak i ne bavimo se proricanjem sudbine čovječanstva: "sve je gotovo", "ovo je kraj svijeta“, "ništa neće biti isto", jer kako mi možemo zaista znati šta će da bude? Da li smo vidoviti?

"Dakle, kada se povremeno i jave ovakve misli ili negdje pročitamo takav naslov možemo se zapitati: "Kako oni ovo znaju?" ili "Koliko je realno ovo što se piše?". Takođe, važno je da se ne fokusiramo samo na negativno i da sebe na taj način uvodimo u stanje očajanja, a to najčešće radimo kada sebi govorimo nešto kao: "Ne mogu da podnesem ovu situaciju u kojoj mi sve ide naopako" ili slične misli koje se javljaju. Ili čak da sebe uvodimo u razmišljanje tipa "sve ili ništa“ govoreći sebi: "Sad kada sam u ovoj situaciji ostao/la bez posla mogu slobodno da odustanem od svega, jer ništa više ne vrijedi", pojašnjava.

Naglasio je da je veoma važno da ukoliko imamo ovakve misli, obratimo pažnju kako se osjećamo u tim trenucima kako bismo bili svjesni toga šta se u nama dešava i ukoliko primjetimo da ne možemo sami da se nosimo sa negativnim osjećanjima i da nas ta osjećanja preplavljuju do te mjere da se plašimo obavezno potražiti stručnu pomoć. Ukoliko se javi misao da možda nije vrijeme da tražimo psihološku pomoć i da ćemo na taj način “ispasti“ slabi u očima drugih, vjerujte, nije važno kako ćemo izgledati u očima drugih, važno je da pomognemo sebi i da sačuvamo svoje psihičko zdravlje za buduće vrijeme i izazove koji nas očekuju.

Za kraj razgovora Ristić preporučuje svima koji su u mogućnosti da pročitaju knjigu poznatog neurologa i psihijatra Viktora Frankla “Traženje smisla života“. Riječ je o knjizi koja govori o životu i o tome da život ne samo da ima smisao, nego ga i zadržava u svim uslovima i u svim okolnostima, bez obzira kako se te okolnosti čovjeku čine.

Razgovarala Ivana Raonić