Holandska fabrika u Srebrenici

Nedavno je u Srebrenici proizvodnju u nekadašnjoj fabrici za obradu kamena pokrenuo jedan Holanđanin: Marius de Wilt sada tu proizvodi pelete i brikete, a u Srebrenicu je došao jer mu ona nudi potrebne sirovine.

Srebrenica odnedavno ima nove stanovnike. Nije riječ o povratnicima, već o ljudima sa zapada Evrope. Holanđanin Marius de Wilt je sa porodicom kupio fabriku u Zelenom Jadru na desetak kilometara od centra Srebrenice. Fabrika se nalazi u šumi, u centru industrijske zone i drvoprerađivačkog kompleksa koji je nekad imao zaokruženu proizvodnju, od sječe i prerade drveta do izrade papira i namještaja za izvoz sa više od 2.000 zaposlenih. Danas radi samo mali pogon za rezanje drvne građe i fabrika koju je kupio De Wilt.

Ta fabrika je prije rata bila pogon za obradu kamena. Marius de Wilt, nakon što je kupio pogon, namjerava proizvoditi pelete i briket. Fabriku je nazvao „EKO.M pellet production“.

"Ja lično nemam nikakav osjećaj krivice za to što se u ratu desilo“, kaže De Wilt osvrćući se na pitanje zašto je došao baš u Srebrenicu i nije li to možda osjećaj saodgovornosti, koju njegova zemlja ima za ono što se tu desilo 1995. godine."Naravno, žao mi je svih ljudi koji su nevini stradali, bez obzira na etničku pripadnost. Na ovim prostorima sam već dvije godine i imam već jednu fabriku briketa i peleta u Srbiji, u Loznici. Kada sam vidio kako ljudi ovdje žive odlučio sam da pomognem koliko je to u mojoj moći", pojašnjava taj Holanđanin dodajući da je jedan od razloga zašto se odlučio doći baš u Srebrenicu taj što tu postoje dobre sirovine potrebne za proizvodnju peleta i briketa. "To me još više podstaklo da dođem ovdje i uložim novac. Sada nastojim i neke prijatelje pozvati kako bi investirali ovdje.“

Tržište obezbijeđeno unaprijed

Prije nego je došao u Srebrenicu, De Wilt se pripremio i obezbijedio sebi tržište za svoje proizvode. „Sa mojim iskustvom u ovom poslu već imam unaprijed prodatu proizvodnju. Italija je veliko tržište na koje plasiram sve svoje proizvode. U ovoj proizvodnji najmanji problem je naći tržište“, tvrdi taj preduzetnik.

Međutim, taj proizvodni pogon donosi i nova radna mjesta Srebreničanima: "U ovoj početnoj fazi proizvodnje imam 35 zaposlenih. Kako se proizvodnja bude dalje razvijala namjeravam povećavati broj radnika. Trenutno radimo na čišćenju fabrike, pripremi mašina i obuci radnika za rad na njima. Plan mi je da pokrenem i pogon za proizvodnju tehničkog drveta i ćumura za roštilj. Za taj projekat razgovaram sa nekim investitorima da mi pomognu i tu bi se otvorilo još 20 novih radnih mjesta.“

Prethodni vlasnik tog pogona nije uspio pokrenuti proizvodnju peleta, jer nije mogao dobiti ekološku dozvolu za rad, zato što nije imao filter za prikupljanje prašine koja se stvara mljevenjem drveta. De Wilt napominje da je isti problem imao i on s fabrikom, koju je otvorio u Loznici. "Rješio sam ga veoma lako ugradnjom jednostavnih filterskih sistema za prikupljanje prašine, koja nije štetna po ljudsko zdravlje. To ne iziskuje velika ulaganja niti promjene u tehnologiji koju koristim za proizvodnju.“

Pozitivna iskustva sa lokalnim vlastima

Obzirom na to da vlada opšte mišljenje kako je u BiH previše birokratije pri dobivanju potrebnih dozvola prije početka rada novih preduzeća, de Wilt kaže da je shvatio da „na početku ima puno birokratije, ali to mi nije bio problem, jer sam naišao na veliku podršku i razumijevanje nadležnih u opštini Srebrenica. Ta pomoć mi je bila veoma dragocjena i korisna, jer su ubrzali rješavanje problema sa priključkom za električnu energiju, vodu, ali i drugih konkretnih problema. Nadam se da će ovo moje pozitivno iskustvo poslužiti i drugima kao 'pilot projekat', da dođu i ovdje investiraju.“

Dane Katanić, načelnik odjeljenja za privredu u Opštini Srebrenica kaže nam da De Wilt nije imao nikakvih posebnih privilegija: "U toku smo bili od početka realizacije ove investicije, koja ima veliki značaj za naše građane, jer je nezaposlenost jedan od naših najvećih problema. Opštinska administracija je nastojala da proces uvođenja u vlasništvo i početak rada fabrike ubrza, pomažući tako da on sam ne mora rješavati probleme iz prethodnog perioda, koji se njega i ne tiču.“

Nenad Grujičić je u novoj fabrici dobio posao kao vozač i varilac. Kaže da je više nego zadovoljan, jer od ovog posla živi i prehranjuje porodicu u ovim, kako kaže, teškim vremenima. "Počeli smo raditi i nadam se da će biti sve dobro. Imat ćemo, pored redovne plate, plaćen prevoz, topli obrok, normalno radno vrijeme i bolje uslove rada. Sve što nisam imao do sada radeći 'na crno'", priča Nenad Grujičić ne želeći da pominje ime prethodnog poslodavca.

Boris Mićić kaže da i on od ovog posla hrani porodicu. "Zaposlio sam se ovdje, drago mi je zbog toga i sad zasad je dobro. Imamo obuku na novim mašinama, i ako se snađemo tu ćemo i ostati da radimo“, kaže Boris Mićić, koji je u toj fabrici radio i za prethodnog poslodavca te ističe da će mu to iskustvo biti od koristi.

Na izlasku iz fabričkog kruga pažnju privlači izvod iz kućnog reda za zaposlene, zalijepljen na portirnici. Na tom papiru, pored ostalog, piše: „Rad, rad, rad. Ovdje ste da biste radili i ni zbog čega drugog. Ako se pridržavate ovoga i drugih pravila, imat ćete zaposlenje do kraja života. Prvo sigurnost. U svim situacijama nikad ne dovodite sebe i svoje kolege u opasnu situaciju. O diskriminaciji, politici i vjeri: Mi smo nezavisna kompanija i poštovat ćemo svakoga, koju god nacionalnost, partijsku pripadnost ili vjeru on ima. Nikad nećemo raspravljati ili diskutovati o ovim temama.“

A na dnu toga pravilnika piše: "Nema žutog kartona. U slučaju kršenja bilo kog od prethodnih pravila, bit ćete direktno otpušteni."