Globalna kontrola litijuma mogla bi do 2030. porasti na 39 posto u rukama jedne zemlje

Nova analiza kompanije Wood Mackenzie pokazuje da bi kineske kompanije do 2030. godine mogle kontrolisati čak 39 posto ukupne svjetske eksploatacije litijuma, što bi predstavljalo značajan porast u odnosu na približno jednu trećinu iz 2020. godine.

Podaci platforme Lens Metals & Mining ukazuju na sve izraženiji jaz između zemalja u kojima se litijum fizički proizvodi i kompanija koje upravljaju rudarskim kapacitetima i vlasništvom.

Australija, koja je godinama bila vodeći proizvođač litijuma, u 2020. godini je učestvovala sa 43 posto u globalnoj eksploataciji. Ipak, do 2030. njen udio bi mogao pasti na oko 25 posto, što se ne povezuje s nedostatkom ulaganja, nego s bržim rastom proizvodnje u drugim regionima, posebno u Africi.

Procjene pokazuju da bi Afrika mogla povećati svoj udio u globalnoj eksploataciji litijuma sa gotovo nule u 2020. na oko 13 posto do 2030. godine, što predstavlja jednu od najizraženijih regionalnih promjena u sektoru.

Direktor istraživanja za energetsku tranziciju i baterijske materijale u kompaniji Wood Mackenzie, Allan Pedersen, navodi da se proizvodnja i vlasništvo nad litijumom sve više razdvajaju, što mijenja globalne lance snabdijevanja kritičnim mineralima.

Prema njegovim riječima, proizvodnja postaje geografski raznolikija, dok vlasništvo ostaje koncentrisano u rukama ograničenog broja kompanija, najčešće iz Kine.

Kineske kompanije već imaju snažno prisustvo izvan svoje zemlje, s udjelima u rudnicima u Australiji i Argentini, uz istovremena intenzivna ulaganja u Afriku, gdje popunjavaju prostor koji zapadne kompanije sve češće napuštaju zbog opreznijeg investicionog pristupa.

Među značajnim primjerima izdvajaju se planirana akvizicija kompanije Atlantic Lithium od strane Huayou Cobalta, kao i zajedničko ulaganje u projekat Ewoyaa u Gani. Raniji poslovi, uključujući i 51-postotni udio kompanije Tianqi Lithium u rudniku Greenbushes u Zapadnoj Australiji, dodatno su učvrstili kinesku poziciju na ključnim proizvodnim lokacijama.

Analiza posebno ističe Afriku, gdje se očekuje da će kontinent do 2030. godine proizvoditi oko 13 posto svjetskog litijuma, dok će afričke kompanije istovremeno kontrolisati tek oko jedan posto globalne proizvodnje.

Pedersen upozorava da je rast litijumskog sektora u Africi gotovo u potpunosti finansiran kineskim kapitalom, što otvara pitanja o vlasništvu, raspodjeli dobiti i dugoročnim posljedicama po globalne lance snabdijevanja.

I Južna Amerika se suočava s pojačanom konkurencijom. Uprkos novim ulaganjima, očekuje se pad njenog udjela na ispod jedne četvrtine globalne proizvodnje do 2030. godine, jer je eksploataciju iz slanih rastvora znatno teže i sporije povećavati nego rudarenje u čvrstim stijenama.

Europa u međuvremenu povećava svoj vlasnički udio kroz akvizicije i nova ulaganja u sektor baterijskih materijala, dok je Sjeverna Amerika zabilježila pad nakon prodaje dijela američke rudarske imovine kompaniji Rio Tinto.

Australijske kompanije bi, prema procjenama, do 2030. godine mogle zadržati oko 21 posto vlasništva nad globalnom proizvodnjom litijuma, zahvaljujući domaćim projektima i investicijama u inostranstvu.

U kontekstu sve jačih napora država da osiguraju lance snabdijevanja kritičnim mineralima, koncentracija vlasništva nad litijumom sve više postaje strateško i politički važno pitanje.