Ratni naboj među zaposlenima usmjerite na konkurenciju

Koliko ste puta dosad u životu rekli: 'Puna mi je kapa politike i politiziranja', bez obzira na to jeste li mislili na političku scenu u svojoj užoj ili široj okolini ili jednostavno na vrstu odnosa koji vas okružuju. No bijega od politike nema.

Još vrijedi prije dvije tisuće godina iznesena tvrdnja grčkog filozofa Aristotela da je čovjek 'zoon politikon', odnosno biće zajednice u kojoj ostvaruje svoje potrebe. Sve vrste ljudskih organizacija u osnovi su političke i donekle će uvijek takve biti. Temeljni su razlozi za to prije svega psihološki, tvrdi dr. Tomas Chamorro-Premuzic, internacionalni autoritet u osobnom profiliranjm i psihometrijskim testovima, profesor poslovne psihologije na University Collegeu London, potpredsjednik Istraživanja i razvoja tvrtke Hogan Assesment System te autor brojnih knjiga i članaka.

Prvo, rad podrazumijeva bavljenje ljudima. To znači pronalaženje kompromisa između onoga što drugi žele i što sami želimo, a to je najčešće igra s nulom kao rezultatom zbrajanja. Drugo, ljudi su emocionalna bića, vođena često nesvjesnim potrebama i protkana nesigurnošću. Rezultat je da uredske politike nastoje zasjeniti formalne organizacijske uloge i procese čineći jednostavne zadatke kompleksnim i dosadnima, a organizaciju neučinkovitom, što doslovce slabi motivaciju ljudi i izaziva velik stres na radnome mjestu i poslovno izgaranje.

Ekosustav veza i simpatija

– Svatko od nas može navesti primjere ljudi koji su stradali zbog svoje nesposobnosti za navigaciju uredskom politikom premda su bili iznimno talentirani, marljivi i imali najbolje namjere. U tom smislu uredska politika mogla bi se promatrati kao neizbježna snaga prirode kojoj se moramo prilagoditi kako bismo preživjeli – objašnjava Chamorro-Premuzic.

Taj darvinizam uredske politike prvi je put istaknuo psiholog Robert Hogan primijetivši da se univerzalni tempo koji poput rijeke ponornice teče ispod odnosa na radnome mjestu može svesti na tri osnovne evolucijske potrebe ili ključne motive.

Prvo, na potrebu da se složimo s drugima, koja promiče suradnju i potvrđuje nas kao životinje skupine. Rad, suvremeni ekvivalent plemenskom lovu na divljač, daje stoga čvrst kontekst za osvajanje ili potvrđivanje pripadnosti i veza. Druga je pak potreba da se ide naprijed, koja proizlazi iz borbe za vlast unutar skupine. Neki pojedinci spremniji su i sposobniji za predvođenje skupina, ali njihovu ću snagu prije ili poslije izazvati  drugi članovi grupe, što prouzročuje interna natjecanja i sukobe. Nadalje, napetost se stvara i željom članova skupine da ih vođa prihvati i voli, što pak izaziva borbu članova skupine pri penjanju po hijerarhijskom stablu. Napokon, skupine, posebice velike poput organizacija i institucija, pružaju ljudima formalni sustav za pronalaženje smisla.

Radno mjesto zapravo je ekosustav znanja koji djeluje kao optička leća kroz koju vidimo svijet. S obzirom na vrijeme koje ljudi provode na poslu, ne manje od trećine svoga odraslog života, organizacije su nužne kako bi ispunile tu treću evolucijsku potrebu, odnosno potragu za smislom.

Komu ide u korist

Sigmund Freud istaknuo je da, iako su ljudi društvene životinje, živjeti s drugima nije lako. Usporedio ih je sa skupinom ježeva: zimi se radi zagrijavanja moraju okupljati jedan pokraj drugoga, ali ako se previše približe, ubost će se bodljama. To pravilo i kod ljudi regulira dinamiku uredske politike. Tu ne možete putovati sami, no rad s drugima doista zahtijeva prilagodbu.

Znači li to da je uredska politika neizbježna, pa ako je ne možemo pobijediti, trebamo joj se prilagoditi i, štoviše, promicati je? 

– Ne baš. Važno je prepoznati da politika bez ograničenja na organizacije utječu poput hrđe – upozorava Chamorro-Premuzic, dodajući da mnogim liderima to nije nimalo lako shvatiti. Većina organizacija, naime, promiče politički mudre, snalažljive i lukave pojedince, menadžere i više voditelje koji su zatim skloni održavati, a ne sprečavati ili lokalizirati uredsku politiku. I to je sasvim logično jer tko je, naime nagrađen za igranje igre, taj sigurno nema motiv da je zaustavi.

Za većinu zaposlenika neke tvrtke politika signalizira raskorak između onoga što bi trebalo biti učinjeno i što je doista učinjeno, što najčešće znači poraz njihovih napora i žrtvi. A to većinu zaposlenika demoralizira i ujedinjuje samo protiv šefova ili višeg vodstva, što nije dobar položaj i za jednu tvrtku.

Što radi mudar menadžer

U tvrtkama sa manje zatrovanom atmosferom čelnici upravljaju napetostima u skupini kako bi se poboljšali timski rad i organizacijska učinkovitost. Najmudriji menadžeri prepoznaju psihološku podlogu za uredsku politiku i kao odgovor na to čine dvije ključne stvari: svjesno upravljaju svojim ponašanjem i oprezni su kad je riječ o motiviranju drugih. Stoga će se dobar, odnosno mudar lider usredotočiti na pozitivne, svijetle i korisne strane vlastite osobnosti, one povezane sa sposobnošću plovljenja nemirnim morem uredske politike, a riječ je o socijalnim vještinama, emocionalnoj inteligenciji i intuiciji. Takvi menadžeri s lakoćom prepoznaju da što više zaposlenicima djeluju tajnovito, sebično, licemjerno, hijerarhijski nastrojeno ili nesposobno, raste stupanj politizacije u njihovim  organizacijama.

Takvi su menadžeri stoga snažno motivirani da to isprave i nametnu se kao kompetentni, transparentni, pristupačni i altruistični. Čak i kad motiviranju zaposlenike da se više trude, izbjegavaju huškati zaposlenike jedne protiv drugih i umjesto toga preusmjeravaju žarište na zajedničke protivnike – konkurente tvrtke. Jasno, to moraju učiniti iznoseći smislenu misiju i viziju koje zatim uspješno motiviraju ljude da ulože napor u zajednički cilj. To drži momčad usredotočenom na to da potuku konkurenciju, a ne jedni druge.