Sagorijevanje na poslu: Kada vas na radnom mjestu iscijede i unište

20.10.2022. 09:11 / Izvor: Al-Jazeera Balkans
mirza

Dobar balans između privatnog i poslovnog je ključan za mentalno zdravlje, a sve dok nije tako, normalno je da će se ljudi suočeni sa sagorijevanjem boriti za svoje ciljeve – u cilju boljeg radnog sutra.

Nakon što se mjesecima nismo čuli, nedavno sam poslao poruku bivšoj kolegici Hani, da je upitam kako je. Prestao sam raditi u velikoj međunarodnoj kompaniji još prije godinu i po, a ona je vrlo brzo nakon toga otišla na bolovanje. Povremeno smo se čuli porukama, ali je bila isuviše slaba da bi ustala iz kreveta i došla na kafu. U početku nije znala šta joj je, dok joj doktor nije objasnio da je preopterećena poslom, i da će joj se to, ukoliko ne povuče ručnu, ozbiljnije odraziti na zdravlje.

Nakon pola godine smo se vidjeli i ispričala mi je kako jednog jutra jednostavno nije mogla da ustane i upali kompjuter. Iako se zbog pandemije radilo od kuće, sama pomisao na mjerenje produktivnosti, pritiske sa svih strana i zaostatak u poslu od mjesec dana koji je imao cijeli tim, doveli su Hanu do osjećaja višemjesečne mučnine.

Kada je tek došla u firmu, zapamtio sam je kao vrijednu, radnu i nekonfliktnu osobu, uvijek spremnu pomoći drugima, ali i otići na piće poslije posla. Kad god bi neko svalio na nju još obaveza, Hana se ne bi bunila, nego bi ispravljala greške drugih, objašnjavala klijentima da može bolje i štitila sve svoje kolege pred šefovima. Putevi su nam se razišli, ja sam dobio unapređenje, a ona otišla u drugi odjel, gdje je pritisak bio još veći. Mislila je da će bolje proći sa šeficom iz svoje zemlje s kojom se ranije rado družila, ali se nakon unapređenja ova pretvorila u glasnogovornika firme, opravdavajući sve nelogične odluke reorganizacijom, željom za promjenom, Haninom nespremnošću za promjenu itd., izgovarajući uvijek iste floskule, kao da se radi o pokvarenoj ploči ili političaru koji isprazno ponavlja iste fraze na televiziji. Kada joj je Hana javila da ne može ustati iz kreveta, i da nakon pet godina mora prvi put na bolovanje. Šefica je samo rekla: “OK”, te je nastavila kontaktirati jednom sedmično s uopštenim pitanjima, sve dok doktor radne medicine nije rekao da za to nema potrebe.

Hana je ostala na bolovanju više od godinu dana i sada se polako vraća na posao, uviđajući da su ciljevi jednako nerealni, pritisak još veći, korporacija ispunjena jeftinom radnom snagom iz Indije i sa Filipina, a kvaliteta u poslu više gotovo nikako da i nema, nego se radi isključivo o količinskoj produktivnosti koja donosi više novaca. Hana je naučila s tim živjeti i kaže kako se vraća jača, što njen psiholog ne vjeruje i misli da bi se slom živaca mogao ponoviti. Njegovo mišljenje je da bi ona morala potražiti novi posao.

Nakon razgovora s Hanom, javio sam se rodici koja je radila u advokatskoj kancelariji u Minhenu. Zbog znanja našeg jezika pretrpavali bi je slučajevima vezanim za naše područje, a kada smo joj svi govorili da se zaustavi, nije nas slušala, sve dok fizički više nije mogla. Danas, pet godina nakon prvog pada s nogu, ona je više bolesna nego zdrava, a korona ju je još više oslabila. Srećom, pokrenula je vlastiti biznis koji je krenuo veoma dobro i danas je sretnija, ali i sama kaže kako je nemoguće znati kako se izgori na poslu sve dok čovjek to ne prođe sam.

Mislio sam da svi lažu

Kada sam tek došao u Holandiju, nisam vjerovao da su ljudi iskreni kada kažu da su preopterećeni poslom i da im je potreban odmor. Nakon što sam prošao rat, mislio sam da se meni takvo što ne može desiti, da je to “samo posao” i da nema teorije da može utjecati na moj privatni život. Bio sam ubijeđen da većina ljudi laže, da su neradnici i da im je jednostavno mrsko raditi, sve dok nisam osjetio bolove u prsima zbog sličnih problema.

Kolege u korporaciji su ćutke padali, samo bi nestajali sa svojih radnih mjesta, a obim posla bi ostajao isti. Kada neko tako “nestane”, obično mu u sistemu možete vidjeti “nepoznat razlog odsustva”, što bi značilo da se radi o nečem privatnom. To je u većini slučajeva bolovanje, s kojeg se onda ne vrate po nekoliko mjeseci. Zabranjeno je ispitivati o čemu se tačno radi, osim ukoliko bolesnik sam odluči da to podijeli, a doktori radne medicine, koje firma plaća, odlučuju koliko odsustva vam mogu dati. Prva godina bolovanja je obično plaćena u cijelosti, dok druga ne mora biti, a zakon kaže da poslodavac ima pravo raskinuti ugovor s radnikom tek nakon dvije godine, osim ukoliko je ugovor svakako kraći od toga.

sagorijevanje

Imao sam sreću da odmah pronađem novi posao koji je bio mnogo opušteniji i drugačiji, pa nisam ostao prikovan za kuću, ali nakon 11 godina rada u Holandiji, gotovo da ne poznajem osobu koja nije barem jednom otišla na višemjesečno bolovanje. Od vaspitačice u našem vrtiću, preko kolega iz korporacije, pa sve do mojih najboljih prijatelja i dobrih poznanika, svi su u jednom momentu rekli: “Ne mogu više”. Firme se u pravilu nisu tome protivile, što mi je bilo vrlo čudno, barem kad je naša korporacija u pitanju, gdje je u jednom momentu više od 35 posto ljudi bilo na bolovanju. Računao sam da to nema matematičku isplativost i mislio da, ako smanje pritisak, više će ljudi raditi i samim tim oni više profitirati, a manje plaćati radnike koji su odsutni, ali sam onda saznao da sve velike firme uvijek imaju osiguranja koja takve slučajeve pokriju. Tad mi se samo kazalo zašto se Hanina šefica nije ni počešala, nego je samo slegnula ramenima i rekla: “OK”.

Kako sam zasad uspio izbjeći burnout, imao sam sreću da promijenim stan i kupim nešto bolje nego gdje sam dotad živio. Pošto nismo bili sigurni želimo li prodati stari stan, odlučili smo ga iznajmiti na godinu dana, prvobitno postavljajući oglas samo na Facebook. Javila nam se jedna djevojka rođena u Amsterdamu, koja bi rado uselila sa svojim mužem, a kad su nam poslali dokaz o primanjima, ostali smo iznenađeni. Ona je sa svojih 30 godina proglašena radno nesposobnom, a on je, nakon godinu dana života u Holandiji, uspio dobiti bolovanje nakon naknade za nezaposlene, što nisam znao ni da postoji kao vrsta primanja. Naravno, sve nam je to bilo sumnjivo i rekli smo im da ipak nećemo izdati stan. Sve to ne bi bilo čudno da ona nije došla u posjetu na teretnom biciklu od 5.000 eura, nasmijana, lijepa i vrlo prijatna.

Prostor za zloupotrebu

Zakon u teoriji govori da svako ima pravo biti bolestan. I to je vrlo pohvalno. Ipak, kada zatvorite krug u kom su radnik, poslodavac, doktor i osiguravajuća kuća, vidite da je takvo nešto neodrživo jer će neko u jednom momentu ili bankrotirati ili pući po šavovima. Budući da zakon ostavlja mnogo prostora za zloupotrebu, a praktično je nemoguće znati da li neko lažira simptome, u Holandiji je sve više i više ljudi koji ne pristaju na nenormalne radne uslove. Dojma sam da se trenutno događa tiha revolucija koja je dovela do toga da posla ima previše, a radne snage premalo. Sve se više teži automatizmu, a uslužne djelatnosti vape za bilo kakvom radnom snagom, pa se čak i restorani brze hrane zatvaraju. Koliko je to održivo, reći će nam naredne godine, ali da se nešto mora mijenjati, definitivno je jasno svakome ko je ikad stajao između socijalističkih i kapitalističkih vrijednosti. Glad za novcem je stvorena u kapitalizmu, ali zdravlje niko nije našao na ulici, tako da nije ni čudno da svijet preuzimaju milenijalci, koji jednostavno ne žele da ih iko zlostavlja.

U 2018. godini, po podacima Intermediaira, online platforme koja prati balans između života i posla, Holanđani su bili među najmanje opterećenima u Evropi, ali i pored toga, troškovi odsustva s posla se ove godine procjenjuju na 3,9 milijardi eura. Neko to na kraju plati ili se jednostavno sračuna u troškove poslovanja. To je i dalje mnogo manje po radniku nego da se svakome obezbijedi osnovni prihod, o čemu govori Rutger Bregman u knjizi Utopija za realiste. Po Bregmanu bi osnovni prihod, koji bi bio malo manji od minimalne plate, ubrzao pronalazak posla, sklonio ljude s ulica, smanjio troškove na mentalno i drugo zdravlje, te na kraju bio i jeftinija opcija skrbništva nad siromašnim. Ipak, da bi sve to funkcionisalo, nije dovoljno očekivati da samo kompanije popuste sa svojim nenormalnim tempom rada, nego da se cijelo društvo prilagodi jednom novom modelu.

Moj prijatelj koji je godinama radio u jednoj ovdašnjoj banci, mišljenja je kako nas sagorijevanje nauči da to ostavimo iza sebe, i da se na to uopšte ne mora gledati negativno jer prođemo jedno iskustvo koje nam niko ne može objasniti. Psiholog vam nakon toga kaže gdje da postavite granice, a vi na kraju postanete najprije bolji sami sebi, te samim tim i firmi za koju radite. Dobar balans između privatnog i poslovnog je ključan za naše mentalno zdravlje, a sve dok nije tako, normalno je da će se pioniri sagorijevanja, bolesti modernog doba, boriti za svoje ciljeve – u cilju boljeg radnog sutra.

Mirza Softić

Mirza Softić je nezavisni novinar iz Sarajeva. Završio je žurnalistiku na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, a magistrirao na Univerzitetu u Amsterdamu, i to u oblasti političkih komunikacija. Pisao je za nekoliko online i pisanih medija u regionu. Posljednjih deset godina živi na relaciji Sarajevo - Amsterdam i uglavnom se bavi turizmom, dok pored toga nastoji održati novinarsku kondiciju pisanjem u slobodno vrijeme. Izbjegava politiku i sve se češće bavi lajt temama, poput reportaža, kratkih priča, intervjua itd. Kao i svaki dijasporac, Bosnu je zavolio čim je otišao iz nje, pa onda cinično priča okolo kako nigdje Bosne nema, ali zasad se drži Zapada.

Izvor: AL JAZEERA​

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Kolumna