Rodna diskriminacija: Kakvoj nas percepciji žene uči Standardna klasifikacija zanimanja

Kolumna: Rodna diskriminacija između redova – kakvoj nas percepciji žene uči Standardna klasifikacija zanimanja

Ne znam kad sam tačno prvi put primijetila, ali znam da me već dugo peče ista misao – kako je moguće da i danas, u onim suhim, birokratskim dokumentima koji bi trebali biti bezlični i neutralni, žena postoji samo tamo gdje je najmanje štite?

Za Akta.ba piše: Mubina Salkić, dipl. iur., stručnjakinja za radno pravo i HR modeliranje

Otvorim Standardnu klasifikaciju zanimanja, onaj hladni katalog profesija koji bi trebao predstavljati cijeli svijet rada, i kao da me presiječe. Ženski rod se javlja tek na mjestima gdje je posao težak, potcijenjen, fizički i emocionalno iscrpljujući – i sve, do jednog, bez ikakvog dostojanstva koje žena zapravo zaslužuje.

Tamo piše:
čistačica, spremačica, pralja, dadilja…
A onda i ona porazna sintagma koju je sramotno i pročitati, a kamoli ovjekovječiti u službenom dokumentu – “prodavačica ljubavi”.

Čovjek se zapita: je li moguće da je ženski rod u našim klasifikacijama rezervisan samo za poslove u kojima se briše, pere, služi ili – u najgorem slučaju – trpi?

A kad potražiš ženu u ulogama znanja, moći, odgovornosti – kao da nestaje.
Nema inženjerke.
Nema arhitektice.
Nema programerke, pilotkinje, majstorice.
Direktorica se provuče tek ponegdje, kao gost koji nije sasvim pozvan.
Ministrica je još svježa pojava, kao pupoljak koji se jedva probio kroz beton.

I dok listam te šifre i nazive, shvatim koliko je ovo opasno.
Ne zato što volim borbu oko riječi.
Nego zato što riječi nikada nisu bile samo riječi.

U pravu, terminologija je normativni alat.
Način na koji imenujemo zanimanje oblikuje sliku o tome ko ima legitimno pravo obavljati taj posao.
Ako u službenom dokumentu postoji čistačica, ali ne postoji inženjerka, država je već proizvela neravnopravnost – ne propustom, nego sistemskom šutnjom.

Riječi su ogledalo u kojem djevojčice uče šta smiju biti.
Ako klasifikacija službeno priznaje ženu samo u zanimanjima koja su potcijenjena, a izostavlja je iz profesija moći, znanja i stručnosti, onda institucije – htjele to ili ne – šalju poruku koja je i poražavajuća i strašno boli: "Ovo su tvoje granice."

I nije problem u čistačicama. Naprotiv – njihov rad drži svijet čistim, urednim, podnošljivim.
Problem je što sistem ženu vidi prvenstveno kroz ono što pere, briše i služi.A ne kroz ono što zna, vodi, osmišljava, stvara.

U tom hladnom dokumentu, žena postoji samo kad je pognuta nad nečijim tuđim neredima.
A kada stoji uspravno – kao direktorica, majstorica, stručnjakinja, inovatorica – službeni jezik je kao ne prepoznaje.

A pravno gledano, to onda nije u kontekstu tehničkog propusta nego je institucionalizirani stereotip.
Prešutna poruka administracije o “prirodnim” ulogama žena.
Diskriminacija zapakovana u tabelu i šifru zanimanja.
Odraz društvene percepcije, ali i mehanizam koji tu percepciju dalje proizvodi.

Zato ovo pišem.
Ne kao analizu, niti optužnicu, nego kao poziv da se o temi koju obraqđujem promislim, da se sagleda i ispravi propust, - ako je sve u muškom rodu, nemamo problem s tim, ali onda neka sve bude u jetnom rodu:

Vrijeme je da prestanemo pristajati na to da se ženski rod upisuje samo tamo gdje je žena potcijenjena.

U klasifikacijama, u zakonima, u pravilnicima, u općim aktima – žena mora postojati jednako i vidljivo. To je obaveza, a ne dekoracija. To je pitanje ravnopravnosti, a ne jezičke estetike. Pogotovo ne jezičke ilustracije stigmatizacije i diskriminacije.

Vrijeme je da svako zanimanje, bez izuzetka, ima i svoje žensko lice.
Vrijeme je da klasifikacije prestanu sramotiti žene svojim šutnjama.
Vrijeme je da se u jeziku – a jezik je temelj svega – žena prepozna jednako, vidljivo, legitimno.

Jer nije stvar u tome da žena mora biti inženjerka ili pilotkinja.
Stvar je u tome da mora imati pravo postojati kao takva u službenim dokumentima svoje države.

A to je minimum.
Sve ostalo je borba koju ćemo nastaviti – tiho, glasno, kad god i kako god treba.