Može li novi Pravilnik "ozdraviti" bolovanje?

Čekanje je naše univerzalno pravilo

Ako je suditi po onome što je 01.06. 2026. godine obećano (čitaj: najavljeno) nakon sjednice sjednice Ekonomsko-socijalnog vijeća, predstavnika Sindikata i Udruženja poslodavaca, onda bismo za dan-dva u javnosti mogli imati integralni tekst Pravilnika o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad osiguranika. Za sada, čini se da sve pojedinosti iz ovoga akta znaju samo članovi radne grupe, dok se predstavnici navedena tri tijela uglavnom „šicaju“ sa nedovršenim i dvosmislenim izjavama, koje, opet, predstavnici medija nadugo i naširoko objavljuju, citiraju, ponavljaju – a ustvari svi čekuju šta će se na kraju desiti...

Za Akta.ba piše: Jasmin Omeragić, ekonomist i certificirani računovođa sa višedecenijskim iskustvom u praksi i teoriji finansija, računovodstva, poreza i revizije​

Dostupni podaci o stanju (u bolovanju) su zabrinjavajući

Institut bolovanja tematski i suštinski „pokriva“ Zakon o zdravstvenom osiguranju, a predsjednik ESV-a se još u martu očitovao da će novi Zakon biti gotov u narednih 60 dana. Gotov još nije no, kako rekosmo, naši donosioci propisa uvijek (i za sve) imaju vremena još, a oni što su im dali u ruke poluge koje znače moć odlučivanja upravo čekanje, kao model da će „biti bolje“, ne samo da su naslijedili, nego ga, kao generacijski fenomen preživljavanja, prenose i na svoje nasljednike.

A, Boga mi, ni predsjedniku ESV-a nije do čekanja i odgađanja novih (i boljih) rješenja, jer i sam je već više puta u sredstvima javnog informiranja istaknuo da se i on lično u vlastitoj firmi suočava sa problemom nekontroliranog bolovanja radnika, navodeći primjer da je u njegovoj firmi u poslijednje četiri godine gotovo pola (u procentima izraženo) zaposlenih radnika bilo na bolovanju. Nije se libio spomenuti i to da „bolesnicima“ na bolovanju (pored „opakih“ bolesti šifriranih kao „plaćanje nerada“) uslugu čine i određene instance u zdravstvenom sistemu, misleći pritom vjerovatno na način finansiranja bolovanja do 42 dana (parafraza autora).

Zvanične institucije, pod čijim su okriljem svi oni koji su na bilo koji način involvirani u zdravstveni sistem Federacije BiH, stanovišta su da privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite, da se dijagnoze evidentiraju onako kako to nalaže Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-10), te da nadležni kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja postupaju dalje propisno, kako prema osiguraniku, tako i prema poslodavacu.

Znači, njih što se tiče, sve je u najboljem redu! A, kako i ne bilo, kada je sve na teret poslodavaca... Glavni problem, naravno, i leži u tome da, i pored toga što osiguraniku i poslodavacu niko ne spori pravo prigovora na ocjenu stvarne zdravstvene sposobnosti radnika, odluka komisija kantonalnog zavoda je konačna.

Ali, samo za bolovanje do 42 dana.

Jer, za bolovanje preko 42 dana „friških“ podataka (iz 2025. godine) još nema, no Akta.ba je ipak saznao[1] da je na teret kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja samo u 2024. godini po osnovu bolovanja dužeg od 42 dana poslodavcima refundirano čak 60.953.440 KM, što je za cca 7,1 milion KM više nego u 2023. godini.

U radnim satima to je cifra od gotovo 1 milion i 939 hiljada dana bolovanja osiguranika, a koliko je to zapravo plaćenog „nerada“ apromaksitivno najbolje ilustrira računica izvedena postupkom: 1.938.547 sati / 11.400 radnika (koliko ih – primjera radi - približno na platnom spisku zajedno imaju kompanije „Bingo“ i „Konzum-Mercator“) = oko 170 dana bolovanja „svih radnika“ u primjeru navedenih kompanija, i to samo u jednoj godini.

Naravno, u praksi se ne bi moglo ni zamisliti da svi radnici kompanije „Bingo“ i kompanije „Konzum-Mercator“ gotovo polovinu godine ne rade – zbog bolesti, ali matematika je neumoljiva nauka!

Iz Federalnog ministarstva zdravstva ističu da sigurno postoje i eventualne zloupotrebe bolovanja (a gornje cifre stvaraju sumnju čak i osobama koje nisu sklone paranoidnoj obradi događaja – prim. autora), no oni „daju do znanja“ da su za nadzor privremene spriječenosti za rad odgovorni kontrolori, a pošto su isti zaposlenici kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja, to se tako navedeno Ministarstvo u daljem postupku – oglašava „nenadležnim“.

Poslodavci itekako imaju pravo biti zabrinuti navedenim podacima, jer je činjenica da su svi oni koji su ostvarili gotovo dva miliona dana bolovanja preko 42 dana zapravo njihovi radnici, te da su po logici stvari morali prije toga „odbolovati“ 42 dana na teret poslodavaca?! Kada bi se bilo u prilici izračunati egzaktne podatke iz evidencija koje svaki poslodavac (za sebe) može od svoje obračunske službe zatražiti (i dobiti), zbirni podaci bi očigledno dali dodatne argumente poslodavcima da istrajavaju na „prevaljivanju“ na Budžet bar dijela tereta bolovanja do 42 dana.

Ima li uopće dostupnih podataka koliko nam „boluju“ državni službenici?

Međutim, statističkih podataka sa isključivim fokusom na broj dana bolovanja i iznos sredstava iz budžeta samo za kategoriju državnih službenika u Federaciji BiH – nema!? Ne zna se čak ni tačan broj osoba uposlenih u organima koje finansira Budžet Federacije, a čak se i AI „zabrojava“, jer jednom kaže da je to između 80 i 100 hiljada uposlenika, a drugi puta veli da od 544.873 zaposlenih, zaključno s krajem aprila 2026. godine u Federaciji BiH privatni i realni sektor upošljava približno 68%, dok se u javnom sektoru udomilo cca 32% radnika, što bi značilo da je „na državnim jaslama“ državnih službenika u Federaciji BiH oko 174 hiljade osoba. No, ima i nekih zanimljivih podataka koji, i pored nepostojanja jedinstvenog registra o tome koliko dana prosječno u jednoj poslovnoj godini zbog bolesti s posla odsustvuju samo državni službenici, pa neke (opet AI) statistike ukazuju da je cjelokupan javni sektor u FBiH „poprilično bolestan“, jer navodno radnici u Federaciji BiH na bolovanju provedu prosječno oko 25 radnih dana godišnje, a to je skoro četiri puta više od evropskog prosjeka koji iznosi 6,5 dana. Iste te statistike tvrde da državni službenici u javnom sektoru prednjače po broju zabilježenih dana odsustva po osnovu bolesti i njege članova porodica, što dakako stvara višemilionske troškove i dovodi do sumnji na zloupotrebe (koje niko posebno ne provjerava i ne bavi se njima jer se državnim službenicima ionako sve plati iz – Budžeta).

E, bit' će da to posebno boli privatne poduzetnike i poslodavce, ali nešto im se ne da to javno kažu (prim. autora).

No, kako god, svi oni koji se razbole i, putem odgovarajućih službi kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja, kao takve sve ih „ubilježe“ u jedinstvene evidencija o bolovanjima za sve zaposlene u javnom i realnom sektoru, otvara logično pitanje da li se to tako radi namjerno... ili slučajno? Naime, javna je tajna da je „sigurnije i bezbolnije“ radnicima koji rade u javnom sektoru „otići“ na bolovanje, jer osim nagomilanog posla i neriješenih predmeta iz domena njihovog referata, po povratku s bolovanja uglavnom ih neće dočekati ništa drugo, dok u realnom sektoru (pogotovo u manjim firmama sa ograničenim brojem radnika i sa „u bocu uštimanim“ radnim mjestima), pojedine gazde bez ustezanja „smisle“ kako da se riješe „bolešljivih“ radnika.

Je li „stanje nereda“ u domenu bolovanja omogućio postojeći zakonski okvir?

Važeći, i za poslodavce sporni propisi, potenciraju činjenicu da je bolovanje, jedno od najvažnijih prava zaposlenika u Federaciji BiH, te da to pravo omogućava radnicima da odsustvuju s posla zbog bolesti, povrede ili drugih (opravdanih) zdravstvenih razloga. I, ono što je ponajvažnije u čitavoj ovoj priči, ovo radničko pravo podrazumijeva i isplatu finansijske naknade za sve vrijeme provedeno na bolovanju, i to od prvog dana privremene spriječenosti i sve dok ona traje.

Naravno sve je utemeljeno na Zakonu o zdravstvenom osiguranju FBiH[2], kao i Pravilnikom o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad osiguranika[3], a to je upravo ono što jednima „driješi“, a drugima „veže“ ruke, jer za privremenu spriječenost za rad, ali i ponovno uspostavljanje radne sposobnosti, „pita“ se isključivo ljekar ili ljekarska komisija, a poslodavac pritom zaposleniku na bolovanju ne može otkazati ugovor o radu, osim u slučaju da se dokaže zloupotreba bolovanja. No, u svemu tome, za poslodavce je „najbolnija“ zakonska činjenica što naknadu za bolovanje do 42 dana isplaćuju upravo oni (poslodavci) na teret svojih sredstava. Izuzev privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, te bolesti ili komplikacija uzrokovanih trudnoćom ili porođajem, kao i transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe, naknada za bolovanje se svodi na 80% plate koju radnik inače ostvaruje, no ista ne smije biti niža od iznosa zakom utvrđene najniže plate za mjesec za koji se određuje naknada, ali nisu rijetki slučajevi u kojima poslodavci postupaju i u skladu sa svojim pravilnikom ili ugovorom o radu.

Naravno, definirani su i slučajevi u kojima se osiguranom radniku može osporiti pravo na naknadu plate za vrijeme bolovanju, (kao što su: svjesno prouzrokovanje privremene nesposobnosti za rad, sprečavanje ozdravljenja, obavljanje druge djelatnosti za vrijeme bolovanja, neopravdano neodazivanje na ljekarske preglede i/ili kontrole i tome slično), no sve su to stvari koje se u redovnom postupku moraju utvrđivati i dokazivati.

Dakle, u slučaju sumnje na zloupotrebu bolovanja, poslodavac ima pravo zahtijevati provjeru autentičnosti medicinske dokumentacije, ali pošto teret dokazivanja obično „dogura“ i do sudskih instanci poslodavci i nisu baš skloni svoje troškove još povećavati i dodatnim angažiranjem advokatskih usluga, sudskih vještaka, itd.

Sve u svemu, privremena spriječenost za rad, koja se u žargonu naziva bolovanjem do 42 dana, kako za radnika (kao osiguranika), tako i za poslodavca (kao obveznika isplate naknade za bolovanje do 42 dana), poprilično je kompliciran skup obostranih prava i obaveza, ali i dostupnosti mehanizama zaštite. Istina, obostrano poštivanje rokova i procedura u smislu pravovremenih obavještavanja, pravilnog vođenja evidencija i transparentnosti ključnih faktora pomoći će u sprečavanju sporova i osiguranju zaštite interesa svih strana, no ništa to ne mjenja činjenicu da se „račun“ za sve ipak „ispostavlja“ poslodavcu, te da upravo poslodavac ovim putem ispunjava određena socijalna prava građana i snosi „dužničku“ obavezu države.

Privatni poslodavci „ne spavaju“ i nemaju vremena dugo čekati, i snaženje svoga biznisa vide u bilo kojem vidu rasterećenja nameta, pa je i to jedan od važnijih razloga za „rat“ oko bolovanja

Te su poslodavci putem svojih predstavnika iz Udruženja poslodavaca pokušali „isposlovati“ mnogo više, no za sada sve je, ipak (za)stalo na novom Pravilnika o kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad, usvojenom na Ekonomsko-socijalnom vijeću FBiH. „Sklopilo“ se, dakle, krhko primirje, jer ostao je i dalje rok od 42 dana bolovanja na teret poslodavca (što je za poslodavce suštinski konflikt), a Sindikat „vjeruje“ da je „pobijedio“, smatrajući da bi smanjenje ovog roka bilo glavnim uzrokom „izrabljivanja“ bolesnih radnika.

Vlada bi trebala „presjeći“, naravno ukoliko i doista verificira ovaj Pravilnik po hitnom postupku (a po najavama, trebalo bi se to desiti – nekada – bar do 12.06.), mada se poslodavci (vjerovatno) i ne raduju takvom „poprijekom“ ishodu, jer smatraju neodrživim daljnje produžavanje svoga dugogodišnjeg i rastućeg „finansijskog izrabljivanja“, te insistiraju na tome da se njihova obaveza dvostruko (ili čak) i trostruko skrati (na svega 15 do 20 dana), a da preostalih 22 do 27 dana Federacija preuzme na teret svoga Bužeta (pa makar to bilo i iz novoga kreditnog zaduženja – prim. autora).

Uz sve navedeno, aktuelizira se i problem nedovoljne i nesvrsishodne kontrole zloupotrebe bolovanja, jer poslodavci su izričiti u svome zahtjevu da biznis sektor zakonski dobije pravo na direktan uvid u medicinsku dokumentaciju radnika, očigledno temeljeći svoj zahtjev na „mršavim rezultatima“ kontrola koje se provode od strane kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja.

Istina, po pitanju ovoga zahtjeva poslodavci mogu naići i na prilično „debeo“ zakonski zid, obzirom da se Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH još u martu ove godine očitovala stavom da se poslodavcima ne mogu dostavljati podaci o dijagnozi i šifri bolesti radnika[4], obzirom da takvi podaci predstavljaju posebnu kategoriju ličnih podataka čija obrada nije neophodna za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Znači, i zbog toga se eventualne reforme ne mogu svesti samo na izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH, već bi zahtijevale usklađivanje više propisa, a to bi moglo proizvesti novo i dugoročno „čekanje“.

I tako, svi nešto (kao) poduzimaju pokušavajući cijelu priču završti sa „svojim“ hapyend-om, no institucionalna blokada cijeloga procesa sve je očiglednija. Poslodavci su u svojim namjerama vrlo konkretni i svojim zahtjevom za drastično smanjenje cijene bolovanja na vlastiti teret pokušavaju svima objasniti da oni na taj način zapravo žele napraviti jasnu granicu između „poštenih“ radnika i „neradnika“ koji zlorabe sve sistemske propuste i nedostatke, pa i bolovanje do 42 dana.

Nasuprot poslodavcima, sindikalci ovaj problem stavljaju pod pojam „opći“ smatrajući da su smanjenjem broja dana bolovanja na teret poslodavaca i „prebacivanjem“ toga tereta na Budžet ugrožena postojeća radnička prava, te da bi se time učinio presedan kojim poslodavci žele započeti „bitku“ za postepeno smanjenje i/ili preinaku i drugih radničkih prava.

Ovo ipak baca sjenu na takozvani ostvareni napredak samo time što je Ekonomsko-socijalno vijeće na sjednici održanoj 01.06.2026. godine usvojilo Pravilnik kojim (za sada) ostaje važeće rješenje od 42 dana bolovanja na teret poslodavaca, ali ni slučajno nije okončan spor između poslodavaca i sindikata.

Naprotiv, sudionici spomenute sjednice su samo potvrdili da se socijalni partneri i dalje „drže“ svojih stavova i zahtjeva, te da je „postignuti dogovor“ samo odgađanje problema do izrade potpuno novog Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i (eventualnog) rješenja suštinskih pitanja. I ne samo to, jer da bi se uopće mogle vršiti korjenite zakonske izmjene, koje bi (možda) mogle udovoljiti svim stranama u sporu, potrebno je mijenjati tri zakona: Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH, Zakon o radu FBiH i Zakon o zaštiti ličnih podataka koji je „državni“ zakon, što bi dodatno zakompliciralo ne samo proceduru nego bi u nedogled produžilo vrijeme čekanja i dalje cementiranje trenutnog stanja.

A suštinsko pitanje zapravo su – pare!!!

Kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja iz sredstava kojima raspolažu ne mogu udovoljiti ni „apetitima“ zdravstvenih radnika (pogotovo onima koji dolaze od strane doktora), a koji „svoja prava“ na radikalno traženje prava i u aktuelnom predizbornom vremenu potenciraju upravo putem instituta štrajka i svojih granskih sindikata, tako da je i to svojevrsna prepreka svemu onome što traže poslodavci.

Kako se čini, čak i bez obzira na stav Vlade po pitanju sudbine novog Pravilnika o kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad, sve skupa „miriše“, na „kupovinu“ vremena, i to možda još i puno više od famoznih 90 dana, koji su zadani kao rok da se kreira novi Zakon o zdravstvenom osiguranju koji bi, kako kažu“ „morao“ pomiriti ove nepomirljive stavove.

A za 90-ak dana će (ako Bog da) i izbori, pa možda i formiranje „neke“ nove i drugačije parlamentarne većine i vladajuće strukture, pa će onda doći na red nova borba za stare fotelje, pa ko bi to baš u ovom trenutku uopće i znao „izgatati“ šta će biti s jednim „običnim“ pravilnikom o bolovanju???