Ovo nema ni na Havajima: Zašto je Neretva više od raftinga

Na vodi se brzo vidi s kim sarađujete. Ko je spreman da vesla zajedno s vama, a ko je tu samo da prođe vrijeme i da mu bude lijepo. Ko sluša, ko se smije, ko paniči, ko bodri, ko preuzima odgovornost, a ko čeka da ga rijeka sama odnese do cilja.

Ali, nastranu team building.

Ovo je priča o Neretvi. O jednom danu koji je počeo kao izlet, a završio kao podsjetnik koliko često podcjenjujemo ono što imamo pred sobom.

S nama je na rafting krenula i naša saradnica koja je proputovala svijet. Od Japana do Havaja, i još mnogo toga između. Dakle, osoba kojoj nije lako prodati priču o “lijepoj prirodi”. Vidjela je okeane, ostrva, planine, egzotične pejzaže i sve one prizore zbog kojih se putovanja dugo pamte.

A mi smo je poveli na Neretvu.

Prije toga, naravno, uslijedilo je ono što radim uvijek kada negdje vodim ljude do kojih mi je stalo: istraživanje. Pregledala sam recenzije, upoređivala ko ima najbolju opremu, skipere, odijela, prsluke, organizaciju. Kada vodite drage ljude, djecu, partnere ili saradnike, neke stvari se ne prepuštaju slučaju.

Na kraju smo se odlučili za Ines Raft.

Rafting nije samo “sjedneš u čamac i ideš”. Pogotovo ne kada idete s ekipom koja vam vjeruje da ste ih poveli na sigurno, lijepo i dobro organizovano iskustvo. Dobra oprema, dobri skiperi i dobra organizacija nisu detalji. To su stvari koje prave razliku između dana koji ćete pamtiti s osmijehom i dana koji može otići u pogrešnom pravcu.

Avantura počinje mnogo prije ulaska u čamac

Imate dvije opcije za rafting, od 9 i od 11 sati. Ranije je, kažu, uvijek bolje. Ali sve zavisi od ekipe s kojom idete i od toga koliko među vama ima ranoranilaca. Mi smo se odlučili za termin od 11 sati.

Došli smo u klub, gdje je krenuo prvi dio pripreme: presvlačenje u neoprene, zaduživanje prsluka, kaciga, vesala i neoprenskih papuča. I odmah jedna važna napomena za sve koji misle: “Ma ljeto je, vruće je, šta će mi neopren?” Nemojte krenuti bez njega. Voda je prava planinska. Koliko god sunce grijalo, srce će vas sigurno povući da se okupate, a Neretva vrlo brzo podsjeti da nije bazen, nego rijeka koja dolazi iz planine.

Do Konjica se dolazi autom, a zatim vas kombiji voze prema Glavatičevu, gdje se ulazi u čamce. I tu, zapravo, počinje avantura.

Išla sam nekad davno na rafting, ali sada znam da svaku avanturu u svakom životnom dobu doživite drugačije. Nije isti osjećaj kada idete prvi put, kada idete s prijateljima, kada idete s djecom, kada vodite poslovne partnere ili kada želite nekome pokazati dio Bosne i Hercegovine koji se ne može objasniti fotografijom.

Naša saradnica s početka priče, ona koja je stigla s Havaja u Sarajevo, u kombiju je bila tiha. Gledala je oko sebe s dozom nepovjerenja. Vjerovatno se pitala gdje je to, tačno, vodimo.

A ruku na srce, put prema Glavatičevu odavno je zreo za ozbiljnu rekonstrukciju. To je ona standardna bosanskohercegovačka boljka najljepših turističkih destinacija: priroda kao s razglednice, a infrastruktura kao test strpljenja. Imamo mjesta koja mogu stati rame uz rame sa svjetskim destinacijama, ali do njih se često dolazi putem koji kao da vas pokušava odgovoriti od putovanja.

I onda, nakon tog puta, ugledate rijeku.

U tom trenutku već znate da je izlet uspio.

A onda smo krenuli.

Neretva vas prvo probudi, a onda utiša

Čamac niz Neretvu, kanjoni oko nas, voda ispod nas, nebo iznad nas. Prirodna vrela, vodopadi, kupanje, skakanje, stijene, sedra, tišina u kanjonu, ptice, hladna voda toliko čista da je možete piti. To nisu marketinške rečenice iz turističke brošure. To je ono što zaista vidite i osjetite kada se spustite niz Neretvu.

Ima nešto posebno u toj rijeci. Nije samo lijepa. Ona vas utiša.

U jednom trenutku još pričate, smijete se, komentarišete ko kako vesla, ko se najviše boji, ko će prvi skočiti u vodu. A već u sljedećem svi zašutite jer se pred vama otvori kanjon koji ne traži komentar. Postoje prizori koje je nepristojno prekidati riječima.

Na pola puta uslijedila je pauza. Roštilj na plaži, druženje, šetnja, obilazak ušća Rakitnice. To su oni trenuci kada više niko ne gleda na sat. Kada zaboravite koliko je poruka ostalo neodgovoreno. Kada se ljudi koji su do jučer razgovarali o poslu sada smiju mokrih rukava, raščupane kose i lica osunčanih od dana koji ne pokušava biti savršen, ali upravo zato jeste.

Nije to bila samo pohvala Neretvi. To je bila pohvala nama samima, našoj zemlji, našoj prirodi, našem potencijalu koji često ne vidimo jer nam je preblizu. Navikli smo da se divimo tuđem, a svoje gledamo kroz ono što nam nedostaje. I istina je, nedostaje nam mnogo toga.

Imamo svjetsku prirodu, ali joj dugujemo više poštovanja

Treba nam više kulture. Treba nam više brige o prostoru. Treba nam više svijesti da se opušak ne baca u vodu, da se smeće ne ostavlja iza sebe, da priroda nije nečije tuđe vlasništvo nego zajedničko dobro. Treba nam više poštovanja prema vodi, prema rijeci, prema ljudima koji dolaze poslije nas.

Treba nam i kultura ponašanja na vodi. Ako ste došli da uživate, uživajte odgovorno. Rijeka nije mjesto za dokazivanje, za alkohol, za opojne supstance, za nepotrebne rizike. Adrenalin je dovoljan sam po sebi. Neretva će vam dati i uzbuđenje i ljepotu i smijeh i trenutak u kojem srce zastane, ali traži poštovanje.

To poštovanje nije samo stvar sigurnosti. To je stvar odnosa prema onome što imamo.

A imamo mnogo.

Imamo rijeku koja može impresionirati nekoga ko je vidio Havaje. Imamo kanjone koji oduzimaju dah. Imamo vodu koja je i avantura i terapija. Imamo ljude koji znaju napraviti dobru priču, dobru uslugu i siguran doživljaj. Imamo potencijal koji ne treba izmišljati, nego čuvati, organizovati i bolje predstaviti.

Rafting na Neretvi nije samo turistička aktivnost. To je iskustvo koje vas podsjeti da priroda Bosne i Hercegovine nije “lijepa za naše uslove”. Ona je lijepa za svjetske uslove. I možda je vrijeme da je tako počnemo tretirati.

Najbolji networking je možda zaista na vodi

Jer tamo se vidi ko vesla s vama. Ko se smije kad vas zapljusne hladna Neretva. Ko pruža ruku kada treba ući ili izaći iz čamca. Ko sluša skipera. Ko čuva opremu. Ko ne ostavlja trag iza sebe. Ko zna uživati, a ne narušiti.

I tamo, negdje između brzaka, kanjona, roštilja na obali i rečenice “ovo nema ni na Havajima”, shvatite da pravi luksuz nije uvijek daleko.

Nekad je udaljen samo jednu vožnju od Sarajeva, Tuzle, Brčkog, Trebinja, Tešnja...

I čeka da ga konačno počnemo čuvati onako kako zaslužuje.