Bila kod nas u selu jedna jedina prodavnica. Seoski granap. Porodična trgovina u suterenu poveće kuće, koja se održala kroz nekoliko generacija i najmanje dvije države. Čobe, vlasnik i radnik i menadžer i skaldištar i higijeničar, kazivao je kako je uvijek najviše posla bilo nedjeljom, zbog turista, izletnika, prolaznika. A onda je došla ova posljednja vlast i rekla Čobetu da je za njega najbolje da zatvori radnju nedjeljom. Inače će biti kažnjen. Čobe zatvorio. Opsovao i vlast i državu. I selo ostalo bez granapa. I Čobeta.
Piše: Adisa Omerbegović - Arapović, profesorica ekonomije i finansija
Kada pomiješate dobru namjeru i silnu improvizaciju, rezultat je ekonomski mazohizam.
Skoro dvije godine nakon uvođenja zabrane trgovine nedjeljom u Federaciji BiH, vlast, a odgovorni ministar najviše, uvjerava nas da mjera nije naštetila trgovini (!) Kao dokaz navodi nominalni rast prometa (ili prikupljenih poreza) što je samo po sebi degutantno u vrijeme enormne inflacije, ali negoduje na dokazivi argument da se znatan dio trgovine prelio u drugi entitet gdje ove zabrane nema, pa ministar kaže da zbog toga trebamo biti sretni jer je i taj entitet dio BiH. Potvrđujući time da su naštetili entitetu kojeg vode, još uvijek izbjegavaju reći ključnu rečenicu: izvinite, pogriješili smo, popravićemo.
Da se vratimo sad na njihov glavni argument - nominalni rast prometa nije isto što i dokaz uspješnosti ekonomske politike. Ekonomisti dobro znaju razliku između nominalnih i realnih vrijednosti. Ali postoji još važnija razlika: ona između onoga što se dogodilo i onoga što bi se dogodilo da određena mjera nije donesena. Čak i kada promet raste u realnom iznosu, to ne znači da bi bez zabrane rada nedjeljom rast bio jednak. Možda bi bio veći. Možda bi zaposlenost bila drugačija. Možda bi se potrošnja drugačije rasporedila između trgovaca, gradova i entiteta. A onda i prihodi - kompanija, radnika, entiteta.
Bez ozbiljne analize ne znamo. A upravo to neznanje ne bi trebalo predstavljati kao dokaz uspjeha. I upravo je u silnom neznanju, bauljanju kroz populističke floskule i bez ikakve ekonomske analize i projekcije ova kardinalna mjera i donesena.
Najveći problem s ovom mjerom, međutim, nije samo zabrana rada nedjeljom (što je, usput i derogiranje fundamentalnog i jedakog prava na rad), već potpuno ignoriranje ekonomske geografije Bosne i Hercegovine.
BiH je jedinstven ekonomski prostor, ali trgovine u Federaciji BiH i Republici Srpskoj nedjeljom ne posluju pod jednakim uslovima. Na jednoj strani entitetske linije zakon ograničava rad većine prodajnih objekata. Na drugoj takve zabrane uopšte nema. Potrošač ne razmišlja o političkom marketingu kada odlučuje gdje će kupiti namirnice u možda svom jedinom slobodnom danu u sedmici za tu aktivnost. On jednostavno odlazi tamo gdje prodavnica radi. To je elementarna ekonomija konkurencije.
Naročito u Sarajevu, gdje entitetska linija prolazi kroz kontinuiran urbani prostor, takva regulatorna razlika postaje nedostižna tržišna prednost. Ne zato što trgovina u Istočnom Sarajevu nužno ima bolju ponudu ili niže cijene, nego zato što joj je dozvoljeno poslovati onda kada je njenom konkurentu u Federaciji zabranjeno. Ova mjera je suštinski usmjerena protiv principa slobodne konkurencije - koju zakonodavac mora da štiti. Vlast ne može ukinuti potražnju. Ona je samo promijenila mjesto na kojem se ta potražnja zadovoljava i time kreirala nefer konkurenciju.
Moguće je naravno da dio nedjeljne potrošnje građani jednostavno prebace na subotu ili ponedjeljak. Ali upravo zato treba izmjeriti, provjeriti, analizirati i zaključiti koliko se kupovine vremenski preraspodijelilo, a koliko se preselilo preko entitetske linije.
Jedinstveno tržište ne nastaje političkim izjavama. Ono zahtijeva uslove u kojima se konkurencija odvija prema ekonomskoj efikasnosti, a ne prema adresi na kojoj je prodavnica registrovana. Dakle, postoji razlog zašto su bilo kakve promjene vezane za restriktivno zakonodavstvo morale ići paralelno u ova entiteta u BiH. Ili ni u jednom.
Drugi problem je šarena laža o zaštiti radnika. Pravo na neradne dane nije sporno. Već je godinama u Zakonu o radu. Dostojanstveni uslovi rada, plaćeni odmor i odgovarajuća naknada za rad nedjeljom moraju biti dio uređene ekonomije. Ali ako je namjera bila zaštititi pravo radnika na odmor, zašto se to pravo pokušalo ostvariti isključivo zatvaranjem trgovina? Šta je s radnicima u ugostiteljstvu, turizmu, transportu i svim drugim djelatnostima koje nastavljaju raditi nedjeljom?
Zabrana rada prodajnog objekta i zaštita prava zaposlenog nisu ista stvar. Postoje načini da se zaštite radnici bez opće zabrane poslovanja: garantovan sedmični odmor, uvećana naknada za nedjeljni rad, jasna pravila raspoređivanja smjena, ograničenja prekovremenog rada i efikasniji inspekcijski nadzor. Takav pristup štiti radnika, a ne određuje unaprijed kada trgovac smije poslovati.
Treći problem su dodatni troškovi koji se rijetko pojavljuju u nestručnoj debati. Vrijeme svakog potrošača ima ekonomsku vrijednost. Imaju je i gorivo, dodatni kilometri, saobraćajna opterećenja, nova zagađenja i izgubljene poslovne prilike lokalnih trgovaca. Ako građani zbog nedjeljne kupovine moraju putovati dalje, provoditi vrijeme u gužvama, trošiti više, svi ti troškovi neće nestati samo zato što ih statistika maloprodajnog prometa ne prikazuje. Ljudi naprosto imaju manje u novčaniku zbog loše ekonomske mjere.
A onda i pitanje strukture dobavljača, U makroekonomskom smislu ova mjera doprinosi i povećanju trgovinskog deficita, jer trgovine iz RS mnogo više robu nabavljaju iz Srbije, u odnosu na dobavljače iz FBiH, pa su time kupci iz Federacije BiH primorani više učestvovati u kupovini robe iz Srbije.
Sama činjenica da možemo identificirati ove eksplicitne, ali i oportunitetne troškove dovoljna je da zahtijevamo ozbiljnu ekonomsku (re)evaluaciju, dubinsku analizu i hitno donošenje sanacionih mjera.
Konačno i pitanje - šta smo mogli uraditi drugačije. Umjesto administrativne zabrane, mogli smo pooštriti zaštitu radničkih prava, osigurati veće naknade za rad nedjeljom i radnicima garantovati stvarno korištenje sedmičnog odmora. Mogli smo razmotriti ograničeno radno vrijeme nedjeljom, uz stroge uslove zaštite zaposlenih. Mogli smo kao Hrvatska mapirati trgovine i kalendar radnih nedjelja. Prije svega, morali smo analizirati posljedice različitih trgovinskih pravila unutar države čije je tržište već opterećeno brojnim institucionalnim podjelama.
Dobra ekonomska politika ne mjeri se stoga popularnošću namjere, nego rezultatima, troškovima i alternativama. Zato bi ova ili buduća Vlada FBiH trebala objaviti nezavisnu procjenu efekata zabrane rada nedjeljom, uključujući promjene u realnom prometu, zaposlenosti, potrošačkim navikama i trgovini u područjima uz entitetsku liniju. Na osnovu tih rezultata treba preispitati član 18. Zakona o unutrašnjoj trgovini. Zaštita radnika i konkurentno tržište ne moraju biti suprotstavljeni ciljevi. Samo loše osmišljena regulacija može ih učiniti takvima.
Ako građani Federacije nedjeljom nastave kupovati u RS-u, Vlada nije ukinula trgovinu nedjeljom. Samo je odredila ko od nje zarađuje. Na našu štetu. To je pitanje na koje Vlada pod hitno mora dati bolji odgovor od neubjedljivo siromašne statistike i mantre o tome da smo nedjeljom svi tu. Što podsjeća na sreću...
