Komentar na komentar Zakona o radu

Sredinom i krajem 2015. godine usvojeni su novi Zakoni o radu i na nivou FBiH i na nivou RS. Po hitnom postupku, oba. Kome se tu žurilo, zakonodavcima, poslodavcima ili radnicima?!

Poslodavci i radnici podjednako u FBiH i RS nisu zadovoljni novim Zakonom o radu.

Poslodavcima problem predstavlja i dalje nedovoljno fleksibilan Zakon koji nije uvažio razvoj tržišta rada i tehnološki i komunikacijski napredak. Poslodavci se žale na odredbe Zakona po kojemu radnik, u slučaju spora, ne mora dokazivati diskriminaciju, mobing, uznemiravanje i nasilje na radu, nego samo argumentovati sumnju. Ovaj član Zakona, poslodavci se boje da bi radnici mogli zloupotrebljavati. Oni traže smanjenje poreza na plaću, adekvatno obrazovanje prilagođeno tržištu rada, kao i pokretnu radnu snagu. Naravno, žele i lakše smanjivanje ili povećavanje broj uposlenih, ovisno o potrebama preduzeća. No, novi Zakon ima i dobrih strana, sudeći po mišljenu poslodavaca. Naime, poslodavac može nagraditi dobrog radnika dijelom plaće za radni učinak, što do sada nije bio slučaj.

Radnici su i u FBiH i u RS izašli na proteste tokom usvajanja Zakona na entitetskom nivou i time izrazili svoje neslaganje sa istim. Imaju puno zamjerki. One koje se najčešće spominju su obračun plaća, ugovor o radu, otkaz ugovora o radu i kolektivno pregovaranje. Najveći problem, prema radnicima, jeste taj da novi Zakon poslodavcima daje mogućnost otpuštanja radnika i kreiranja plaća kako oni to žele.

Po reakcijama, koje vidimo u medijima, izgleda da se kod donošenja Zakona najviše žurilo zakonodavcima, da pokažu da su 'reformisti' u nadi da će MMF 'odriješiti kesu' i popuniti trenutne rupe u budžetima na svim nivoima. Stiče se dojam da Zakon o radu nije važan zakonodavcu radi uređivanja tržišta rada u BiH, zaštite radnika i povećanja konkurentnosti domaćih preduzeća, nego isključivo radi 'spašavanja vlastite kože' i krpanje rupa u budžetima. Jer, kako inače objasniti da se ovako važan zakon donosi po hitnoj proceduri, bez javnih rasprava i uključivanja relevantnih faktora u njegovo kreiranje i donošenje.

Sindikati su pokušali organizovati radnike, da masovno izađu na proteste i time pokažu svoje nezadovoljstvo novim Zakonom, no bez pravog uspjeha. I u FBiH i u RS pojavio se manji broj radnika od najavljivanog i očekivanog.

"Brižljivo su birani datumi usvajanja tih zakona o radu. U FBiH je to bilo usred godišnjih odmora, a u RS-u u vrijeme prednovogodišnjih praznika. Išlo se i na to da se zakoni u entitetima usvajaju u različito vrijeme da bi se otupila oštrica radničke borbe", kaže Selvedin Šatorović, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH.

Moje mišljenje je da u BiH više ne postoji 'radnička klasa' koja je potrebna za stvarnu radničku borbu. Također, mislim da se u BiH protestima na ulicama trenutno ne može puno toga promijeniti, niti uticati na unaprijed dogovorenu i izvana orkestriranu izmjenu Zakona.

Ono što znam jeste da niko od poslodavaca neće otpustiti dobrog radnika. Poslodavcu se više isplati platiti više i zadržati dobrog radnika, nego često mijenjati radnike i time gubiti vrijeme na njihovom osposobljavanju za određeno radno mjesto.

Nekvalifikovani radnici će sve teže dobijati ugovore na neodređeno, ali kvalifikovan i obrazovan radnik se neće trebati bojati za svoje radno mjesto.

Kada se čitaju komentari na Zakon o radu, stiče se dojam da su svi radnici-neradnici, a svi poslodavci-prevaranti, pa ih treba zaštititi jedne od drugih.

U stvari, Zakon o radu treba urediti odnose poslodavaca i radnika i zaštititi i jedne i druge od zakonodavca tj. države.

Zakonodavac treba da potiče zapošljavanje, a ne da novim fiskalnim i parafiskalnim nametima uništava preduzeća. Zakonodavac treba da radi i na reformi obrazovanja, tako da radnici stiču znanje potrebno današnjim preduzećima, a ne da izlaze na tržište rada sa znanjem iz 19. stoljeća ili 'bivšeg sistema'.

Donošenje zakona po hitnom postupku neće donijeti prijeko potrebne promjene u našem društvu, niti će nam omogućiti izvlačenje iz blata u kojem smo zaglibili. Ono što je nama potrebno su veoma složene društvene reforme koje traže sinergijski pristup institucija, interesnih grupa i javnosti.

Tek kada svima bude jasno da nije sramota raditi 'kod privatnika' i da je 'seljak' najproduktivniji radnik, tada će se naše društvo i radnička klasa početi dizati sa koljena i početi koračati ka EU, gdje nas 70% (prema zadnjim istraživanjima) želi da stigne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Akta.ba