Dok je potraga za boljim životnim uslovima i iseljavanje iz zemlje i dalje dominantna društvena tema, postoje i pojedinci koji biraju drugačiji put – ostanak. Ne zbog nedostatka prilika vani, već zbog jasne poslovne ideje, strateške vizije i namjere da stvaraju i grade u lokalnoj zajednici.

Tvoja priča je primjer ostanka sa razlogom. Šta misliš, šta bi se desilo da si otišao van granica Bosne i Hercegovine, odnosno kako bi danas izgledao Emin u nekoj drugoj zemlji?

-Vjerovatno bih imao drugačije izazove, možda i više mogućnosti na prvu. Ali ono što bi sigurno falilo jeste osjećaj pripadnosti. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, znam svoj kontekst, razumijem ljude i kulturu i upravo tu vidim prostor za rast. Vjerujem da bi moj rad i trud naišao na veće novčane procjene, te da bi moja satnica izrazito bila veća. Ali nikada ne bih tamo pronašao ljude koji me podržavaju jer sam ja ja. Nikada tamo preko moja priča ne bi naišla na ovakav odziv i primjećivanje. Emin u nekoj državi koja nije njegova matična bi bio jedna mašina koja bi davala svoje kvalitete za rad drugih ciljeva. Možda nikada ne bih naišao na potrebu biti svoj čovjek i imati nešto iza sebe.

S obzirom da si na početku karijere i svoje platforme, da li ti se ikad desilo da si naučio nešto ključno upravo od nekoga ko je bio na samom početku ili su to sve bili iskusniji ljudi od tebe? Ko ti je, u tom smislu, najveći uzor i motivacija za ono čime se danas baviš?

-Naravno, nekoliko bitnih lekcija sam naučio upravo od ljudi koji su tek započinjali. Njihova strast, svježina ideja i hrabrost da pokušaju bez straha od neuspjeha često su me inspirisali više nego savjeti iskusnih profesionalaca. U ovom zanimanju, nema nekog uzora, u smislu da jedan dan želim biti kao neko. Svako od nas je poseban na svoj način, svojim radom šalje jednu poruku koja je pojedincu jedinstvena. Na njima je kako će oni pročitati naše poruke. Na kraju svakog mog projekta ostavljam svoj neki pečat koji će nadam se jednog dana biti poznat. Ali svakako da mi je motivacija svaka jedinka i osoba koja se zalaže za sebe, koja krči svoj put a ne hoda već odavno utabanim, koja se na svaki mogući način izdvaja iz mase u cilju samorazvijanja i bježanja iz tog ''današnjeg standarda''.

Koliko je teško balansirati modernu tehnologiju sa lokalnim, tradicionalnim očekivanjima? Jesi li ikada osjetio otpor od strane svojih sugrađana, u kontekstu tek pokrenute platforme i tvojih snova i priželjkivanja?

-Ljudi ovdje često gledaju nove ideje s dozom opreza, što je prirodno. Dešavalo se da pojedinci ne razumiju svrhu onoga što radim ili zašto ulažem toliko truda u nešto što “nema garanciju”. Ali s vremenom, kroz rezultate i transparentan pristup, i ti isti ljudi počnu gledati drugačije. Svako od nas je na početku skeptičan, niko ne može garantovati uspjeh, ali može pokušaj. Nekome će ih trebati 10, 5, a nekome samo jedan. Sada trenutno uvažavam maksimalno podržavanje i podršku, pogotovo od mojih sugrađana, a naravno roditelja, rodbine, prijatelja i cijelog mog kolegija.

Postoji li korak u dosadašnjem radu za koji si pomislio da je ‘’korak unazad’’, a zapravo je bio prekretnica i korak naprijed?

-Da, bilo ih je nekoliko. Najviše pamtim trenutak kada sam morao pauzirati svoju tadašnju ljubav i zanimanje ka grafičkom dizajnu kako bih se fokusirao na završetak srednje, generalan uspjeh i upisivanje fakulteta. To je jedan mnogo stresan period, u kojem se račvaju životne smjernice i odluke. Pritisak od strane svih, pa i sam na sebe, mnogima može praviti probleme. U mom životu, taj period tačno je obilježen kao mnogo težak i mućan. Nekako se činilo da se sve ruši, i da mi je svaki korak bila greška. Međutim, nisam slutio šta mi Bog sve sprema u relativno skorijoj budučnosti. Upisao sam redovno Fakultet za saobraćaj i komunikacije na smjeru Kompjuterske i informacijske tehnologije, predmeti su se polagali, godine čistile, i sada se trenutno nalazim na samom kraju. 3. godina se uskoro završava, ostalo je još par ispita, i uskoro sam na otvorenom tržištu kao inženjer saobraćaja i komunikacija. Uz sve to vodim i digitalnu agenciju kao sporedni posao sa strane, sa par projekata kako u BiH tako i u inozemstvu u ovom trenutku. Sve se posložilo na svoje mjesto u nepune tri godine, a u 2022 godini sam ostavio sve što sam tada volio. Sigurno da sam kroz ovaj period „pauze“ dosta sazrio i da sam skupio znanja koja sada mogu iskoristiti u praktične svrhe.

Ako bi mogao dati savjet 15-godišnjem sebi, koji bi to savjet bio?

-Rekao bih sebi da se prilikom odrastanja više posvetim sebi i razvijanju sebe, a manje na to kakav ću biti u društvu drugih. Zaista, jedna mlada osoba, koja prolazi period puberteta zahtjeva maksimalnu pažnju razvijanja kako tijela tako i psihičkog zdravlja. Sigurno, da svako od nas se može vratiti u te godine, da bi znao šta treba činiti. Ali, to nije moguće, ono što jeste je da ne nastojimo raditi iste greške, jer je ostalo i više nego dovoljno vremena da učinimo sve što želimo, ispravimo sve što smo pogriješili i budemo ponosni na to u šta smo odrasli. Savjet meni bi glasio da se više zanimam onim prema čemu gajim ljubav, da se razvijam svakim danom i smislu mlade osobe koja poduzima nešto za sebe, ali naravno i da uživam maksimalno u svakom danu tako što ću ga napuniti stvarima i ljudima koje volim.

Razgovarala: Ajla Mutapčić

MLADI PODUZETNIK

Emin Solak za Akta.ba: Na kraju svakog mog projekta ostavljam svoj neki pečat

Komentari (0)