Dado Džihan - Sarajevski velemajstor muzike

Dado Džihan, četrdesetšestogodišnji bh. kompozitor s londonskom adresom muzičar je kojeg mnogi pamte kao klavijaturistu sarajevske grupe "Zabranjeno pušenje", ali i po ulozi Dinke, zajedljive i neposlušne supruge Neleta Karajlića u kultnom humorističkom serijalu "Top lista nadrealista". Posljednjih 20 godina živi i radi u Londonu, a evo šta kaže u intervjuu za FaceToFace Magazine.

Rođeni ste Sarajlija jedan od glumaca kultne humoristične serije, Top Lista Nadrealista, koja se emitirala 80-ih i 90-ih godina u bivšoj Jugoslaviji. Kakve Vas uspomene vežu za ovaj životni period?

Sarajevo je specifična sredina, uvijek bila, i kako se vidi iz današnjeg života, i ostala. To okruženje je izrodilo predivne i pametne ljude, umjetnike, mudre i lijepe žene, ljude koji su njegovali ljepotu samoga života, s divljenjem, humorom i sarkazmom gledali na okolinu. Sada kad se sjećam što se dešavalo za vrijeme moga odrastanja, bilo je kao neki san. Sve ti je išlo za rukom i sve se dešavalo u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Dobijali smo podršku i na nama je ostalo da pustimo mašti na volju i ostvarujemo ideje i šale kroz život, muziku i TV formu. Divne uspomene, druženja, turneje, koncerti, incidenti i beskonačna improviziranja. Imali smo neko duboko razumijevanje između nas. Dobra raja smo bili i ostali.  Ja to mogu reći što se mene tiče.

2. Diplomirali ste na muzičkoj akademiji i svirali ste klavijature u, tada najpopularnijem YU bendu, Zabranjeno Pušenje. Možete li napraviti usporedbu u načinu i slobodi umjetničkog izražavanja tada i danas?

Muzičko obrazovanje te može dovesti samo do jedne tačke, a avantura, iskustvo i želja će uraditi ostalo. Nije samo bilo u pitanju Zabranjeno Pusenje, bila je i Flota gdje sam svirao gitaru, klavijature i pjevao, pa Kongres, gdje sam bio frontman i tako dalje... Jedina razlika je bila u tome što si tada morao da dobro poznaješ i da znaš da sviraš svoj instrument. Da budeš u stanju da na snimanju sviraš cijelu pjesmu ili koncert od početka do kraja. Ne kažem da sada nema izuzetno talentovanih umjetnika, naprotiv, ali ipak ulazak kompjutera, loopa tj. ponavljanje identične sekvence je promjenilo način na koji se muzika komponuje, a i sluša. Sada je popularna muzika u hipnotično robotičnom izrazu, a onaj ‘human touch’, greška, neperfektno izvođenje i prirodan puls muzike je nestao.

3. Gotovo 20 godina živite u Londonu, gdje imate status talentiranog kompozitora i izvođača. Koliko je bilo teško izdići se nad mnogobrojnom konkurencijom na britanskom muzičkom tržištu?

Mislim da je nevažno i nebitno koliko vremena si u Londonu. Čudni su putevi uspjeha. Osim iskustva i tvog sljedećeg projekta, za mene je uspjeh ostati izbalansiran i inspirisan. Prilično je zahtjevno biti stalno aktivan, jer ništa nije garantovano, ali nada nikad ne umire. Ja znam svoje vrijednosti, ne trebam se dokazivati, ali i dalje radim na usavršavanju.

4. Za film Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“ ste pisali muziku i dobili manju ulogu. Šta je za Vas predstavljao rad na filmu ratne tematike koja je još uvijek bolna?

Samo zadovoljstvo. Rad je bio inspiracija sama od sebe. Vrlo lako sam došao do muzike i teksta, samo što sam sve nekako radio od repa, od kraja prema početku. U suštini izbjegavam ratne filmove, horore i bilo šta što budi osjećaj nelagode. Angelina je bila iznimka, to je Angelina i takva situacija se ne dešava svaki dan. Angelina je vrlo dobro znala šta želi da kaže filmom koji je smješten u Bosni. Kroz film je podvukla četiri aspekta: ljubavnu priču u logoru, nasilje nad ženama, ignorisanje Evrope i Ameriku koja vodi glavnu riječ.

5. Imate vlastiti muzički projekt "Waves and Patterns". O čemu se radi?

To je platforma gdje žive moji radovi, rađaju se novi i ime pod kojim ponekad izlazi moja ekspresija. Waves and Patterns meni znači život, jer život, kako ga ja razumijem, nastaje od zvuka i vibracija i oblikuje se u ovoj dimenziji u formi uzoraka. To je moja vječna inspiracija.

Napomena: Intervju možete pročitati u 7. broju Face ToFace Magazina