Zlata Filipović, filmska producentica - Sarajevska Anne Frank

Zlata Filipović bila je tinejdžerka u Sarajevu pod opsadom, i njen dnevnik o svakodnevnom životu u opkoljenom gradu dirnuo je svijet. Danas, 20 godina kasnije, ona kaže da lekcija o tom užasu još nije naučena, piše u ponedjeljak u londonskom Daily Telegraphu novinarka Harriet Alexander.

Prije dvadeset godina, kad su bombe počele padati na Sarajevo, Zlata Filipović je željela pobjeći. Krijući se s porodicom u podrumu svoje kuće, ukočena od straha, ona je sanjala o miru i slobodi.

Dvije decenije kasnije, Filipović, sada 31-godišnjakinja, kaže da su ti snovi o miru još isti za generaciju mladih Bosanaca. I također, kao u ranim 1990-im, mladi ponovo sanjaju da pobjegnu iz Sarajeva, piše Harriet Alexander.

"Istinski sam zabrinuta da će to ponovo izbiti. Još je mnogo etničke mržnje i netrpeljivosti. Većina mojih prijatelja odlazi ili je već otišla. Tamo nema posla, nema nade, nema budućnosti", kaže Filipović.

Filipović je među najpoznatijim sarajevskim izbjeglicama. Ona je u jedanaestoj godini života počela pisati dnevnik. "Željela sam biti zabavna, poput Adruiana Molea", objašnjava ona.

Nažalost, dnevnik koji je ona vodila mnogo češće je upoređivan s onim koji je vodila Anne Frank, krijući se u Amsterdamu pod nacističkom okupacijom.

Opsada Sarajeva trajala je duže nego opsada Lenjingrada, sada St Peterburga, u Drugom svjetskom ratu. Njegovih 380.000 stanovnika ostalo je bez hrane, struje, vode i grijanja tokom 46 mjeseci, krijući se od 330 granata dnevno koje su zasipale grad.

Bošnjaci i Hrvati - koji su na početku rata bili saveznici - kasnije su se okrenuli jedni protiv drugih, tako da su Srbi, Bošnjaci i Hrvati završili vodeći rat koji je odnio više od 100.000 života, ostavio polovinu stanovništva beskućnicima i nekada etnički izmiješanu zemlju razorenom i podijeljenom u jednonacionalne enklave, piše Harriet Alexander.

I dok su užasi rata nastavjali da bjesne, Filipović je nastavila voditi svoj dnevnik. Ona je u svojoj bilježnici pisala o detaljima svakodnevnog života, njenim reakcijama na rat, nadama i strahovanjima za budućnost. Ona je sanjala da izlazi u park, igra se s prijateljima kao nekada. Pisala je o skrivanju sa svojim roditeljima u podrumu njihove kuće, u blizini Narodnog potorišta, u centru Sarajeva, i kako je njen kanarinac Kiko uginuo jer nije imala dovoljno hrane za njega.

Neki službenici UNICEF-a u gradu čuli su za dnevnik Zlate Filipović, i on je prvobitno objavljen kao knjižica na srpskohrvatskom jeziku. Kada je grupa francuskih novinara saznala za dnevnik, sreća porodice dramatično se, međutim, promijenila.

"Sjećam se kada je ekipa BBC Newsrounda došla u Sarajevo da snimi priču o meni. Sjećam se svega toga u detalje - oni su proveli mnogo vremena s nama", kaže Filipović.

Rukopis je otkupio francuski izdavač, koji je povukao sve moguće veze da evakuira porodicu u Francusku. I tako je, u decembru 1993., porodica počela da živi u Parizu.

"To je bilo bizarno. Da ste bili ranjenik, siroče, ili bolesnik, nikada ne biste mogli napustiti Sarajevo. Mi, međutim, jesmo", kazala je Zlata.

Jedno vrijeme ona je bila medijska senzacija. Televizijske ekipe pratile su je po Londonu kad je prvi put posjetila Britaniju. Tada, kada je još imala samo 13 godina, postavljana su joj pitanja o ratu i nasilnom političkom okruženju u njenoj domovini dok je išla na čaj s premijerom Johnom Majorom i francuskim ministrom odbrane. Njena knjiga prodana je u 80.000 primjeraka.

Nakon tri godine u Parizu, porodica je preselila u Dublin, gdje je Zlata Filipović pohađala Trinity koledž prije nego što je upisala univerzitet Oxford. Ona danas živi u Dublinu, radeći kao filmska producentica i autorica dokumentarnih filmova.

"Da li bih se vratila u Sarajevo? Ja se tamo vraćam - sve vrijeme. Ja volim svoj grad. Tamo, međutim, za mene nema stvarne budućnosti", kazala je.

"Prije bih se mogla vidjeti u New Yorku ili Kuala Lumpuru, ili bilo gdje drugo. I moje Sarajevo se promijenilo. Moji baka i djed su umrli, i tamo imam sve manje i manje rodbine i prijatelja", kazala je.

Egzodus mladih, talentiranih Bosanaca, ozbiljno zabrinjava vlasti, koje uviđaju da gube najveći dio svoje mlade generacije. Nije, međutim, lako promijeniti te trendove.

"Kad je rat završen 1995., mi smo u početku bili veoma sumnjičavi prema mirovnom sporazumu. Kada smo, međutim, uvidjeli da je mir trajan, pojavio se sjajan osjećaj u stilu "živi smo, vratimo se životu i radimo nešto!" Uskoro je, međutim, uslijedilo razočarenje", kazala je Zlata.

Ona priča o svom prijatelju koji je napustio Sarajevo kako bi studirao u Sjedinjenim Državama, gdje je dobio diplomu na univerzitetu Harvard. "On se vratio u Sarajevo pun ideja i projekata, ali niko nije priznao njegove kvalifikacije. On nije mogao ništa učiniti. Na kraju je bio tako demoraliziran pa se vratio u SAD i dobio je posao na Wall Streetu", kazala je.

Ona kaže da su tržište rada i poduzetnički duh dodatno ograničeni političkim sistemom zemlje.

Mirovni sporazum iz 1995. postignut uz američko posredovanje okončao je rat, ali je ostavio zemlju etnički podijeljenu u dvije "mini države" - jednu za Srbe, drugu koju dijele Bošnjaci i Hrvati - povezane centralnom vladom, piše Harriet Alexander.

Dodaj eda nacionalno nepovjerenje drži etničke grupe u Bosni podijeljenim. Djeca u školama uče tri različite verzije historije, nazivajući svoj zajednički jezik različitim imenima - srpskim, bosanskim i hrvatskim - i sve su udaljeniji jedni od drugih u svojim jednonacionalnim enklavama.

Bosanski čelnici još se svađaju oko budućniosti zemlje: treba li se ujediniti ili ostati podijeljena?

"Tako je malo napretka ostvareno - to je još grupa veoma snažno opredijeljenih pojedinaca koji vuku u različitim pravcima. Korupcija je svuda prisutna. Potrebno nam je kompletno pospremanje države jer su nacionalistička osjećanja u svakoj pori života. Društvo je općenito podijeljeno. Sve se vrti oko toga da li ste Bošnjak, Hrvat, ili štagod", kaže Filipović.

Bosna ima 120 ministarstava i više nivoa vlasti. Najviše zaposlenih je u javnoj administraciji, koja guta polovinu skromnog državnog budžeta. Radna mjesta daju se po sistemu pokroviteljstva, što garantira glasove za vladajuće stranke.

Nacionalističko suparništvo zakočilo je razvoj, odvratilo je ulagače i ostavilo je BiH bez centralne vlasti cijelu 2011. godinu prije nego što je spor riješen u februaru.

I dok susjedne zemlje Hrvatska i Srbija napreduju u planovima ka ulasku u EU, za BiH je to još veoma daleki san.

"Istinski je tužno što se osjećam tako negativno zbog svega toga. Ja, međutim, jednostavno mislim da lekcije nisu naučene. Cijela regija napreduje, a BiH će još jednom ostati velika crna rupa u središtu Evrope", kazala je Filipović za londonski Daily Telegraph.

Foto: Eddie Mulholland/The Telegraph.