Osvajanje svijeta bijelim štapom i Brajevim pismom

Beira Salifoska odbranila prvi diplomski rad na Brajevom pismu u Makedoniji

04.03.2023. 10:29 / Izvor: Makedonski media servis
beira

Beira je 100% slabovida i nije slučajno odlučila da studira specijalnu edukaciju i rehabilitaciju jer želi da pomogne djeci sa smetnjama u razvoju.

Makedonsko visoko obrazovanje dobilo je prvi diplomski rad napisan na Brajevom pismu, a za to je zaslužna studentica Beira Salifoska, koja je nedavno diplomirala na Institutu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Filozofskog fakulteta u Skoplju.

Od tada ne prestaju čestitke i divljenje, a ova mlada žena je dokazala da se upornošću snovi mogu ostvariti.

Beira je 100% slabovida i nije slučajno odlučila da studira specijalnu edukaciju i rehabilitaciju jer želi da pomogne djeci sa smetnjama u razvoju.

A kako je ona postigla ovaj uspjeh i kako je studirati u Makedoniji kada si osoba sa invaliditetom, kada ti sama infrastruktura ne pomaže da dođeš do fakulteta, iskreno je Beira odgovarala za Makedonski medijski servis.

"Imam 32 godine, ali sam sada diplomirala jer sam kasnije upisala fakultet. Najveći motiv da diplomiram bila je želja da na osnovu svog životnog iskustva, ali i stručnog znanja pomognem slabovidoj djeci", kaže Beira.

Prema njenim riječima, sa ovom profesijom se svakako može naći posao u nevladinom sektoru, ali bi voljela da radi u školi za djecu i omladinu oštećenog vida "Dimitar Vlahov", gdje je zapravo završila i osnovno i srednje obrazovanje.

Beira dolazi iz Plašnice, male opštine u blizini Makedonskog Broda.

Sa sedam godina dolazi u Skoplje, gdje boravi u internatu.

Iako joj je ponekad, s obzirom na njene mlade godine, bilo teško da bude daleko od porodice, rado se prisjeća školskih dana u kojima su zajedno sa školskim drugovima savladavali životne vještine.

"Pomagali smo jedni drugima, ali su nam pomogli i nastavnici i staratelji, a neki od profesora su se izdvojili i uložili u nas. U razredu je bilo petero-šestoro djece. Tamo sam naučila Brajevu azbuku sa sedam godina. Tokom školovanja programi su se mijenjali, ali u principu su bile knjige na Brajevom pismu", kaže Beira.

Bila je dio prve generacije mladih ljudi sa oštećenjem vida koji su mogli izabrati srednje stručno obrazovanje za fizioterapeuta.

Zahvaljujući ovom izboru, Beira već 15 godina radi na Univerzitetskoj klinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kozle.

"Volim posao, tu zarađujem, ali teško je. Svakodnevno imamo puno pacijenata, ali sam zadovoljan koliko god mi je teško. Odlično sam primljena od kolega, sa svima sam u kontaktu, neki su mi bliži i sada su bili na dodjeli diploma", kaže ona.

A s obzirom na dnevni rad od osam sati, učenje za Beiru je bio pravi izazov.

"Kada nakon toliko vremena ponovo odeš negdje da učiš, zaista je teško naviknuti se na to. Imala sam poteškoća s knjigama jer nisu bile na Brajevom pismu pa sam ih morala naučiti kroz audio verziju u elektronskom obliku.",  kaže.

Većina je bila dostupna u elektronskom obliku koji je čitala kroz govorni program.

"Čitam brajevu azbuku cijeli život i naučila sam taj format. Bilo mi je teško naučiti slušati i učiti i trebalo mi je dosta vremena da se naviknem. Mnogo puta sam pisala knjige na Brajevom pismu dok sam slušala, ali kako su godine prolazile, proces mi je postajao lakši i navikla sam se na to. Jednostavno nisam imala vremena i bilo mi je teško", dodaje Beira.

Ona kaže da nastavni materijali treba da budu dostupni učenicima sa oštećenim vidom, ali prije svega mora biti poboljšana infrastruktura.

"Pošto sam zaposlena, kada sam išala na fakultet, morala sam da se dogovorim da me neko odvede i vrati, a nisam smjela da dozvolim pacijentima da me čekaju. Morala sam to da uradim u žurbi. Onda imamo i problem kako doći do fakulteta. Trebalo bi da imamo knjige u elektronskoj verziji, ali bi bilo lijepo da imamo i materijale na Brajovom pismu", smatra Beira.

Priznaje da je mnogo puta čak i pomišljala da odustane, ali uz nju je bio njen lični asistent Dimče da joj pomogne nakon ovakvih "padova".

 

Dimche je njen asistent više od tri godine.

On se brine o plaćanju računa i kupovini hrane, a Beira kaže da je kao "božji dar".

"On mi pomaže, a oboje smo avanturisti. Pomaže mi oko plaćanja računa, kupovine. Ranije smo jahali konje, išli na odmor u Ohrid, izlazimo u kafiće ili barove, to mi pomaže u društvenom životu i velika mi je podrška. Naravno, tu je i njegova porodica", ističe Beira.

Avanturističkog duha ima od malih nogu i kroz smijeh kaže da je kao dijete radila stvari koje, iz današnje perspektive, nisu tako bezbjedne.

"Imam jednog brata i četiri sestre. Nekada su igre bile drugačije, igrali smo se napolju, voljela sam da se vozim traktorom kada su moji roditelji išli u polje. Bila sam veoma "spretna", penjala sam se na drvo, igrala gume. Radila sam stvari koje sada kada razmišljam o tome nisu bile sigurne. Penjala sam se na stijenu, u principu sam avanturista i volim nove stvari",  dodaje Beira.

Vid joj je 100 posto oštećen, ali kaže da je do svoje devete godine mogla vidjeti i do dva-tri posto.

Zahvaljujući tome, ima barem malu predstavu o tome kako boje izgledaju i kako izgleda svijet, ali kaže da bi u zemlji trebalo biti više edukatora za orijentaciju i mobilnost koji bi radili sa slabovidom djecom.

Više je nego očigledno da je Beira veliki ekstrovert, kaže da ne voli da bude sama, ali kada jeste, trudi se da vrijeme provodi produktivno.

Zaljubljenik je u rusku klasiku, ali i dobru muziku.

"Kada sam bila student, vrlo malo knjiga je bilo u audio verziji. U srednjoj školi smo imali mali problem, ali smo pisali lekcije. Tehnologija je napredovala i pitam se kako je nekada bilo toliko više audio knjiga. Slušala sam romane u audio verziji snimljene sa zvučnicima na kasetofonu, i uživala slušajući. Neki od njih su digitalizovani, sačuvano je šta se moglo spasiti, ali zavisi i od ljudi. Volim i muziku, ali kod kuće slušam drugačiju muziku nego u kafižima. Od naših pjevača izdvajam Tošeta Proeskog", kaže Beira.

Voli neumorno da putuje i istražuje, te često sama putuje avionom u Njemačku, gdje joj živi brat.

Na radno mjesto ide sama sa bijelim štapom, a ponekad je kolege voze autom.

Međutim, kaže da su javni prevoz, kao i ulice u Skoplju katastrofa jer ne postoji zvučna signalizacija koja bi učinila kretanje bezbednijim za slabovide građane.

Na ovakve izazove ukazivale su prije nekoliko mjeseci organizacije civilnog društva slijepih i slabovidih u Makedoniji.

Organizovali su protest kojim su od nadležnih zatražili zvučnu signalizaciju na semaforima, više audio-knjiga i udžbenika, te pomoć o trošku države, za veću nezavisnost ovih građana.

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti