Jagoda Šestić, slikarka: Otvorila sam vrata drugima

Uvijek je teško govoriti o svom nekom najboljem djelu ili o djelu koje vas kao umjetnika najbolje opisuje, ali su neke posebne slike, koje imaju neko izuzetno značenje za mene, zadržane ovdje u kući, priča Jagoda Šestić, poznata banjalučka slikarka, iza koje je učešće na brojnim likovnim kolonijama, mnoštvo umjetničkih djela i svakako poznata Kolonija "Šestić" koju je organizovala u gradu na Vrbasu i tako dala svoj doprinos Banjaluci.

Jagoda priča da kada bi morala izdvajati neka djela možda bi izdvojila neke opuse ili periode u kojima je stvarala svoja umjetnička djela, poput perioda kada se posvetila samo crtežu ili razdoblja kada je radila u akvarelu ili pastel tehnici.

Međutim, ova uspješna dama, u stilu istinskog umjetnika, kaže da ne postoji najdraža slika, već da to jednostavno može biti samo nekoliko slika vezanih za neke posebne događaje.

Talenat od djetinjstva

Govoreći o svojim počecima u slikarstvu i samoj ideji za bavljenjem ovim poslom, Jagoda nam je ispričala da je njen talenat primijećen još u ranom djetinjstvu.

Moj rad i talenat je primijetila učiteljica u osnovnoj školi u Maglaju, tako da i dan-danas imam taj katalog, gdje je jedna moja slika urađena drvenim bojama i naslikana stambena zgrada u Maglaju. Taj rad je bio izložen u Indiji i to je prvi katalog gdje se pokazao moj talenat", ispričala je Jagoda Šestić, koju smo posjetili u njenom domu u Banjaluci, a koji svakim svojim dijelom odiše umjetnošću, jer dok smo razgovarali u toplini njenog doma, bili smo okruženi izvanrednim djelima ove poznate slikarke.

Jagoda nam je kazala da ju je učiteljica u osnovnoj školi forsirala da uvijek nešto crta i slika. Kazala nam je i da je nakon osnovne škole završila Školu za primijenjene umjetnost u Sarajevu, na Odsjeku za slikarstvo.

"Poslije sam završila Višu pedagošku školu i tada sam došla u Banjaluku gdje sam počela raditi u školi kao pedagog i navršila 20 godina radnog staža", priča Šestićeva, koja je organizovala čak 11 likovnih kolonija u Banjaluci.

Međutim, Jagoda nam je kazala da više ne organizuje ovu likovnu koloniju iz raznih objektivnih razloga, te da smatra da je sasvim dovoljno pružila i obogatila ovu vrstu umjetnosti u Banjaluci, jer su slikari iz RS, ali i regiona dobili priliku i mjesto gdje su zajedno mogli da pokažu svoj umjetnički talenat.

"Sve to sam odradila sa velikom ljubavlju i željom da dovedem mnogo slikara u Banjaluku i da oni nešto ostave. Ali nemam više onu želju i volju da to radim, a s druge strane mnogo je mladih ljudi i slikara koji mogu to da organizuju", rekla je Šestićeva u dodala da je organizovanjem Kolonije "Šestić", praktično otvorila vrata drugima i izrazila nadu da će je neko zamijeniti.

Podrška porodice

U čitavoj svojoj dosadašnjoj, vrlo uspješnoj slikarskoj karijeri Jagoda Šestić je imala podršku porodice i trudila se da dobro uskladi obaveze prema porodici i slikarstvu.

"S obzirom na to da se moj pokojni muž bavio dizajnom, ali je isto zavšio Školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu, nas dvoje smo bili na istim talasnim dužinama i imala sam veliku podršku", priča Jagoda i navodi da je tek 1985. godine napravila svoju prvu samostalnu izložbu.

Ona smatra da kada slika, to nije slobodno vrijeme, nego da je to poziv i posao, ali da slobodno vrijeme provodi u uređenju dvorišta, baštenskim poslovima, jer joj je to ujedno i relaksacija. Upravo boravak na otvorenom Jagodi pomaže u pronalasku raznih motiva za umjetnička djela. Kod nje odabir motiva upravo zavisi od trenutka i stanja u kojem se nalazi.

"To kod mene samo zavisi od raspoloženja i kad me neki motiv zaintrigira u određenom trenutku. Može to biti i neka svjetlost, određeno doba dana i to obično kamen, školjka, pejzaž, dio pejzaža, znači sve zavisi od određenog momenta", otkrila nam je načine dolaska do svojih motiva.

Pronalazeći motive za svoja djela na takav način, Jagoda je oslikala hiljade slika i, kako nam je sama kazala, kada bi se sve njene slike našle na jednom mjestu bilo bi potrebno nekoliko galerija za njihovo izlaganje.

"Mislim da nijedan slikar ne vodi evidenciju o broju slika, ali smatram da ih imam mnogo", priča Šestićeva i dodaje da se njene slike i crteži danas nalaze od Amerike do Australije.

Drugi o Jagodi

Mihailo Rakita: "Jagodu znam još od perioda kada sam polazio na Akademiju u Sarajevu, znači negdje oko 1975. godine, kada sam se upoznao i sa njenim pokojnim mužem Brankom. Od tada traje naše prijateljstvo. Uspjeli smo da napravimo likovnu koloniju u Jagodinom dvorištu, kroz koju je prošlo oko 80 različitih autora. Ona je jedna od rijetkih osoba u Banjaluci koja je ovom gradu dala prepun pregršt umjetničkih djela s tih kolonija u trajno vlasništvo i ja ne znam za neki sličan primjer. Inače, Jagoda je veliki borac, beskompromisna i uvijek će reći čovjeku šta misli o njemu i šta joj se kod njega ne sviđa, bez ikakvog uvijanja i vrlo je direktna".

Vida Grandić: "Jagoda je kao osoba izuzetno komunikativna, kreativna i dobar čovjek. Poznajemo se preko 30 godina i svih tih godina smo odlično sarađivale u oblasti umjetnosti. Ja sam joj 1985. godine priredila i prvu samostalnu izložbu u Domu kulture u Banjaluci, a da nisam otkrila da se radi o izuzetno talentovanom umjetniku vjerovatno ne bih ni predložila njenu prvu izložbu".

Nemoguće kopirati slikara

Da li možete, neki viđeni prizor, nositi u sebi dugo i onda ga "smjestiti" na platno, ili to radite odmah?

- S obzirom na to da sam mnogo putovala na tim kolonijama u kojima sam učestovala, bilo je mnogo motiva, ali nastojala sam da ih bar nekako zabilježim, crtežom, akvarelom, fotografskim aparatom i to je u svakom slučaju bilo dobro za neke slike koje su poslije nastale.

Redovno učestvujete u raznim likovnim kolonijama. U čemu je njihova draž i koja kolonija je Vama najdublje u srcu?

- Učesnik sam brojnih kolonija i ja to volim, s obzirom na to da kolonija služi i da se posjeti neko mjesto, upoznaju neki novi slikari, te da se učvrste prijateljstva. Vjerujte da meni svaka kolonija, bez obzira gdje se nalazim, jako dobro dođe, jer ja kod kuće ne mogu toliko slikati. Tada mi je vrijeme na raspolaganju opuštena sam i imam inspiracije, koje ne nedostaje, jer je uvijek novi motiv i nova želja da se napravi neka dobra slika. Bez obzira koliko ona traje, da li sedam ili deset dana, za taj period se može naslikati dosta kvalitetnih slika. Najviše su mi ostale u sjećanju kolonije "Dunavom do slike", koje organizuju kolege slikari iz Pančeva, jer se održava na brodu na Dunavu i deset dana smo na vodi uz obilazak svega i to je za mene jedno veliko bogatstvo.

Sada je, kažu, pronađena jednako stara replika Mona Lize. Kako Vi gledate na taj fenomen, na tu sliku koja stoljećima intrigira?

- Vrijednost joj je u tome što je Leonardo kao slikar radio studijski svoje slike i prvi put se desilo da je naslikao jednu ženu četrdesetih godina, dakle naslikao je zrelu ženu, na sebi prepoznatljiv način. Da li ga je neko dostigao ili prestigao ostavljam to umjetničkim kritičarima. Činjenica je da su ga mnogi kopirali, ali nemoguće je jednog slikara kopirati i dostići njegovu vrijednost. Ono što on unese u sliku je samo njegovo i ničije više.