Kada su se 23. marta 2026. godine otvorila vrata čuvene londonske dvorane Royal Albert Hall, publika nije znala da prisustvuje pisanju muzičke historije. Na pozornici je stajao čovjek s harmonikom — instrumentom koji su mnogi odavno svrstali u kategoriju folklore. Sedam večeri kasnije, Nihad Hrustanbegović iz Bijeljine izašao je kao prvi harmonikaš u historiji koji je nastupio na toj pozornici sedam uzastopnih puta, pridruživši se panteonu u kojemu sjede Eric Clapton i Ludovico Einaudi.
Od Bijeljine do Arnhema, put jednog virtuoza
Priča počinje 1973. godine u Bijeljini, gdje se rodio dječak koji će jednog dana redefinisati percepciju harmonike u cijelom svijetu. Nihad Hrustanbegović pohađao je osnovnu muzičku školu u Bijeljini, u klasi profesora Nijaza Aliustića, a srednju u Tuzli kod profesora Midhata Zulića. Već tada, kao mladi solista, osvajao je prve nagrade, uključujući onu na Republičkom takmičenju Bosne i Hercegovine.
U septembru 1995. odlazi u Holandiju, gdje nastavlja obrazovanje na Akademiji za umjetnost u Arnhemu kod profesorice Miny Dekkers. Njegovo muzičko obrazovanje podržala je organizacija Stichting UAF, a već 1998. nastupao je na 50. godišnjici te fondacije u prisustvu kraljice Beatrix. Do 2000. stiče zvanje docenta, a 2002. magistrira sa pohvalama, Cum Laude, na ArtEZ Konzervatoriju i Messiean akademiji u klasi profesora Gerie Daanen. Holandski dnevni list Dagblad Trouw sažeo je tada ono što će godinama biti lajtmotiv njegovih kritičara: "Ono što je Pablo Casals učinio za emancipaciju violončela, a Astor Piazzolla za bandoneon, to Nihad Hrustanbegović radi za klasičnu harmoniku. On daje 'the poor man's piano' dostojno mjesto na koncertnoj pozornici."
Historijski poduhvat, sedam večeri u hramu muzike
Kada je Robert Smith, frontmen grupe The Cure i ovogodišnji kustos koncerata za humanitarnu organizaciju Teenage Cancer Trust, tražio posebnog umjetnika koji može otvoriti svaku večer festivala, izbor je pao na Hrustanbegovića. Serija od sedam koncerata u periodu od 23. do 29. marta 2026. pretvorila se u trijumf koji niko nije predvidio.
Svake večeri pred rasprodanom dvoranom, Hrustanbegović je vodio publiku kroz raznovrstan i pažljivo osmišljen repertoar koji je obuhvatio kompozicije Vivaldija, Albéniza i Debussyja, ali i "Just Like Heaven" grupe The Cure, "Yesterday" Beatlesa, "Amsterdam" Jacquesa Brela, "Miss Sarajevo" u izvođenju U2 i Pavarottija, te Piazzolline skladbe "Oblivion" i "Libertango". Između klasike i avangarde, između autorskih kompozicija s albuma "Mediterraneo" i suptilnih odsjaja balkanskog sevdaha, svaka večer nosila je drugačiji naglasak i pokazivala nevjerovatnu širinu harmonike kao instrumenta.
Poseban trenutak svake večeri bila je izvedba kompozicije "Stork suite", kojom je Hrustanbegović odao počast vlastitim korijenima, miješajući klasičnu formu s dubokom emocijom sevdaha. Britanska muzička kritika nije bila škrta na riječima. Novinari vodećih listova pisali su da ono što Hrustanbegović radi s harmonikom nije samo sviranje, već da je on srušio sve predrasude o harmonici kao narodnom instrumentu i postavio je tamo gdje joj je mjesto, u sam vrh svjetske klasike i avangarde. Opisivali su ga kao "harmonikaša s dušom orkestra", čiji su lebdeći tonovi bili istovremeno jezivi i prekrasni, prelazeći iz spektralne melanholije u intenzitet s lakoćom. "Svirati u ovoj dvorani je san, ali svirati sedam večeri zaredom i osjetiti kako harmonika diše s ovom arhitekturom, to je nešto što se riječima ne može opisati", izjavio je Nihad nakon finalnog nastupa 29. marta.
Ovim poduhvatom Hrustanbegović se upisao u "Zlatnu knjigu" dvorane i postavio ljestvicu za sve buduće generacije muzičara, dokazujući da za istinski talent i harmoniku nema neosvojivih tvrđava. Njegov rekord sada stoji kao svjetionik za sve umjetnike s Balkana, ali i harmonikaše širom svijeta.
Karijera bez premca, od Concertgebouwa do Notre-Dame
Londonski trijumf nije iznenađenje za one koji prate karijeru ovog majstora. Hrustanbegović je Het Concertgebouw u Amsterdamu posjetio sedam puta, tri puta solistički u Maloj dvorani i sa Jazz Orchestrom Concertgebouwa u Velikoj dvorani. Nastupao je i u Paradisu sa Grace Jones, te na Janezovim danima u Hrvatskoj pod patronatom Roberta Smitha. Svirao je uz legendu gitare Ala Di Meolu, a njegova kompozicija "World Promenade" bila je inspiracija za Heineken-ovu TV reklamu "Extra Cold" 2007. godine. Hodnici koje je prolazio nose imena poput katedrale Notre-Dame Le Puy-en-Velay u Francuskoj, Dvorane Vitezova u Hagu i Katedrale Presvetog Srca u Sarajevu.
Među najznačajnijim dostignućima je transkriptura Vivaldijevih "Četiri godišnja doba" za solo harmoniku, prva takva na svijetu, bazirana na originalnoj Urtext partituri. Sedam mjeseci rada i objavljivanje za Zefir Records donijeli su mu premijeru u Het Concertgebouwu na Valentinovo 2015. i pet zvjezdica belgijskog lista Klassiek Centraal, koji je napisao da je Hrustanbegović "otišao toliko daleko koliko je moguće s originalnom partiturom i interpretacijom baroknog stila na klasičnoj harmonici, a to je zadatak koji niko na svijetu nikada nije poduzeo. Smjelo i uspješno." Do danas broji deset solo albuma, uključujući "The Best of Concert Accordion", "Live in Het Concertgebouw Amsterdam" i "Mediterraneo".
Muzika u službi života
Sav prihod od ulaznica tokom sedam londonskih večeri namijenjen je udruženju Teenage Cancer Trust, koje pruža specijaliziranu skrb i podršku mladim osobama oboljelima od raka u Ujedinjenom Kraljevstvu. "Sretan sam što sam doprinio svijetu mladih ljudi za njihovo bolje sutra", rekao je Hrustanbegović po završetku finalnog nastupa, rečenicom koja govori više od svakog rekordera.