Od Mostara do Mundijala: Filmska priča selektora Sergeja Barbareza

Rođen 17. septembra 1971. godine u Mostaru, Sergej Barbarez odrastao je u porodici u kojoj su se ispreplitale različite tradicije i identiteti. Otac Ljubo, Srbin i poznati lokalni fudbaler, usadio mu je ljubav prema lopti, dok mu je majka, mješovitog hrvatskog i bošnjačkog porijekla, rukometašica, pokazala šta znači predanost sportu. Religija i nacionalnost nikada nisu bili ono što je definisalo ovaj dom.

Zanimljivo je da Barbarez u mladosti nije ni sanjao da će postati fudbaler kakvim ga danas pamte. Njegova prva ljubav bila je atletika, konkretno trka na 400 metara. No, sudbina je imala drugačiji plan.

"Volio sam atletiku, moja specijalnost je bila trka na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo lako pronaći obuću za ove sportove. Drugačije je s fudbalom – trener je izbacio kutiju nekih starih kopački i rekao: 'Pronađi par'. To je izgledalo jednostavno", prisjeća se Barbarez.

I tako je počelo.

Veležev sin i ratni rastanak

Prve fudbalske korake napravio je upravo tamo gdje je i odrastao, u mostarskom Veležu. Godine 1989. ostvario je san i potpisao prvi profesionalni ugovor s klubom koji mu je bio sve.

"Moj san u to vrijeme je bio profesionalni ugovor s Veležom. Sve se srušilo dvije godine kasnije."

Na zimu 1991, dok je rat već buktio u Sloveniji i Hrvatskoj, otac Ljubo donio je odluku koja će zauvijek promijeniti Sergejevo ž̌ivot.

"Tata je smatrao da ne bismo bili sigurni u Mostaru, a u isto vrijeme bio je uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se vratiti kući već za dvije sedmice. Nekoliko sedmica brzo su postali mjeseci, a na kraju – 22 godine."

Otišao je u Hannover, da posjeti ujaka. I ostao. Dugo.

"Danas se može reći da je moj otac ispravno postupio. Da nisam otišao u Njemačku, otišao bih u rat. A ratovi su uvijek besmisleni – posebno kada se pitate za koga ili protiv čega? Moja majka je iz braka Hrvata i Bošnjaka, otac mi je bio Srbin. U toj porodici, nacionalnost nikada nije bila ono što nas je dijelilo."

U Njemačkoj je izgradio karijeru o kojoj mnogi mogu samo sanjati. Hannover, Union Berlin, Hansa Rostock, Borussia Dortmund, Hamburger SV, Bayer Leverkusen, prolazio je kroz vrhove njemaačke fudbalske scene. Kruna svega stigla je u sezoni 2000/2001, kada je osvojio titulu najboljeg strijelca Bundeslige.

Majka pod prijetnjom, debi pod zastavom

No, i dok je nizao golove u Bundesligi, kod kuće se odvijala posve druga drama. Majka Zlata ostala je u Mostaru i platila je visoku cijenu zbog slavnog sina.

"Dvaput je skoro nestala. Pokušali su da je kidnapuju, a zatim ubiju. Rekao sam da ću igrati za svoju zemlju samo kada moja majka bude sigurna."

Na kraju je politika intervenisala, data su obećanja, i Barbarez je mogao donijeti odluku koja mu je ležala na srcu.

"Jednog dana politika je garantovala sigurnost mojoj porodici. Naravno, iako to nije značilo 100 posto, to obećanje mi je dalo određeni unutrašnji mir. Tako sam 14. maja 1998. godine kao 26-godišnjak upisao debi za reprezentaciju. Izgubili smo u Córdobi od Argentine 5:0."

Kasniji je debitant od većine, ali to ga nije spriječilo da ostavi dubok trag. Za zmajeve je odigrao ukupno 47 utakmica i postigao 17 pogodaka, igrajući s ponosom za zemlju čiji identitet nosi u sebi na najdoslovniji mogući način.

Povratak kući i najveći izazov

Nakon završetka igračke karijere i 22 godine provedene u Njemačkoj, Barbarez se vratio. I u aprilu 2024. godine prihvatio je možda najteži i najodgovorniji posao u bosanskohercegovačkom fudbalu – klup selektora A reprezentacije BiH. Bio je to ujedno i njegov prvi trenerski angažman na bilo kom nivou.

Izbor je u početku bio osporan. Mnogi su sumnjali. Ali Barbarez je imao jasnu viziju i filozofiju, izgraditi tim koji vjeruje, koji se bori i koji pobjeđuje zajedno.

Suze u Zenici i san koji je postao stvarnost

U utorak uveče, u Zenici, ta filozofija rezultirala je historijskim trenutkom. Bosna i Hercegovina pobijedila je Italiju u finalu baraža i izborila plasman na Svjetsko prvenstvo 2026. u SAD-u, Kanadi i Meksiku.

Barbarez je zaplakao. Javno, bez srama, onako iskreno kako je uvijek i govorio o svom životu.

"Presretan sam i ponosan što sam trener ovim momcima, koji su prihvatili svaku ideju i pokazali karakter koji nas je doveo do ovog rezultata", rekao je, zahvalivši se i rukovodstvu Saveza na podršci.

A onda, kada su emocije malo splasnule, dodao je rečenicu koja možda bolje od svega opisuje ko je Sergej Barbarez i šta mu ovaj trenutak znači:

"Samo čekam 12. juni i 21 čas po ovdašnjem vremenu, da zasvira naša himna... To je moj životni san."

Od atletičara bez odgovarajuće obuće, preko ratnog izbjeglice koji je otišao „na dvije sedmice" i ostao 22 godine, do najboljeg strijelca Bundeslige i selektora koji je odveo Bosnu i Hercegovinu na Mundijal – životna priča Sergeja Barbareza filmska je upravo zato što je istinita.