Od dječaka sa Grbavice do Dijamanta uz kojeg su odrastale generacije

Kada Edin Džeko danas, 2. oktobra, posljednji put obuče dres Bosne i Hercegovine, završit će se jedno od najdužih i najvažnijih poglavlja u historiji bh. fudbala. Od mladića koji je 2007. godine na Koševu debitovao golom protiv Turske do kapitena koji se oprašta sa 40 godina, Džeko je gotovo dvije decenije bio mnogo više od napadača reprezentacije. Bio je njeno najprepoznatljivije lice, najbolji strijelac, rekorder i čovjek uz kojeg su odrastale generacije navijača.

Postoje fudbaleri čija se karijera može ispričati kroz golove, nastupe i trofeje.

A postoje i oni kod kojih brojke, koliko god velike bile, nisu dovoljne.

Edin Džeko pripada ovoj drugoj grupi.

Kada danas protiv Švedske posljednji put istrči u dresu Bosne i Hercegovine, na terenu neće biti samo fudbaler koji završava reprezentativnu karijeru. Bit će tu gotovo 20 godina utakmica, pobjeda, poraza, kvalifikacija, velikih večeri, razočarenja, dva svjetska prvenstva i hiljade kilometara koje su navijači prelazili vjerujući u reprezentaciju čije je lice tako često bio upravo on.

Džeko se od reprezentacije oprašta kao njen rekorder – sa 151 nastupom i 73 gola prije posljednje utakmice.

Ali njegova priča sa Bosnom i Hercegovinom počela je mnogo prije nego što su nastali rekordi.

Počelo je golom na Koševu

Bio je 2. juni 2007. godine.

Bosna i Hercegovina igrala je protiv Turske na Koševu, a 21-godišnji napadač dobio je priliku da prvi put obuče dres seniorske reprezentacije.

Zvao se Edin Džeko.

I nije mu trebalo dugo da pokaže šta će narednih godina predstavljati za bh. fudbal.

Na debiju je postigao gol, a Bosna i Hercegovina je pobijedila Tursku rezultatom 3:2.

Tada vjerovatno niko nije mogao znati da gleda početak reprezentativne karijere koja će trajati gotovo dvije decenije.

Džeko je u međuvremenu mijenjao klubove, države i lige. Od Željezničara, preko Češke i Wolfsburga, do Manchester Cityja, Rome, Intera, Fenerbahçea, Fiorentine i Schalkea.

Jedna stvar se nije mijenjala – broj 11 u dresu Bosne i Hercegovine.

Generacija zbog koje se živjelo za utakmice reprezentacije

Džekina reprezentativna karijera poklopila se sa periodom u kojem je stasala jedna od najboljih generacija koju je Bosna i Hercegovina imala.

Uz njega su igrali Zvjezdan Misimović, Emir Spahić, Vedad Ibišević, Miralem Pjanić, Senad Lulić, Asmir Begović, Sejad Salihović, Haris Medunjanin i mnogi drugi.

Bila je to generacija koja je nekoliko puta dolazila nadomak velikog takmičenja.

Portugal je dva puta stajao na putu.

Bilo je i one pariške noći 2011. godine, kada je Bosna i Hercegovina protiv Francuske bila tako blizu direktnog plasmana na Evropsko prvenstvo.

Bilo je razočarenja poslije kojih se činilo da će najveći san ponovo ostati nedosanjan.

A onda je došla 2013. godina.

Litvanija i noć kada je san postao stvarnost

Kaunas, 15. oktobar 2013.

Bosni i Hercegovini trebala je pobjeda protiv Litvanije za direktan plasman na Svjetsko prvenstvo.

Milioni ljudi pratili su utakmicu.

Gol nije dolazio.

A onda je Vedad Ibišević pogodio.

Upravo je Džeko asistirao Ibiševiću za gol koji će ostati upisan u historiji bh. fudbala.

Bosna i Hercegovina prvi put u svojoj historiji otišla je na Svjetsko prvenstvo.

Džeko je kvalifikacije završio kao jedan od ključnih igrača ekipe koja je postigla 30 golova u deset utakmica. Godinama se čekalo veliko takmičenje, a generacija kojoj je pripadao konačno je uspjela ono što prethodne nisu.

Sljedećeg ljeta Bosna i Hercegovina bila je u Brazilu.

Od Maracane do prvog gola za historijsku pobjedu

Prva utakmica na Svjetskom prvenstvu nije mogla biti simboličnija.

Argentina. Lionel Messi. Maracana.

A preko puta njih – Bosna i Hercegovina.

Džeko je bio u početnoj postavi reprezentacije koja je 15. juna 2014. godine odigrala svoj prvi meč na svjetskim prvenstvima. Argentina je pobijedila 2:1, ali je Bosna i Hercegovina te večeri prvi put stala na najveću fudbalsku pozornicu.

Deset dana kasnije stigla je još jedna historijska utakmica.

Protiv Irana je Džeko u 22. minuti postigao prvi gol, a BiH je slavila 3:1 i ostvarila prvu pobjedu na svjetskim prvenstvima.

Godine su prolazile, mijenjali su se selektori, saigrači i generacije.

Džeko je ostajao.

Dvanaest godina kasnije – ponovo na Mundijalu

Priča koja je 2014. godine dobila svoje najveće poglavlje u Brazilu dobila je nastavak ovog ljeta.

Dvanaest godina nakon prvog nastupa Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu, Džeko je kao kapiten predvodio reprezentaciju i na njenom drugom Mundijalu.

Imao je 40 godina.

Mnogi fudbaleri s kojima je stvarao historiju u Brazilu odavno su završili karijere, a pored njega su sada stajali igrači neke nove generacije.

Bosna i Hercegovina stigla je do šesnaestine finala, a za Džeku je drugo Svjetsko prvenstvo predstavljalo još jedan veliki krug njegove reprezentativne priče.

Od igrača koji je pomogao Bosni i Hercegovini da prvi put izbori Mundijal do kapitena koji ju je, dvanaest godina kasnije, ponovo predvodio na najvećoj fudbalskoj pozornici.

Od napadača do kapitena

Kako su se igrači njegove generacije jedan za drugim opraštali, njegova uloga se mijenjala.

Više nije bio samo čovjek od kojeg se očekivao gol.

Postao je kapiten.

Uz njega su u reprezentaciju dolazili igrači koji su kao dječaci gledali njegove golove. Fudbaleri koji su odrastali dok je Džeko već igrao Bundesligu, Premier ligu, Serie A i Ligu prvaka jednog dana našli su se pored njega u svlačionici Bosne i Hercegovine.

Možda upravo to najbolje pokazuje koliko je dugo trajala njegova reprezentativna priča.

Gotovo dvije decenije.

Od 21. do 40. godine života.

Od prvog gola protiv Turske do današnje posljednje utakmice protiv Švedske.

Ostao je i kada nije bilo lako

Reprezentativna karijera Edina Džeke nije bila sastavljena samo od velikih pobjeda.

Naprotiv.

Bosna i Hercegovina prolazila je kroz godine u kojima nije uspijevala izboriti velika takmičenja. Mijenjali su se selektori, dolazile su rezultatske krize, porazi i kritike.

Mnogi njegovi dugogodišnji saigrači oprostili su se.

Džeko je ostajao.

Igrao je i kada je reprezentacija bila daleko od svojih najboljih dana. Vraćao se iz klubova, putovao na okupljanja, preuzimao odgovornost kapitena i nastavljao nositi dres zemlje za koju je debitovao još kao 21-godišnjak.

U septembru ove godine objavio je da je došlo vrijeme za kraj.

"Ništa u mojoj karijeri ne može se porediti s ponosom koji sam osjećao svaki put kada sam obukao taj dres", poručio je najavljujući oproštaj.

Možda upravo ta rečenica najbolje objašnjava zašto je njegov oproštaj mnogo veći od obične promjene u sastavu reprezentacije.

Brojevi koje će biti teško dostići

Džeko u današnju, posljednju reprezentativnu utakmicu ulazi sa 151 nastupom i 73 gola za Bosnu i Hercegovinu.

To su brojke koje ga stavljaju na vrh reprezentativne statistike.

Ali iza svakog od tih brojeva postoji utakmica koju neko pamti.

Gol zbog kojeg se slavilo u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Zenici, Bihaću, dijaspori...

Dijete koje je prvi put obuklo dres sa brojem 11.

Otac koji je sina vodio na Bilino polje.

Navijači koji su putovali u Lisabon, Pariz, Kaunas, Rio de Janeiro i desetine drugih gradova.

Generacija koja je odrasla uz rečenicu: "Daj Džeki."

Posljednji put – broj 11

Danas će sve to stati u jednu utakmicu.

Protiv Švedske.

Bit će to 152. put da Edin Džeko obuče dres Bosne i Hercegovine.

I posljednji.

Nakon posljednjeg sudijskog zvižduka ostat će statistika. Ostat će golovi. Ostat će snimci sa svjetskih prvenstava, fotografije sa Bilinog polja i kapitenska traka.

Ali ostat će nešto što statistika ne može izmjeriti.

Za gotovo dvije decenije Edin Džeko bio je jedna od rijetkih konstanti reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Od dječaka sa Grbavice do kapitena reprezentacije.

Od prvog gola na Koševu do dva svjetska prvenstva.

Od generacije koja je sanjala Brazil do generacija koje su stasavale gledajući njega.

Zbog toga se danas neće opraštati samo jedan fudbaler.

Završit će se jedna era reprezentacije Bosne i Hercegovine.

A kada posljednji put napusti teren u državnom dresu, brojke će reći da je odigrao najmanje 152 utakmice i postigao najmanje 73 gola.

Navijači će to vjerovatno pamtiti mnogo jednostavnije.

Bio je naš Dijamant.