Amela Rebac, legendarna mostarska novinarka i osnivačica kultne radiopostaje Studio 88, bila je predodređena da postane novinarka.
"Još kao djevojčica s djedom sam čitala malu dječju poetiku, a kao gimnazijalka sam radila na Radio Mostaru. Sve je govorilo da ću jednom biti novinarka. Nakon neuspješne adaptacije na sarajevske temperature, vremenske nepogode, nakon tuge za jugom i nakon završene prve godine novinarstva, vratila sam se u Mostar studirati pravo. Kao studentica sam radila na Radio Mostaru, a godinu prije rata sam počela raditi na Radiju B92", priča nam Amela svoju životnu priču.
Mostar Mostarcima
U ratu je radila u Ratnom studiju Mostar Radija BiH, no iz Mostara odlazi u Norvešku krajem 1993. godine.
"Iz Mostara sam otišla krajem `93. u jeku etničkoga čišćenja nad Bošnjacima Mostara. U Norveškoj sam radila za Bosansku poštu i za novine simboličkoga naziva Mostar - Mostarcima. Nakon Daytona u februaru `96. vratila sam se u Mostar. S `tri ratna druga` s ratnog radija počela sam raditi na Radiju Hajat, čiji je vlasnik bio naš kolega, jedan od rijetkih diplomiranih novinara u Mostaru Alija Lizde. Ipak, nas troje smo željeli drugačiji radio. Željeli smo radio koji će nuditi i imati informacije za cijeli grad, a ne samo za jednu polovicu, bez obzira na to radi li se o bošnjačkoj ili hrvatskoj strani grada, kako je to tada bilo", veli Amela.
Tako se rodila ideja o radiju Studio 88, radiju za cijelu Mostar, građane s obje strane Neretve, bez obzira na naciju i vjeru, na kojem su novinari bez problema govorili maternjim jezicima.
"To je radio na čijim se talasima čulo sve ono što se dešava u gradu bez obzira na to kome i gdje ili na kojoj se strani nalazila institucija, slušatelj ili, pak, održava neki događaj. Uspjeli smo 1998. uz pomoć USAID-a i Soroša, pokrenuli smo prvi profesionalni multietnički radio u Mostaru u kojem su pravila profesije, a ne stranaka bila prioritet", kazala je Amela.
Nedavno je izdala i svoju knjigu "Svjedok vremena" koja sadrži istinite priče. Riječ je o dokumentarističkom materijalu koji odražava njen stav o događanjima, te ispituje kakav je svijet u kojem živimo.
"Znam da sam nekad pisala patetično, ali sa ciljem da pomognem Mostarcima da prestanu biti oružje u rukama stranaka. Željela sam pomoći svojim sugrađanima da shvate da nisu sami, da ponovo dignu glavu i i da u gradu formiramo javno mnijenje koje će biti relevantno političko, socijalno i društveno mjerilo za vladajuću strukturu. Zaista, dala sam sve od sebe i ljudski i novinarski da spasim ono malo Mostara kojeg nam je ostavila `demokracija`. Pisala sam i govorila o svim neuralgičnim tačkama Mostara i BiH, pisala sam o konstantnom uništavanju partizanskog spomenika u Mostaru, ulicama koje nose imena ustaških bojovnika, nakaradnom sistemu obrazovanja neuspjelom projektu međunarodne zajednice ujedinjenja Mostara, političkom elitama koje nas drže u stalnom strahu od rata i sukoba... Pisala sam o Mostaru kojeg više nema, gradu koji se izgubio u nacionalnom, da ne kažem nacionalističkim ideologijama, kako je to jednom rekao i mostarski pjesnik, legenda Alija Kebo: „Mostar – bio grad na Neretvi“, kazala je Amela.
Osjetljiva na podjele
Kaže da je osjetljiva na gender podjelu na muškarce i žene. Uspješnu ženu ili uspješnog muškarca, veli, čini znanje, klasično i životno, hrabrost, smisao za humor, te izvjesna doza šarma koja pomaže u većini neugodnih situacija.
Trenutno je zaposlena u Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK) na poslovima analize i monitoringa medija.
