Drago mi je kada pobijedimo, ali ja ni poraz ne shvatam tragično. Bude krivo, samo da me vidite tada. No, brzo se vratim sebi. Najvažnije je uspjeti iz nekog pogrešnog poteza izvući pouku, ne ponoviti to više, popraviti se. Pa i kada pobijedimo, uvijek može bolje, govori najuspješnija bh. sportistkinja u individualnim olimpijskim disciplinama, svjetska i evropska prvakinja u džudou, 21-godišnja Larisa Cerić, koja tokom cijelog našeg susreta vrlo rijetko upotrebljava prvo lice jednine.
Na listi s Isinbajevom
"Moj trener doc. dr. Brano Crnogorac i Arijana Jaha, ali i svi moji prijatelji iz kluba, mi smo ekipa. Ovo nije fraza. Dvadeset četiri sata me podržavaju, sa njima mogu svaku dilemu razriješiti, oni će me saslušati, posavjetovati, reći mi iskreno ono što je dobro za mene, kazuje Larisa, ne prihvatajući opasku da je ne samo vrhunska sportistkinja nego i skromna osoba: "Ali, moj rezultat je zaista rezultat nas sve troje. Svakako, tu su i moji požrtvovani roditelji i sestre, jedna mlađa, a druga starija, koji su od samoga početka vjerovali u mene."
Odnedavno je Larisin sponzor Visa, globalni sponzor Olimpijskih igara. "Učinili su mi veliku čast stavivši me na listu onih čiji razvoj finansijski i na svaki drugi način pomažu. Kad samo pomislim na to da je na toj listi i, recimo, Elena Isinbajeva. Istu radost sam doživjela i saznavši da mi je dr. Nihad Selimović, osnivač i vlasnik Edukacijskog fakulteta u mome rodnom Travniku, omogućio besplatno četverogodišnje studiranje", govori Larisa, koja je proteklu godinu, zbog povrede i dvije operacije, morala pauzirati.
"Prvi zahvat je bio 2010, a prije toga sam na Evropskom prvenstvu nastupila s puknutim ligamentima (i našla se među pobjednicima; op. a). Bilo je teško. Ali, trener i Arijana su mi ubrzo vratili osmijeh. I ne samo oni. Sve me strah da nekoga ne izostavim, pa ne smijem redati imena. Inače, nikada se ne pitam zašto se ta povreda morala desiti. I to je dio života, iako nije bilo jednostavno. Išla sam i tada svakodnevno u teretanu i, da se vratim na moje iz kluba, kada nisam mogla padati, petorica momaka su mi svaki dan sparingovali, oni su i padali za mene. To se nikada ne zaboravlja. Kako onda medalju smatrati samo svojom."
Velika porodica
Larisi je bilo 11 godina kada je gledala na TV-u džudo borbe na Olimpijskim igrama u Sidneju: "Zurila sam u ekran, a nešto neopisivo lijepo odjednom me je razdrmalo. Vrlo čudan osjećaj. Odmah sam odlučila: ovim ću se baviti. Tada nisam ni znala da u Travniku ima džudo klub. Možete zamisliti moju sreću kada sam prvi put tamo kročila", kazuje Larisa, čiji su talenat, upornost, spremnost da vježba satima, brzo uočili najpoznatiji stručnjaci. A strast kojom je ova sportašica srasla s džudoom, osjeća se u svakoj njenoj riječi i pokretu, te začas ogromna količina emocija pređe na sagovornika.
"Mi iz Nippon kluba smo zaljubljenici ili, još bolje, fanatici sporta. U ovaj klub sam prešla u petnaestoj godini. Dobila sam odlične uslove za trening, usavršavanje, pored svoje, još jednu veliku porodicu, u kojoj pričamo samo o džudou. Čim ustanemo, prva je misao kako trčati, šta u teretani raditi, poslije podne je trening, u međuvremenu, Fitnes centar Body art na Zetri, koji su takođe moji donatori. U predasima, opet džudo, džudo. Svi moji prijatelji su tu, ne znam (smije se; op. a) kako je družiti se s nekim a da se taj ne bavi sportom."
Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"
