Zlatko Alić, plivač - Kako se treba ponašati nakon 700 medalja

Plivanje kao sport u BiH i nije najvažnija stvar na svijetu, no to ne može pokolebati Zlatka Alića. Tek mu je dvadeseta, a već ne zna što će sa plivačkim medaljama. Premda mu je fudbal omiljeni sport, a najdraži klub Manchester United, plivanje delfin stilom je ono što ga najviše usrećuje: ne voli da je u vodi iko brži od njega. O tome najbolje svjedoče i državni rekordi: trenutno "drži" čak 42 rekorda u raznim stilovima.

U karijeri je "oborio" i popravio preko stotinu državnih rekorda, odlučan da se domogne i Olimpijade u što skorijem vremenu. Osim u sportu, izniman je i u školskim klupama: trenutno je na drugoj godini Sarajevo Business School Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, sa prosječnom ocjenom 10. Prezire lijene ljude, motivira ga uspjeh i želja da bude najbolji u svemu što radi. A tek mu je dvadeset!

Desetka u bazenu

Baviš se plivanjem koji se i ne smatra baš popularnim sportom u našoj državi?

Da, fudbal, košarka, rukomet... sve je to ispred plivanja. Ali nije to samo slučaj kod nas – tako je i u svijetu, izuzev možda Amerike i Francuske koje ulažu malo veće novce u taj sport.

Otkuda ti u vodi onda?

Ne znam ni ja sam (smijeh). Moje prvo plivačko iskustvo je bilo na Bentbaši i bilo je užasno: voda je bila ledena, trener nije uopće bio oduševljen mojim plivanjem – objasnio je mojima da to nije sport za mene. No, dvije godine poslije 1999/2000. godine počeo sam plivati u plivačkom klubu "Bosna". Vratio sam se u vodu zahvaljujući mome dedi koji je imao inicijativu od samoga početka: svaki dan me vozio na treninge čak u Zenicu - tamo je bio najbliži bazen. Brzo je došlo i vrijeme za prvo takmičenje – bio sam 12. (od oko 40 takmičara). Nekon toga sam počeo ozbiljnije trenirati – tako da sam svaki dan išao u Zenicu, ne samo vikendom kako je klub običavao. Već iduće takmičenje završio sam na prvome mjestu. Tih 6 mjeseci kvalitetnog rada je brzo pokazalo rezultate. Nije me pokolebalo to što moj talenat na početku nije bio primjećen. Sada je drugačije.

Jedan si od najuspješnijih studenata na svojoj godini. Kako kombiniraš sportske, fakultetske i ostale obaveze?

Svako jutro ustajem u pola 6, već oko 6 sam na treningu, u vodi. Obično završavam oko 8 i trčim kući da spavam malo. Imam sreću da imam super raspored predavanja na fakultetu: tek od 10 imam nastavu. Studiram na Sarajevo Business School. Radi se o zajedničkom studiju Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (EFSA) i Griffith College Dublin, Faculty of Business (GCD) na kojem se nastava izvodi na engleskom jeziku. U septembru idem u Irsku gdje ću nastaviti studij. Već sam u kontaktu sa nekim trenerima tamo, jedino me muči daljina bazena od moga budućega kampusa. Vidjet ćemo, dat ću sve od sebe. Ipak, meni je škola od početka na prvome mjestu. Svaki uspjeh u plivanju je super, ali je to ipak sporedno. Moje školsko vrijeme diktira sve ostalo. Dosta sam takmičenja i treninga propustio radi školskih obaveza – ali mi nije žao. Od plivanja se ne može živjeti, zainteresiran sam za ekonomiju i to je ono što će me hraniti. Ovo je fakultet koji sam oduvijek želio pohađati.

Plivati u BiH

Koje su prednosti bavljenja plivanjem u BiH?

Prednost je to što sa nekim, u Evropi prosječnim standardom, mogu si obezbijediti nastupe na evropskom, svjetskom prvenstvu jer nema mnogo domaće konkurencije. To je jedina prednost. Nedostaci su brojni: nemamo ni bazene, ni stručni kadar, vlada totalna neorganizovanost plivačkog saveza. Ljudi nisu baš mnogo upoznati sa stanjem u sportu, ali ako je situacija u nogometnom savezu grozna – u plivačkom je uvijek deset puta gore. Mi nismo medijski zanimljivi, ne priča se o tome.

Šta tebe motivira na rad u ovako lošim uvjetima, u društvu izopačenih vrijednosti, bez mnogo šansi za individualce? Ni politička, a ni društvena situacija nisu baš sjajne...

Ja vjerujem u ovu zemlju. Zapravo, svi mi moramo vjerovati da će situacija biti bolja. Ako budemo vjerovali da će sve propasti i da će se zemlja raspasti – to će se na kraju i desiti. Imam unutarnju motivaciju da uspijem kao individualac, ako već društvo ne želi i ne može da me podrži, uspjet ću sam, mogu to. Iako plivanje kao sport nije od strane države i nadležnih institucija prepoznato kao važno, ima mnogo entuzijasta u ovome sportu – to će nas održati.

Koja ti je, za sada, neostvarena želja nakon Olimpijade?

Da sjednem na voz i odem u Manchester, na tekmu meni omiljenoga kluba. Napomenut ću, zainteresiran sam za onaj crveni dio Manchestera, ne onaj plavi (smijeh). Zapravo, fudbal je moja prva ljubav. Dedo se bavio fudbalom, on me i odvratio "na vrijeme" od fudbala; usmjerio me na plivanje jer ga smatra civilizovanijim: nema udaraca, nema povreda, sam si krojač svoje sudbine.

Svako malo se pojavi neka vijest o tvome novome plivačkome uspjehu. Koliko uopće medalja imaš i gdje ih držiš? Prepostavljam da imaš cijelu sobu za to?

Do sada sam osvojio nekih 600-700 medalja, nisam nikada tačno prebrojao. Oko 85% je zlatnih. Takmičenja me čine sretnim i motiviraju, same medalje mi ne znače nešto pretjerano: držim ih u kesi, pod krevetom. Prije sam imao neke ideje, da ih poredam na nekome panou, no onda sam shvatio: šta ja imam od toga. Drugi kažu da sam skroman, ali ja stvarno ne vidim neku konkretnu korist od neumjerenog iskazivanja – to najčešće može donijeti samo zavist. Čim siđem sa postolja, skinem medalju i odložim je. Plivam i gledam svoja posla.

Najdraže srebro – u nevjerojatnoj konkurenciji

Koja ti je medalja pak najdraža?

Najdraža mi je bila prva medalja, imao sam deset godina. Plivački klub Bosna je tada otišao na prvo međunarodno takmičenje, to je bilo recimo 2002. godine. Takmičenje je bilo u Ljubljani, Kup Arena. Do tada, moj klub nekih 15-20 godina nije osvojio ništa na međunarodnim takmičenjima, još od Janka Gojkovića. Plivao sam 50 delfin, najnormalnije završio, presvukao se, pregledao ostatak takmičenja - tada je došao roditelj jednoga od kolega i objasnio treneru da sam osvojio drugo mjesto. Kaže trener sav začuđen: "Ma kakvi, nema govora!". Mi nismo ni gledali tablu sa rezultatima, savršeno smo bili zadovoljni sa "važno je učestvovati". No, na tabli sa rezultatima je stvarno bilo moje ime. Nakon šoka i nevjerice, slijedilo je pravo pravcato slavlje. Uvijek su mi najdraže medalje za koje sam se najviše namučio.

Koja su najveća takmičenja na kojima si bio?

Bio sam na juniorskom svjetskom prvenstvu u Meksiku 2008., Evropskom olimpijskom festivalu mladih u Beogradu 2007., dva Evropska seniorska prvenstva u Istanbulu 2009. i decembru 2011. u Poljskoj. Bilo je tu i Evropsko juniorsko u Pragu, ali najupečatljivije mi je ostala Olimpijada mladih u Singapuru 2010. Oduševljen sam Singapurom. To je neki drugi svijet. Fenomenalno.

U decembru smo išli na Evropsko u Poljsku, u zadnji tren smo otputovali. Federalni savez je oformljen u zadnji tren – tako da do zadnjega trenutka nismo znali idemo li ili ne. Sedmoga popodne smo krenuli na put, došli na odredište u ponoć. Osmoga ujutro, u osam sati sam imao prvu utrku. No, znao sam od početka kako će to izgledati, pomirio sam se sa situacijom.

Jedan čovjek, jednoga dana... dva rekorda!

Desilo ti se i to: dva rekorda u jednome danu!

Da, bilo je to u Zagrebu petnaest dana prije Poljske: na mitingu "Mladost 2011." u Zagrebu sam "ganjao" normu za Evropsko prvenstvo. Tako sam oborio državni rekord star sedam godina, dva puta u istome danu. Nenadno, stvarno. Rekord je datirao još sa Olimpijade u Pekingu. Ja sam već na jutarnjim kvalifikacijama "popravio" rekord za sekundu i ostvario normu. Tako, nije bilo potrebe da plivam navečer u finalu. Ipak, svi moji su insistirali da plivam, zvali su me i roditelji i nagovarali me da nastupam da bi me mogli gledati na prijenosu na HRT2... Savjet je bio da se ne trudim osobito jer već imam normu, ali ja ne znam ništa polovično, kada sam već počeo plivati... Tako, bio sam na prijenosu, ja sam bio zadovoljan, roditelji presretni (smijeh).

Kažu da su vaterpolisti i plivači najzgodniji muškarci. Je li te tvoja građa čini upadljivijim i popularnijim kod djevojaka?

Da, mada moram primijetiti da plivači bolje kotiraju od vaterpolista. Ne postoji sport koji može bolje razviti tijelo od plivanja, ramena se posebno razviju. Preporučujem.

Najneugodnije iskustvo u vodi

Svako državno prvensto (do izgradnje bazena na sarajevskoj Otoci) je bilo održavano u Trebinju. Tamo je temperatura vode tek 19 Celzijevih – to vam je otprilike kao da igrate fudbal na -10 Celzijevih. Užasno. Svako od tih iskustava. Spomenuo bih i jedno zanimljivo takmičenje u Tuzli gdje je sudija bio više navijač nego sudija, te državno prvenstvo u Banjoj Luci gdje su me diskvalificirali.

Izvor: novinar.me