Fadila Nura Haver, književnica - Sami biramo pravila igre zvane život

Najnovija knjiga poznate bosanskohercegovačke književnice Fadile Nure Haver, roman "Kijamet via Vranduk", predstavljena je nedavno u sklopu Ljetne književne pozornice 6. Summer Book Festivala u Sarajevu.

Riječ je o vrijednom književnom ostvarenju koje je prošle godine odnijelo nagradu stručnog žirija Fondacije za izdavaštvo FBiH, te je zatim i nominirano za prestižnu književnu nagradu Meša Selimović, koja se dodjeljuje u rujnu. Promociju ove knjige, objavljene 2011. u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva, moderirao je Narcis Saračević, a djelo je publici predstavio prof. dr. Edin Pobrić, koji je tom prigodom kroz semiotičku analizu izveo zaključak da je riječ o vrlo uspjelom romanu. Pobrić je pritom ukazao na nekoliko začudnih rješenja u narativnom postupku koja su rezultirala pošteno ispričanom pričom o najdubljoj ljudskoj intimi iz dvije različite narativne perspektive.

Potom je, u dijalogu s autoricom, donekle rasvijetljen sam postupak pisanja romana koji se, u nekim fazama nastanka, kako je kazala Haver, otima svjesnom i ispisuje po nekim zamagljenim podsvjesnim zakonitostima kad romaneskni likovi pretvaraju autora u medij, u pokušaju da zaštite vlastiti integritet, dostojanstvo, život... jer ti likovi druge prilike nemaju, osim u konkretnoj knjizi.

Knjiga "Kijamet via Vranduk" prepoznata je i kod književnih stručnjaka i kod čitatelja. Mnogi su je kritičari pohvalili, a također je jedna od najprodavanijih novih knjiga kod nas.

Čini se da mi je pošlo za rukom ispisati dvije strane iste priče, ostavljajući čitatelju da sam prosuđuje koja je od njih bliža ljudskoj mjeri stvarnosti. Nije mi uopće pritom bilo važno uspostaviti nekakvu porotu i sud, već naprosto otvoriti dvije Pandorine kutije; prvu iz koje se konstruira identitet djevojčice Nihade Ramljak u procesu odrastanja, i drugu u kojoj se dekonstruira identitet Behke Kotorić, u ključu patrijarhalnog zajapa koji u svijesti bosanskohercegovačke žene dvadesetog stoljeća uspostavlja volju da se i sama bori u održavanju i podržavanju tog poretka.

Knjiga donosi jednu žensku priču (ženske priče), dok se kroz naizgled obične prizore provlači i misaonost, i životna mudrost, i humor, i britka ironija. Što Vas je inspiriralo i potaknulo na stvaranje? Koliko jednoj ovakvoj knjizi treba da nastane?

Kad se rodiš u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, koja je donijela tolike promjene na kulturološkom, tehnološkom, na općepovijesnom planu, kakve, vjerujem, zadugo neće biti moguće, definitivno se rascijepiš od generacija koje nisu imale svijest o tome da o vlastitom životu itekako mogu i same odlučivati. To postaje samo po sebi imperativ da pokažeš/prokažeš ambis preko kojega si prešla. To nije tako jednostavno, kakvim se čini kad sve prođe. Ti skokovi u evoluciji ljudske svijesti, napose ženske, imaju svoju cijenu i, kad je postaneš svjesna, istovremeno shvatiš i da uklapanje u društveni poredak koji ti je precizno odredio mjesto i ulogu nagrađuje nekom vrstom animalne bezbrižnosti, Ali, ako si već stigla dotle da ne možeš a da ne pružaš otpor, svakoj bezbrižnosti je kraj. Izlaziš svjesno na vjetrometinu, uspostavljaš vlastitu volju da biraš život kojim ćeš živjeti, poredak te više ne štiti.

Jedina satisfakcija je svijest da vlastitim životom uspostavljaš novi poredak. Ostaje ti da sve to nekako artikuliraš u zapis koji, nadam se, idućim generacijama podebljava, izoštrava svijest o mogućnosti izbora, o mogućnosti da sama biraš pravila igre koju zovemo Život. Roman "Kijamet via Vranduk" od takvih je zapisa o svijetu i životu u njemu koji (po)kazuje da je i patnja izbor, što znači da čovjek može odlučiti mijenjati sebe i svoje izbore.

Roman "Kijamet via Vranduk” osvojio je nagradu Fondacije za izdavaštvo, a nominiran je i za nagradu Meša Selimović. Jesi li Vas taj uspjeh iznenadio?

Naravno, piscu je važna recepcija onoga što se trudio kazati svijetu u kojemu živi, ali, bez nekog prenemaganja, podvijanja repa i lažne skromnosti. Jednako mi je važno što je roman prepoznat kao vrijedan zapis i od književnih znalaca i od čitatelja. To je dijalog koji mi je kao čovjeku, kao biću koje misli i svoje razmišljanje dijeli s drugim mislenim bićima, nužno potrebno, daleko više od kruha svagdašnjeg. Ne nagrade, nego potvrda da su ljudi razumjeli moju riječ. To je, po meni, najviše čime te život može nagraditi, ta radosna vijest da si uspio uspostaviti komunikaciju s ljudima čija je slika svijeta moguće drastično drugačija od tvoje, a ipak ste se uspjeli sresti na nekim znakovima koji vas čine braćom i sestrama.

Dugogodišnja ste urednica Ljetne književne pozornice Summer Book Festa. Kako ste zadovoljni ovogodišnjim tijekom programa Ljetne književne pozornice?

Uz lijepo vrijeme koje nas je pratilo, što je važno kad se rade programi na otvorenoj sceni, imali smo sreće da nam se na ovogodišnji program Ljetne književne pozornice odazovu autori i izdavači koji doista jesu sam vrh bh. i svjetske književne scene. A onda je, naravno, zadovoljstvo iz kojega proizlazi i lakoća, kad si u situaciji da iz večeri u večer predstavljaš vrhunska književna djela i njihove autore.

U ovoj su se sezoni, među ostalima, predstavili: Ljubica Cica Ostojić (Anđeli u snijegu), Lidija Pavlović-Grgić (Kišne kapi u piščevoj luli), Aida Šečić (Lutke), Ševko Kadrić (Farbanje neba), David Lagercrantz (Ja sam Zlatan Ibrahimović), Ayad Akhtar (Američki derviš), Fuad Kovač (Daleko od moje vode), Ferida Duraković (Pokret otpora), Hadžem Hajdarević (Život u akvariju), Fadila Nura Haver (Kijamet via Vranduk), Marinko Brkić (Identitet, imidž i branding BiH), Zachary Karabashliev (Europski rezidencijalni program za književnike i književne prevoditelje)...

Kakvi su Vam planovi za iduće razdoblje?

Slijedi odmor (... jer mi to zaslužujemo, kazali bi u reklami), a onda – što drugo nego iznova biti pisac i s ostalim piscima otkrivati nove svjetove.

Niz zapaženih djela

Fadila Nura Haver rođena je u Maglaju, živi u Sarajevu.Književnu afirmaciju joj je donijela knjiga "Kad umrem da se smijem", nagrađena prvom nagradom na natječaju Naklade Zoro Zagreb / Sarajevo za najbolju zbirku priča 2003./2004. Priče iz ove zbirke adaptirane su u radio-roman i singl radio-dramu, realizirani u dramskom programu Radija Federacije BiH. U 2005. godini objavljen poetski dnevnik Plavi konji (Naklada Zoro), koji je nominiran za Istočnoeuropsku književnu nagradu.

Fadila Nura Haver do sada je objavila knjige: Kad umrem da se smijem (Zoro, Zagreb/Sarajevo, 2004., drugo izdanje 2005.), Plavi konji (Zoro, Zagreb/Sarajevo, 2005.), Zlatna trzalica (Šahinpašić, Sarajevo, 2009.), Putnici kroz (ne)vrijeme (koautorica, Društvo pisaca BiH, 2011.), Vidikovac na Odri (Fondacija Fra Grgo Martić, Kreševo, 2011.) i Kijamet via Vranduk (Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.). Uvrštena je u više antologija, panorama i zbornika u BiH i inozemstvu, višestruko prevođena i nagrađivana.

O knjizi Kijamet via Vranduk

Odlična priča o ženama i ženskim perspektivama koja na nekim mjestima pravi zanimljivu ironijsku distancu prema svemu onome što smatramo uobičajenim. Istovremeno, ovo je nikad ispričana priča o intimnim svjetovima običnih žena koji su, bivajući oživljeni ovim tekstom, dobili sasvim novu dimenziju mijenjajući naše predodžbe o mnogočemu što smo ranije uzimali zdravo za gotovo.