Ovogodišnji festival "Dani književnog kluba Mostar" počeo je promocijom zbirke pjesama "Čovjek koji je znao Filipa Latinovicza" autora Adnana Žetice (1980.). Ovo je njegova druga zbirka poezije, nakon što je objavio zbirku “Ljudi poslovice”. Adnan Žetica je dobitnik Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora za 2008. godinu, nagrade "Aladin Lukač" za najbolji poetski prvijenac te nagrade sveučilišnih profesora na festivalu poezije u Trstu “Castelo di Duino” za pjesmu Sat 2008. godine. Objavljivao je u značajnijim časopisima s područja Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (Motrištima, Sentu, Životu, Arsu).
Kakve su to pjesme u zbirci “Čovjek koji je znao Filipa Latinovicza”?
Vrlo je teško i nezahvalno govoriti o svojoj poeziji, ono što mogu reći jest da je to poezija narativnog karaktera koja govori o ljudskim sudbinama, što se može zaključiti iz naziva ciklusa u zbirci: smrt i druge popratne životne pojave, mnogo muških i pokoji iritirajući glas, obiteljsko stablo. Često mijenjam perspektivu kazivanja, znači lirski subjekt se ne može izjednačiti s pjesnikom, u zbirci imamo pjesme kazane iz perspektive majke, žene, udovice, ratnika...
Što je za Vas poezija: bijeg od stvarnosti u stihove ili upravo prenošenje te stvarnosti u poeziju?
Nekad davno sam pročitao negdje da pisci ustvari uvijek pišu o djetinjstvu i da tko god da je proživio djetinjstvo u sebi nosi najmanje jedan roman. Moja stvarnost u djetinjstvu je bila rat i ne bježim od nje, nastojim je objektivizirati bez pitanja tko je i zašto počeo rat, a poratna stvarnost, nažalost, koju još živimo je nešto od čega ne možemo pobjeći i mislim da je zadatak poezije govoriti o vremenu u kojem nastaje da odgovori na izazove vremena.
Nagrađeni ste Ratkovićevom nagradom za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora. Koliko su nagrade važne, kada je u pitanju tržište, za jednog pisca?
Ratkovićeva nagrada se dodjeljuje za najbolji neobjavljeni rukopis pa samim tim mi je mnogo pomogla, došao sam do prve zbirke poezije. Mogu kazati da mi je pomogla pri afirmiranju. Što se tiče tržišta za poeziju, Sezmedinović je rekao da njegova djela čitaju samo pisci i meni se često čini da poeziju čitaju jedino pjesnici i oni koji bi željeli to postati.
Koliko su važne nagrade kada je u pitanju publika? Osjete li se državne granice?
Ne postoje granice, danas je tu internet koji nudi priliku mladim autorima da konkuriraju na brojne književne nagrade u regiji, pa i sam sam stekao prvo afirmaciju izvan granica BiH, točnije u Crnoj Gori i djelomično i Srbiji. Postoji nekoliko relevantnih nagrada za mlade književnike koje se još dodjeljuju po principu kvalitete i to je najbolji način za mlade pisce da se dokažu.
Dobili ste i nagradu "Aladin Lukač". Ipak, “biti pjesnik” kao da je slabije prepoznato u javnosti od, recimo, proznog pisca. Osjećate li tu razliku?
I pjesnici i prozni pisci su u lošem položaju u BiH, razlika se može osjetiti u segmentu prodaje knjiga: proza se malo bolje prodaje od poezije i tu je jedina razlika, ali i kvalitetne zbirke poezije znaju naći put do čitatelja. Iako pišem poeziju, više čitam prozu od poezije.
"Dani književnog kluba Mostar" nastoje publici približiti lijepu riječ. Uspijevate li u svom cilju? Imaju li ljudi vremena za čitanje, pisanje, razgovor o umjetnosti…?
Pokušavamo, to je Sizifov posao. Dane književnog kluba Mostar organiziramo već treći put i nastojimo da festival postane tradicionalan, ali sve je manje sredstava za organizaciju, nismo na proračunu grada, niti bilo kojeg ministarstva, ali nastojat ćemo ustrajati zbog tersa: krenuli smo u priču i ne treba odustajati.