Martina Sopta-Mlinarević, kolumnistkinja: Ona ruši predrasude

I taman kad s tugom pomislite kako je dovoljno da vam neko kaže iz koje bh. regije dolazi pa da izrecitirate njegove stavove o politici, promile ljubavi prema domovini, stav prema Srebrenici, pisce koji ga fasciniraju, muziku koju radije bira... pojavi se Martina. Zamislite je kako iz stana u Širokom Brijegu s mnogo spisateljskog dara kritizira hrvatske političare u BiH, propituje od njih zadane vitalne nacionalne interese za bh. Hrvate. Nije lako biti njen tata, a ni muž.

Sjećam se jutra kad sam s jezivom dosadom pregledala internetske stranice u potrazi za makar jednom lijepom rečenicom koja bi mi nahranila dušu i slutila sam razočarano da će potraga i tog dana završiti neuspješno - kad mi je drug dobacio link i komentar: „Pročitaj ovo, svidjet će ti se Martina." Tekst je imao naslov „Žene u martu osmog". Jedan pasus, osmijeh mi je izmamila, kod drugog sam već ustala od stola i napravila krug po sobi. Tako uvijek uradim kad pročitam nešto dobro. Poslije sam tražila još njenih tekstova, pa još, pa još...

Martina Sopta-Mlinarević (31) me oborila s nogu. Vjerovatno najbolji ženski kolumnist kojeg ima BiH.

Rođena je Ljubušanka, završila studij anglistike u Mostaru. U svojim studentskim danima bila je aktivna kao pokretač i urednik studentskog časopisa, sarađivala s brojnim printanim medijima, radila na radiju, objelodanila dvije zbirke poezije. Danas je poznata kao društveni aktivist i kolumnist na nekoliko zvučnijih portala: index.hr, buka.ba, poskok.ba. Uređivala i vodila dijalošku emisiju za srednjoškolce "Dvije škole pod jednim krovom" na Face TV-u

Determinira nas, kažu, roditeljska kuća, okolina u kojoj odrastamo, obrazovanje i genetski kod. Šta je presudilo da Martina (duhovno, intelektualno i u jednicama hrabrosti) strši iz relativno zatvorene Zapadne Hercegovine?

-Zaista čudno, jer dolazim iz obitelji koja je po svemu prosječna, radnička obitelj, kakvih je na tisuće ovoj zemlji, obitelji u kojoj je osnov odgoja bio upravo da se ne strši po bilo kojem parametru, nego da budeš točno po mjeri, kulturan, odgojen i pošten. Ali kroz sve to, bila je, također, provučena jedna nit koja se na meni očito žestoko primila i potpuno me odredila, a to je borba protiv nepravde. I baš sam prije određenog vremena rekla ocu (koji je uvijek strepio nad mojim političkim bitkama, sekirajući se preko svake mjere): „Zašto sada tražiš da ne budem ono, što si me upravo ti čitav život učio da budem?"

Tako da smatram da me je, ipak, obitelj odredila više od svega. Mi se glasno smijemo, glasno svađamo i glasno volimo. O svemu otvoreno razgovaramo još od djetinjstva. I to je taj iskren odnos prema emocijama, koji mi je ostavljen u naslijeđe, koji onda u krutim sredinama može izazvati česte prijepore i nerazumijevanje pa se tako ponekad desi da - stršite. Zapadna Hercegovina je podneblje fascinantnih suprotnosti. Neki od najvećih u povijesti ove zemlje ponikli su upravo tu, stoga smatram da ta, naoko zatvorenost, može biti sjajan poligon koji brusi brojne genijalce i individualce koje poznajem danas.

Postoji li išta što ne bi izgovorila (napisala), zbog straha?

- Zbog straha ne. Taj pojam, kad je riječ o pisanju, ne poznajem. Mada nije nimalo zgodno u okovima naše stvarnosti nastupati na ovaj način, ja drugačije jednostavno ne znam. Ono što mene užasava jeste način djelovanja onih prema kojima se usmjerava oštrica pera. To je onaj najprizemniji mogući bumerang, kad vam, recimo, idu direktno na obitelj. Zbog toga apsolutno shvaćam mnoge moje kolege kad vagaju svoje riječi u javnosti. Živimo u beskrupuloznim vremenima, kad se slobodna misao guši oduzimanjem posla, prijetnjama, fizičkim napadima. To su junačine s balkanskih proplanaka. Koji vas pobijede tako što obave tek nekoliko poziva i prekinu vaš radni odnos kao konce u tkanju. I naravno da onda postoji mnogo toga što ljudi neće izgovoriti ili napisati. Ne iz straha, nego jer ih se drži u šaci.

U svojim tekstovima uvijek naglašavaš kako voliš ovu našu zemlju "svakim svojim dahom". Bosnu i Hercegovinu nije lako voljeti. Iz čega napajaš vrelo ljubavi? Voli li BiH tebe?

- To je ovo o čemu smo upravo pričali. Da, ja potpuno ispadam iz onih isfuranih, kozmopolitiskih fraza „građanin svijeta" (za kojima obično pate papci svijeta), jer takva volim biti na putovanjima koja traju maksimalno 15 dana. Sve više od toga ne može se povezati sa mnom. Jer, zaista ne funkcioniram bez ove naše lude, ali predivne zemlje. Hercegovina je moj krvotok, ona je za mene divlja i pitoma, rasuta od stare kuće mog djeda, do Ljubuške kule u sutonu, istkana mirisom mostarskih lipa, okusom šipka i smokve, pejzaž kojeg na svojim rubovima pridržavaju četiri pjesničke osovine - Šimić, Šantić, Dizdar i Stojić, to je moja istinska osobna karta i pripadnost. Bosna je moje odrastanje, ljubav, ona je trpljenje i junaštvo. Najdivnije bi bilo živjeti šest mjeseci u Hercegovini, šest u Bosni. Moj pas je baš zbog toga, pet godina star bosanskohercegovački tornjak. Koji je prava preslika naših ljudi. Tvrdoglavost u mekoći duše. Volim te ljude...

Razgovor u cijelosti možete pročitati u printanom izdanju magazina "Azra" br. 850