Berislav Jurič, pisac: Dobitnik prve nagrade Fondacije Fra Grgo Martić

Berislav Jurič rođen je 1980. godine u Tomislavgradu. Živi i radi u Mostaru. Piše poeziju i prozu. Dobitnik je prve nagrade za ciklus pjesama Šimićevih susreta 1998. i 2006. godine. Nagrađen je i za najbolji tekst objavljen u studentskom listu Sveučilišta u Mostaru “Opomena”. Dobitnik je prve nagrade Fondacije “Fra Grgo Martić” za najbolji prozni prvijenac 2013. godine za knjigu “Naspavani psi laju”.

“Bilo da piše o rukama, o galebu koji više ne može uzletjeti, o samoći i ljubavi, o mladim i starim ljudima, autor ove zbirke kratkih priča pokazuje da je svoj nesumnjivi talent školovao i kod takvih majstora kao što su Čehov, Marinković ili Karver. Sažet izraz, uvjerljiv detalj, poetičan prizor ili neočekivan obrt u pripovijedanju – to je, između ostalog, ono čime nas Berislav Jurič pridobiva. Pozdravljamo ga kao nov, osvježavajući glas u domaćoj prozi, kojoj je već ovim svojim 'ulaskom u književnost' priložio neke vanredno lijepe stranice”, naveo je žiri u obrazloženju nagrade Fondacije “Fra Grgo Martić” za najbolji prozni prvijenac. Jurič je bio u i žiriju za kratku priču 11. West Herzegowina Festa. Osim kao pisac, radi i kao novinar, urednik i kolumnist. U razgovoru za Dnevni list govori o pisanju, nagradama, kreativnosti.

Kako je, u kojim okolnostima, nastala knjiga 'Naspavani psi laju'?

- Riječ je o pričama koje su nastale tamo od srednjoškolskih i studentskih dana pa sve donedavno. Kako nisam prozi ranije pridavao toliko značenja u svom pisanju, tako sam ju pisao rjeđe i čuvao po strani. No, eto, isplatilo se sačuvati ih jer je ispalo na kraju da ipak nešto vrijede.

Knjiga je nagrađena na natječaju Fondacije “Fra Grgo Martić”. Koliko je, bez obzira na novčani segment nagrade, nagrada bitna za 'isplivavanje' jednog djela u javnost?

- Kada vam tako zvučna fondacija da prvu nagradu, tada je to svakako veliko za književni život mladoga autora. S druge strane, ako se u obzir uzme činjenica da Fondacija 'Fra Grgo Martić' preuzima na sebe obvezu izdavanja knjige i promocije po cijeloj regiji, onda to ima još veću težinu. Jer, nitko od mladih autora nije toliko jak, niti financijski niti poznanstvima, da sve to sam može izgurati na svojim leđima. Tako da je ova nagrada i stvarno isplivavanje u taj svijet u kojem je teško plivati među starijim kolegama.

A koliko je, s obzirom da je riječ o prvijencu, laskavo to priznanje, nagrada na natječaju, za Vas kao autora?

- Već sam rekao da je na kraju ispalo da proza, kojoj sam se nekako otimao jer sam više vjerovao, a i sad vjerujem, u poeziju, vrijedi nešto. Priče koje sam pisao, s jako malo preinaka, nastajale su kroz studentske dane i kroz način da se odmaknem od novinarskih okvira i težine. Stoga mi je drago da je i to treće piskaralo u meni, prva dva su piskarala poezije i novinar, isplivalo i u javnosti, ali i u meni samome.

Što je to što pisanjem, ovom knjigom, rješavate: je li to unutarnji nemir, poticaj čitatelju da se osvrne oko sebe, da razmišlja…, ili nešto treće?

- Priče su tematski jako različite. Možda i zbog dugog vremenskog razdoblja u kojem su nastajale. Ima tu nekih unutarnjih nemira, ima crtica iz djetinjstva, viđenja pogreba, viđenja stanara zgrade u kojoj sam živio, izmišljenih ljubavnih priča s neizmišljenim likovima. A u svakom pisanju je valjda cilj natjerati čitatelja da se osvrne oko sebe, bilo da je riječ o poeziji, prozi, pa i novinarstvu. Mi, ljudi što smo odabrali pisanje, imamo valjda nezahvalnu ulogu da drugima otvaramo oči. Nažalost, u današnjim vremenima, previše je reflektora i sunaca što zasljepljuju poglede, pa nam baš i ne ide.

“Pozdravljamo Juriča kao nov, osvježavajući glas u domaćoj prozi, kojoj je već ovim svojim 'ulaskom u književnost' priložio neke izvanredno lijepe stranice” – tako je, između ostalog, žiri obrazložio svoj stav. Što mislite da je osvježavajuće u toj Vašoj prozi? Ili – što je to što je za Vas osvježavajuće u prozi?

- Uvijek sam se pitao kako to netko zna što je pisac htio reći. Bilo bi nezahvalno od mene tumačiti obrazloženje žirija. Možda sam osvježavajući glas jer sam novi na toj sceni, a možda i nešto u redcima koje sam ispisao do sada nije napisano na taj način. Uglavnom, mislim da je na čitateljima, a nadam se da će ih biti, da odluče o tome jesam li osvježenje ili sam zatrovao književnu scenu još više.

Koliko u toj knjizi ima ili nema odmaka od rata u BiH, od dnevne politike, posttranzicije koju živimo?

- U nekim pričama se izravno dotičem ratova, u drugima se pak većinom dotičem ratova koji se vode u nama i u ljudima oko nas, a koji su mnogo opasniji, življi od stvarnih borbi i olova. Politiku nisam uplitao u priče. Mislim da je dovoljno politike oko nas i da se politika svela na to da ne zaslužuje biti među koricama.

Dobitnik ste i dvije Šimićeve nagrade. Jesu li nagrade više poticaj ili više obveza?

- Da, dobitnik sam Šimićevih nagrada za poeziju. A nagrada kao nagrada. Nekoga i slatkiš vine u zvijezde, a netko čvrsto stoji na zemlji. Svjestan sam da je veliki broj nagrada danas i kod nas, ali i u svijetu u pogrešnim rukama, bez obzira daju li ih te ruke ili primaju nagradu. Nažalost, nagrada je danas vijest, koja u moru vijesti ispari i to puno brže od drugih jer je u rubrici koju malo tko čita. Nagrada i je poticaj i obveza. No, prije svega obveza prema samom sebi da se svim silama zadržiš na zemlji. Život je prekratak da bi se vrhunci doživljavali pod nagradama. Puno vrjednijih priznanja u životu čovjek dobije, a da nikad ne budu napismeno.

Mnogi dodjeljuju nagrade i priznanja. Ipak, što je ono što Vi cijenite kod nagrada i priznanja u zemlji u kojoj se, iskreno, prave vrijednosti malo cijene?

- Već sam rekao da se nagrade prečesto nalaze u pogrešnim rukama i kad se dijele i kad se primaju. Osobno cijenim trud ljudi, ali i želju da nekome dadnu priliku da javnosti predoči to što radi. Cijenim što nekim provikanim imenima nije od poniženja iščitati neki tekst, odvojiti svoje vrijeme i pružiti autoru priliku da se nakon toga sam, svojim pisanjem, hrva s drugima. U pravu ste kada kažete da se prave vrijednosti malo cijene. Ali, to je u neku ruku opravdanje kojim prešutno sebi odobravamo da nam krive vrijednosti budu prave. Mi smo ti koji ocjenjujemo i dajemo vrijednostima mjesto u našem životu, pa ako krenemo sami od sebe i prodrmamo nakrivo nasađenu piramidu vrijednosti, možda ju na koncu do kraja srušimo i stvari vratimo ondje gdje im je mjesto.

Biti novinar i biti pisac. Ima li razlike? Uključujete li maštu puno više u profesiju pisca?

- Ako uzmemo kroz prizmu materijalne koristi, ne zna se što je gore biti, ili novinar ili pisac. Ako pak gledamo ono unutarnje, onda je tu podjednako zadovoljstvo. U novinarstvu, pogotovo u ovome online novinarstvu kojim se bavim, lakše je uočiti da ste nekome otvorili oči, da ste probudili u nekome nešto, dok kao pisac nikada ne možete dobiti reakciju na prvu. Ipak je književnost malo odmaknuto i privatnije štivo od novinarskih tekstova. Pomalo je i teško odvojiti jedno od drugog, ali nekako uspijevam odmak od brda dnevno-političkih prljavština i smicalica, odmaknuti se i odmoriti se u pisanju za sebe i svoju dušu. A, eto, pokazalo se nakon nekog vremena da ću to dati i drugima kroz knjigu.

Ove godine ste u žiriju WHF-a. Prisjećate li se, dok ocjenjujete radove drugih, svojih početaka?

- Pokazalo se ove godine kako mlade autore zbilja zanima isplivati iz anonimnosti, pa je na natječaj za kratku priču WHF-a stiglo oko 130 rukopisa. Selekcijom je određeno da u konkurenciju uđe njih 23. Vjerujem da svatko od njih stremi biti najbolji, baš kao što sam i ja nekada želio napisati najbolji tekst, najbolju pjesmu. Ali samo s tom željom se i može naprijed. Cilj West Herzegowina Festa je izvući mlade autore iz anonimnosti njihovih malih sredina. I u tome im dobro ode. Ako mi, žiri za kratku priču, iz svih ovih imena izvučemo jednoga koji će biti u žiriju nekog sljedećeg festivala, onda smo napravili dobar posao. I onaj tko je pisao, i mi koji smo ga izabrali.

Rađa li neimaština inat i kreativnost?

- Nažalost, u zemlji u kojoj živimo sve je veći jaz između onih koji jedva sklapaju kraj s krajem i onih koji misle da im nema kraja. U takvom okruženju teško je očekivati da će nam prioritetne vrijednosti biti bilo što drugo osim puko preživljavanje i traženje načina da se što jednostavnije ispliva i održi na površini. Inat kojim se toliko busamo jednom bi trebao doći na vidjelo, pa da krenemo s promjenama za kojima toliko vapimo. Nije bitno kakve su to promjene. Nije sve ni u politici nakrivo. Možda da zbilja krenemo sami od sebe. S druge strane, čitav život u ovakvoj zemlji mogao bi se nazvati kreativnošću. Preživjeti danas, kad ste osuđeni živjeti na crno, biti robovi, biti nijemi i poslušni, to je najveća kreativnost.